22. listopada izlazi nova publikacija pod naslovom Katolički pristupi rudarstvu: Okvir za promišljanje, planiranje i djelovanje je pušten na slobodu. Dokument pruža etičke i praktične smjernice o tome kako se Crkva može uključiti u rudarski sektor, ukorijenjen u katoličkom socijalnom učenju i pozivu na brigu za ljude i planet. Kako bi obilježio njegovo pokretanje, glavni tajnik Caritasa Internationalis Alistair Dutton razgovarao s novinarom Anne Kurian o viziji Crkve za odgovorno rudarstvo i njegovoj ulozi u promicanju cjelovitog ljudskog razvoja. Intervju objavljeno na I.Media je reproduciran u nastavku.
Gospodine Dutton, zašto su Caritas i Katolička crkva zainteresirani i uključeni u pitanje eksploatacije ruda? Je li ovaj novi dokument predstavio, potaknuo ili podržao papa Lav XIV.?
Caritas i šira Katolička crkva bave se pitanjem eksploatacije ruda jer je rudarstvo danas puno više od gospodarske djelatnosti. Širom svijeta, rudarske operacije koje nisu u skladu sa standardima zaštite okoliša, rada i ljudskih prava dovele su do raseljavanja, zagađenja i nasilja u nekim od najsiromašnijih zajednica. Uništavaju se čitavi ekosustavi, a s njima nestaju sredstva za život i kulturni korijeni ljudi.
Za Crkvu to nije samo ekološki ili društveni problem, već duboka duhovna kriza. Iskorištavanje stvorenog odražava prekinuti odnos između čovječanstva i Kreacije, te između samih ljudskih bića. Caritas u tim ranama vidi upravo onaj “vapaj siromaha i vapaj zemlje” o kojem govori papa Franjo u Laudato Si’a snažno ga je ponovio papa Leon XIV.
Iako ovaj novi Okvir za djelovanje nije službeno predstavio ili proglasio papa Lav XIV., dokument snažno odjekuje s ranim intervencijama Svetog Oca, u kojima je poticao Crkvu da prijeđe dalje od osuđivanja prema pastoralnim i strukturalnim odgovorima koji štite i ljude i planet.
Kome je ovaj tekst namijenjen? Kako se nadate da će biskupske konferencije ili biskupije u različitim dijelovima svijeta preuzeti vlasništvo nad ovim okvirom u praktičnom smislu?
The Okvir za djelovanje upućeno je biskupima i biskupskim konferencijama, biskupijskim Caritasima i društvenim pastoralnim uredima, redovničkim zajednicama, katoličkim sveučilištima i laičkim pokretima. Ali njegova je prava publika još šira: obraća se svima onima u Crkvi koji žele pratiti zajednice koje trpe posljedice lošeg rudarstva i koji traže praktične načine kako oživjeti društveni nauk Crkve. Također je koristan alat za zagovaranje pravilnog rudarenja s poštovanjem kod donositelja odluka i samih rudarskih kompanija.
Osim toga, ovaj dokument ne vidimo kao gotov proizvod, već kao živi instrument za razlučivanje. Potiče svaku mjesnu Crkvu da tumači svoja načela unutar vlastitog konteksta, stvarajući lokalne akcijske planove, resursne timove i partnerstva sa sveučilištima i civilnim društvom. Neke su biskupije već započele taj put. U Kolumbiji, na primjer, nekoliko biskupijskih ureda Caritasa osnovalo je ministarstva zaštite okoliša koja nadziru rudarske projekte i nude pravnu i pastoralnu pratnju pogođenim obiteljima. Na Filipinima, biskupska mreža Eco-Convergence izgradila je snažnu suradnju između crkvenih institucija, akademika i autohtonih zajednica radi promicanja održivih alternativa destruktivnom vađenju.
Dokument tvrdi da je ukorijenjen u metodi ‘Vidjeti – Suditi – Djelovati’. Kako to funkcionira u praksi u ovim akcijama? Koje postojeće lokalne inicijative mogu poslužiti kao modeli za provedbu ovog okvira za djelovanje?
Do vidjeti znači biti blizak ljudima. Slušati, prikupljati činjenice, razumjeti stvarnost utjecaja rudarstva kroz oči onih koji to svakodnevno žive. Do suditi je razlučiti te stvarnosti u svjetlu evanđelja i katoličkog društvenog nauka, tražeći pomoć Duha – kroz načela kao što su ljudsko dostojanstvo, solidarnost, univerzalno odredište dobara te potreba obraćenja i pomirenja svih uključenih u proces koji je iznimno zahtjevan. Do djelovati je odgovoriti konkretnim inicijativama koje vraćaju pravdu i promiču cjeloviti ljudski razvoj.
Taj je proces vidljiv u lokalnim iskustvima diljem svijeta. U biskupiji Butuan na Filipinima, na primjer, pastoralni timovi žive među obiteljima pogođenim otvorenim rudarstvom, pomažući im dokumentirati štetu okolišu i uključiti se u nenasilno zagovaranje. U Demokratskoj Republici Kongo, timovi Caritasa obučili su lokalne vođe da provode neovisne procjene okoliša i da svoja otkrića iznesu regionalnim vlastima i crkvenim forumima.
Dokument se odnosi na značajne nejednakosti moći između rudarskih kompanija i lokalnih zajednica. Koje strategije Caritas usvaja kako bi uravnotežio ovaj odnos moći? Kako Crkva može ostvariti konkretan utjecaj, a da nema iste financijske ili političke resurse, a da je ne optužuju za političko uplitanje ili da je iskorištavaju?
Neravnoteža moći između multinacionalnih korporacija i lokalnih zajednica je ogromna i jedan je od glavnih uzroka nepravde u rudarskom sektoru. Caritas ne nastoji parirati korporativnoj moći, već transformirati odnos kroz solidarnost, informacije i moralni autoritet, dajući sve od sebe da omogući pogođenim ljudima da ih saslušaju političke vlasti i same rudarske tvrtke. Utjecaj Crkve ne leži u bogatstvu, već u njezinoj sposobnosti da prati, saziva i govori istinu.
Caritas jača zajednice izgradnjom saveza — povezujući lokalne glasove s nacionalnim i međunarodnim mrežama. Podržavamo obrazovanje o zakonskim pravima, nadzoru okoliša i komunikacijskim vještinama, pomažući zajednicama da se zalažu za sebe sa znanjem i samopouzdanjem. Crkva također koristi svoju globalnu mrežu za povezivanje lokalnih svjedočanstava s međunarodnim zagovaranjem, osiguravajući da zlostavljanja ne ostanu skrivena.
Ova vrsta zagovaranja je vježbanje moralne odgovornosti. Crkva ne nameće rješenja; pojačava glas siromašnih i brani njihovo pravo da u potpunosti sudjeluju u odlukama koje utječu na njihove živote, dajući sve od sebe da uspostavi mostove između uključenih strana.
Pojam ‘slobodnog, prethodnog i informiranog pristanka’ lokalnog stanovništva je središnji. Kako Crkva može pomoći da se to pravo doista poštuje?
Pravo na slobodan, prethodni i informirani pristanak (FPIC) u središtu je ovog rada. Dokument inzistira na tome da pristanak mora biti istinski – a ne formalnost postignuta pritiskom ili dezinformacijama. Zajednice moraju imati pristup jasnim, neovisnim i razumljivim informacijama; moraju biti slobodni odlučivati u skladu sa svojim tradicijama i vrijednostima; i njihove se odluke moraju poštovati, čak i kada odluče reći ne.
Crkva može pomoći da se ovo pravo ostvari na nekoliko načina. Caritas često podržava zajednice u prevođenju tehničkih procjena utjecaja, osigurava pristup pravnim savjetima i financira neovisne studije kada su izvješća poduzeća pristrana ili nepotpuna. Župe mogu ponuditi sigurna mjesta za dijalog i razlučivanje, gdje zajednice mogu govoriti bez straha. A kada su branitelji zemlje ugroženi ili napadnuti, Crkva im daje vidljivost i zaštitu putem svojih mreža, podižući moralnu cijenu zastrašivanja i ciljanog nasilja.
U konačnici, osiguravanje istinskog pristanka dio je obrane ljudskog dostojanstva. To je način potvrđivanja da ljudi i ekosustavi zahtijevaju puno i duboko poštovanje te da nisu samo roba kojom se trguje radi maksimiziranja profita dioničara.
Kakav je Caritasov stav o zelenom ekstraktivizmu, ulozi žene i pitanju “ekološkog mučeništva”?
Tekst prepoznaje da ambivalentnost “zelenog ekstraktivizma” za energetske tranzicije još uvijek može uzrokovati ozbiljne štete, a dokument poziva na moralno razlučivanje kada se svaka opcija čini nepravednom. Potiče alternative — stil života s niskom potrošnjom, pravednije opskrbne lance i razvojne modele koji ne mijenjaju dobrobit budućih generacija za sadašnje dobitke.
Žene su istaknute i kao neproporcionalno oštećene i kao žene koje često preuzimaju vodstvo u otporu; autorice publikacije inzistiraju na punom uključivanju žena u participativne procese i odlučivanje te na ciljanoj zaštiti braniteljica.
Naposljetku, u spomen na ubijene aktiviste, dokument govori o nekim važnim likovima ubijenih aktivista koji su svoje živote proveli u obrani zemlje, uz prepoznatu ulogu Crkve u odavanju počasti njihovoj žrtvi. Treba li formalizirati kategoriju “ekološkog mučeništva” duboko je i hitno teološko pitanje; Publikacija ukazuje na potrebu prepoznavanja, sjećanja i konkretnih mjera zaštite kako bi se spasili životi nove generacije ekoloških aktivista. Ali isto tako, treba raditi na borbi protiv nekažnjivosti i korupcije različitih vrsta i razina vlasti koje često djeluju u sprezi s privatnim interesima.
