Trondheim, Norveška, 14. siječnja 2024. / 06:00 ujutro
Jedina norveška muška kontemplativna zajednica cistercitskog reda trapista posvetila je svoju novu crkvu u prosincu, otvorivši potpuno novi samostan u Trondheim Fjordu, uvali Norveškog mora.
Četiri redovnika koji tamo trenutno žive posvećeni su tihoj molitvi i dočeku hodočasnika u srcu ove sjeverne pustinje.
Cisterciti strogog obreda, koji su došli iz opatije Citeaux u Francuskoj — gdje je živio sveti Bernard iz Clairvauxa — nastanili su se u Munkebyju, blizu norveške obale, 2009. godine. Redovnici su odabrali ovu relativno pustu središnju norvešku regiju jer je dom do cistercitskih ruševina iz 12. stoljeća koje svjedoče o kršćanskoj povijesti s dubokim, drevnim korijenima.
“Do prošlog Uskrsa živjeli smo u kući s malom kapelicom”, objasnio je za CNA otac Joël, upravitelj samostana. “Nakon nekog vremena, morali smo razmišljati o nečem većem za budućnost. Tako smo 2021. godine započeli izgradnju samostana i crkve.”
Posvećena Djevici Mariji iu kojoj se nalaze relikvije mučenika i svetaca cistercitskog reda, nova bogomolja ima kapacitet za oko 40 osoba. Zgrada je konačno posvećena 5. prosinca, uz snježnu kulisu, u nazočnosti 80 ljudi.
Biskup Erik Varden iz Prelature Trondheima obavio je tradicionalni obred posvete koji uključuje škropljenje svetom vodom, mazanje oltara i zidova svetom krizmom te osvjetljavanje oltara.
Mnogi su ljudi pridonijeli otvaranju nove crkve, koja se nalazi na zemljištu od dva hektara (gotovo pet jutara) usred polja. Luteranka je izvezla bijelo oltarno platno, mukotrpan posao koji joj je oduzeo mjesece; susjed samostana kovao je kandila; a zatvorenici iz južne Norveške izrađivali su posvetne križeve.
Redovnički život u Munkebyju
Četiri trapista koji žive u Munkebyju — otac Joseph, otac Joël, brat Bruno i brat Arnaud (tri Francuza i jedan Irac) — vode povučen i diskretan samostanski život prema Pravilu sv. Benedikta.
Redovnici nude pansion sa šest soba za goste koji žele doživjeti vrijeme samoće i povlačenja. “Nedjeljom može biti sedam ljudi, ponekad samo dvoje… to je Crkva u sjevernoj pustinji”, objasnio je otac Joël.
“U regiji smo prilično diskretni i to je ono što je potrebno”, dodao je. “Norvežani su vrlo suzdržani ljudi, tako da ne možemo doći ovdje kao osvajači da ih preobratimo, a to nije naš stil.”
S druge strane, cisterciti svoju crkvu nude kao lako dostupnu oazu.
“Ljudi znaju da mogu doći i moliti se, pronaći malo mira i tišine, ili sudjelovati u našim službama, kako žele”, rekao je otac Joël.
Slijedeći moto “Ora et Labora”, redovnici Munkebyja mole bogoslužja sedam puta dnevno – uključujući vrlo rano ujutro u 4 ujutro – i rade svojim rukama, proizvodeći sir od mlijeka kupljenog od lokalnih farmera. Svojim radom integriraju ih u gospodarski život regije.
„Kao što je slučaj u cijeloj zapadnoj Europi, naš samostan svjedoči Božju prisutnost u hipersekulariziranom društvu. Ljudi vole čuti kako zvone zvona; daje im osjećaj prisutnosti i zaštićenosti. Mnogi ljudi traže naše molitve, zapisuju vrlo konkretne nakane na male papiriće koji se ostavljaju u trgovini”, objasnio je otac Joël.
Tijekom ljeta u ovoj zemlji u kojoj sunce nikada ne zalazi tijekom vruće sezone, mnogi hodočasnici prolaze kroz samostan na putu do groba svetog Olava u Trondheimu, važnom mjestu hodočašća još od srednjeg vijeka.
Buduća zvanja?
Iako je Katolička crkva manjina u Norveškoj – samo 3% stanovništva – ona ipak brzo raste i uživa veliku dinamiku sa živahnim pokretima mladih. U ovoj sredini redovnici žele prenijeti monaški način života.
“Stvarno želimo imati zvanja”, rekao je otac Joël. “Ima određeni broj mladih ljudi iznad 20 godina koji hodaju tim putem, i to je jako lijepo… ali danas postoji veliki otpor. Društvo, okolina, ne favoriziraju poziv na redovnički život; moramo biti vrlo jaki da se borimo protiv ovog otpora.”