U opširnom intervjuu za vatikanske medije, apostolski nuncij u Ukrajini, nadbiskup Visvaldas Kulbokas, osvrće se na dvije godine od ruske invazije Ukrajine u punom opsegu.
Autor: Alessandro De Carolis
Strah i dalje postoji, ali očito i vjera za koju se treba uhvatiti, kao i “milost” povremenog disanja, te umor od stalnog zasukanja rukava, dok slušamo one koji “ne mogu razumjeti kako se takvo što može dogoditi u 21. stoljeće.”
U opsežnom intervjuu, ovo su osjećaji koje je prenio apostolski nuncij u Ukrajini, nadbiskup Visvaldas Kulbokas, na dvogodišnju obljetnicu ruske invazije Ukrajine.
U intervjuu nuncij govori o dubokim kontrastima dvogodišnjeg rata, te osjećajima, potrebama i boli zemlje koja je preživjela, unatoč žalosti i razaranju, unutar ‘tunela’, u kojem trenutno svijetli mira je nevidljiv.
Dvije godine nakon početka sveobuhvatne ruske agresije, kakvo je stvarno stanje u Ukrajini?
Očito, situacija je velika patnja. Riječ je o nekoliko tisuća zatvorenika, koji žive, odnosno preživljavaju, često u neljudskim uvjetima, barem ako je suditi po pričama onih koji su se vratili kući. Svakog jutra započinjem molitvu zajedno s njima i s djecom koja su odvojena od roditelja ili zakonskih skrbnika jer znam da žive u paklu i osim u vrlo rijetkim iznimkama, nema načina da im se pomogne. Ima i onih koji žive u krajevima blizu bojišnice, uglavnom starijih ili siromašnih ljudi, koji se ne usuđuju ili nemaju fizičke snage potražiti sreću negdje drugdje. Štoviše, potpuno ovise o humanitarnoj pomoći, uključujući vodu i kruh. A tu je i cijela mreža svećenika, dobrotvornih radnika i volontera koji su predani stvaranju logističke mreže za prijevoz, ponekad tisućama kilometara.
Postoje milijuni dječaka i djevojčica iz svih istočnih regija, Harkova, Dnjepra, Poltave, Zaporožja, Hersona, koji nisu mogli ići u školu od početka pandemije Covida, odnosno četiri godine mogu učiti u većina online. U nekim se gradovima grade podzemne škole, zaštićene od čestih bombardiranja.
Zatim, tu su i domaći suradnici naše Apostolske nuncijature u Kijevu, za koje svaki dan nikad ne mogu znati hoće li moći doći na posao ili ne jer za vrijeme vrlo čestih uzbuna za zračne napade ostaju satima blokirani gdje god se nalazili. .
I sama primjećujem da mi je teško dugo razgovarati s ljudima koji nemaju isto iskustvo: dojam je da živimo u različitim svjetovima, gdje su prioriteti potpuno različiti. Da ne govorimo o mrtvima i ratnim ranjenicima, o milijunima prognanika i izbjeglica.
Kakve vijesti imate o tome kako ljudi žive u područjima gdje bjesni sukob, u Kijevu iu najzapadnijim dijelovima zemlje?
Oni koji žive u gradovima blizu prve crte bojišnice, poput Hersona, ali i Harkova, navikli su gledati smrti direktno u oči. Kijev je u tom smislu u povoljnijoj situaciji jer se napadi raketama i bespilotnim letjelicama ne događaju svaki dan, a ima i “privilegiju” robusnijeg sustava protuzračne zaštite. Imati trenutak odmora, čak i svaki drugi dan, je milost.
Ali bliže fronti, ljudi provode minimalno potrebno vrijeme na ulici, za odlazak u crkvu, nabavu namirnica i druge hitne potrebe. Prije nekoliko dana pitao sam katoličkog svećenika iz Hersona: “Što vam najviše nedostaje?” Odgovorio je: “Nedostaje mi barem nekoliko sati tišine, da mirno hodam i da spavam.”
Što vas najviše pogađa u pričama onih koji se vraćaju s fronta?
Nekoliko me puta pogodilo ono što su mi neki vojnici rekli o molitvi i vjeri tijekom najžešćih trenutaka na fronti. Ovdje treba precizirati tko su vojnici: sada su svi vojnici, od sveučilišnog predavača do stručnjaka za nove tehnologije, od kazališnog umjetnika do poduzetnika. Neki od njih pokazuju da imaju vjeru koja me čak inspirira. Ne jednom sam čuo ovakvo svjedočanstvo: “Cijelo vrijeme, pod bombardiranjem, u rovu ili u protunapadima, neprestano sam molio i osjećao Isusa uz sebe. Meci i mine fijukali su i eksplodirali naokolo, ali Ostao sam živ.”
Još jedna kategorija priča koja me se doima je ona o bivšim zatvorenicima, pod uvjetom da su još uvijek psihički sposobni komunicirati s ljudima. Ovdje ću se suzdržati od pričanja njihovih priča jer su neizrecive i jer mislim da je bolje da ih sami ispričaju kad mogu.
Vidite li ikakav tračak mogućeg diplomatskog rješenja za okončanje sukoba koji je u tijeku?
Bilo bi mi drago da sam u krivu, ali danas osobno ne vidim nikakve tračake. Ali s Božjom milošću sve se može promijeniti u trenu, stoga naše pouzdanje u milosrdnog Gospodina, kada molimo, mora biti što potpunije. U svakom slučaju, treba napomenuti da najuporniji pokušaji na ovom području dolaze iz one kategorije država i međunarodnih organizacija koje se u potpunosti ne identificiraju ni s jednom stranom.
Kakvu su ulogu imale i igraju Crkve u potpori stanovništvu?
Potpora Crkava iznimno je važna s duhovnog gledišta. Ovako žestoki rat kod ljudi izaziva nevjericu jer ne mogu shvatiti kako takvo što može početi u 21. stoljeću. S duhovnog aspekta, vojska na fronti i ratni zarobljenici inzistiraju iznad svega: za njih je molitva gotovo jedini tračak nade.
Treba slušati ljude kada ne razumiju kako Crkve, a posebno Sveta Stolica, svojim inicijativama ne postižu željene rezultate. Mnogi su uvjereni da bi “samo riječ Svetog Oca” bila dovoljna da se poteškoće riješe. U dijalogu s tim ljudima nastojimo razjasniti da nikada ne možemo biti sigurni da će određene humanitarne inicijative uroditi plodom.
Drugo područje djelovanja Crkava očito je humanitarna pomoć, a na tom području sudjeluju kako ustanove Svete Stolice s Papinskom misnicom i Dikasterij za promicanje cjelovitog ljudskog razvoja, tako i međunarodne dobrotvorne organizacije. Mjesne Crkve, katoličke i nekatoličke, djeluju.
Zatim je tu područje djetinjstva: znam brojne župe koje daju svoja skloništa za dječje vrtiće. Konačno, tu su Caritas, Eparhije i druge organizacije koje pružaju medicinsku i psihološku pomoć obiteljima i mladima. Ponekad se dogodi da vidim neke biskupe kako osobno dijele pomoć i hranu. Ne rade to zbog vidljivosti nego jednostavno zato što nema dovoljno ruku za sve.
Hvala vam što ste pročitali naš članak. Možete biti u toku pretplatom na naš dnevni bilten. Samo kliknite ovdje
