Posebni tajnik Prvog i Drugog zasjedanja 16. redovne opće skupštine Biskupske sinode o. Giacomo Costa DI donosi razmišljanje kako hodati u sinodskom stilu do Crkvene skupštine 2028., objavljeno je u izdanju lista „L`Osservatore Romano“ od 20. ožujka, prenosi IKA.
„Pomolimo se za Crkvu, pozvanu da razlučivanje doneseno na nedavnoj sinodskoj skupštini pretoči u konkretne odluke. Zahvaljujem Glavnom tajništvu Sinode koje će pratiti mjesne Crkve u ovom zalaganju sljedeće tri godine“, riječi su pape Franje na molitvi Angelusa u nedjelju 16. ožujka, kojima se trasira put Crkve u naredne tri godine.
Horizont je to faze primjene Sinode, koja je otvorena kada je XVI. redovna opća skupština Biskupske sinode odobrila Završni dokument 26. listopada 2024. predajući ga Svetom Ocu. Tada je Papa izjavio da je Dokument dio redovnog učiteljstva Petrova nasljednika i traži se da se kao takav i prihvati. Stoga je svaka Crkva pozvana utjeloviti ga u društveno-kulturni kontekst u kojem živi, u sinodskom stilu, polazeći od plodova sabranih u fazi slušanja, ali dopuštajući da je potaknu i izazovu smjernice sinodalne skupštine. Njime smo, naime, mogli zajedno slušati „što Duh govori Crkvama“ (Otk 2,7).
Brojna su područja primjena zaključaka Sinode: na primjer, preuzimanje uloga odgovornosti od strane laika i laikinja te redovnika i redovnica koje ne zahtijevaju sakrament reda; ili eksperimentiranje s oblicima služenja i službi koje odgovaraju pastoralnim potrebama u različitim kontekstima; ili čak uspostavljanje ili obnavljanje tijela sudjelovanja na sinodalni način; ili aktiviranje procesa donošenja odluka temeljenih na crkvenom razlučivanju i usvajanje prakse izvještavanja i vrednovanja u svim dimenzijama crkvenog života.
Međutim, provedba se ne može ograničiti na pojedinačne točke, koliko god molitvene bile, apstrahirajući ih iz relacijske ekleziološke perspektive koja je proizašla iz Sinode. U središtu provedbe je, s jedne strane, briga o odnosima između svih članova Božjeg naroda (zaređenih službenika, redovnika i redovnica, muškaraca i žena, pripadnika udruga te pokreta i osoba koji žive svoj put u kontekstu župe) i, s druge strane, promicanje veza između Crkava, polazeći od onih bližih, pa prema onima koje se nalaze na istom području ili kontinentu, po ključu razmjene darova i katoliciteta koji je više od apstraktnog univerzalizma.
Sinodalna duhovnost također spada u ovu odnosnu perspektivu. Razgovor u Duhu koji je animirao sinodalni proces nije tehnika animiranja, nego iskustvo samog pokretača putovanja: slušanje braće i sestara otvara nas slušanju glasa Duha. Nije dovoljno sjediti za okruglim stolom te prihvaćati tuđe mišljenje kako bi ono na nešto potaknulo. Zbog toga svatko može dati svoj doprinos dijalogu, unatoč različitosti uloga i odgovornosti.
Perspektiva dijaloga ostaje u središtu tijekom faze praćenja. Mnogi su u početku s entuzijazmom sudjelovali, ali uvijek sa strahom da bi njihove riječi mogle ostati odbačene ili izgubljene na dugom putu do Rima. Sada je pitanje pokazati da se to nije dogodilo, zajedničkim rješavanjem tada prepoznatih izazova, ali na temelju smjernica koje je izradila Sinodalna skupština i potvrdio Sveti Otac.
To je fascinantno putovanje, ali ne može se biti sam. Zbog toga je Sveti Otac – čitamo to u drugom dijelu rečenice Anđela Gospodnjeg – zadužio Generalno tajništvo Sinode da ga prati, kako bi se odvijalo na sinodalni način. Riječ je o složenom procesu, koji je kardinal Mario Grech, generalni tajnik Sinode, opisao u pismu upućenom 15. ožujka svim biskupima svijeta, a preko njih i cijelom Božjem narodu.
Prije svega, potrebno je reaktivirati sinodalne timove na različitim razinama, koji će biti i uporište provedbene faze, osiguravajući učinkovitu integraciju svih sastavnica Crkve: od župnih zajednica do raznih udruga i posvećenog života. Crkve koje su do sada manje ulagale u sinodalni put imat će tako priliku obnoviti put koji nisu prešle.
Drugo, put poziva Crkve da nastavi raspravljati i hodati zajedno: to je svrha raznih „ocjenjivačkih skupova“ planiranih za 2027.-2028. Kao što se naglašava u Završnom dokumentu, vrednovanje nije oblik prosuđivanja ili kontrole, već prilika da se rasvijetli postignuti napredak i prepoznaju područja za poboljšanje (v. br. 100). Crkvena skupština u listopadu 2028. također spada u to područje: susret na kojem se slave primljeni darovi, kako bismo nastavili zajedno rasti kao sinodalna Crkva u poslanju.
Na to će utjecati i rezultati deset studijskih skupina i Komisije za kanonsko pravo, koje se bave onim pitanjima koja su proizašla iz slušanja vjernika i koja zahtijevaju dublje proučavanje jer uključuju cijelu Crkvu i sve Crkve. Oni su laboratoriji sinodalnosti, u kojima se kao Crkva zajedno učimo suočavati s gorućim pitanjima, iako to može izazvati frustraciju kod onih koji su očekivali neposredne odgovore.
Važni su sadržaji i odluke, ali važni su i načini na koje se one prikazuju, a tu je prije svega važna mogućnost doživljavanja sinodalnosti. To je ono što Generalno tajništvo Sinode mora promicati u svojoj službi pratnje. Sinodalnost je prije svega stil Crkve, način odnosa prema svijetu. Odgovarajuće strukture i propisi su neophodni, ali nisu dovoljni. Samo kroz konkretno iskustvo cijelog Božjeg naroda, u raznolikosti njegovih darova i službi, moći ćemo naučiti prepoznati Gospodina koji nam prethodi, prati nas i vodi.
Riječi pape Franje na Angelusu bile su kratke, ali povjereni zadatak je velik: promicati kreativno djelovanje, tako da dinamika „hoda zajedno“ sve više postaje uobičajeni stil Crkve. Tako će Crkva moći vjerodostojno naviještati i svjedočiti evanđelje u današnjem svijetu. (kta/ika)
