U najstarijoj riječkoj župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije, 19. lipnja, svečanim euharistijskim slavljem i Tijelovskom procesijom ulicama grada, proslavljena je svetkovina Presvetog Tijela i Krvi Kristove. Misu i procesiju s Presvetim Oltarskim Sakramentom predvodio je riječki nadbiskup Mate Uzinić.
U posljednje vrijeme u Crkvi su, u nekim krugovima, prilično popularna euharistijska čuda. Možda je to zahvaljujući bl. Carlu Acutisu koji će 7. rujna biti proglašen svetim, a koji je u svoje vrijeme napravio dokumentaciju svjetskih čuda, katalog zahvaljujući kojemu se moglo i može i danas upoznati sa svim euharistijskim čudima, rekao je na početku propovijedi nadbiskup Uzinić te izdvojio da je u hrvatskom narodu najpoznatije ono u Ludbregu gdje imamo amuplicu Krvi Kristove. Vjernicima je približio događaj zbog kojega se ista časti te u nastavku naveo jedno od posljednjih euharistijskih čuda iz 1996. kada je u Buenos Airesu u Argentini svećenik u svijećnjaku pronašao odbačenu hostiju. Stavio ju je u vodu kako bi se rastvorila, ali se to nije dogodilo, već se pretvorila u smjesu koja je ličila na meso i krv. U suradnji s tadašnjim nadbiskupom kardinalom Bergogliom, kasnije papom Franjom, taj uzorak poslan je u New York na ispitivanje na kojemu je utvrđeno da je uzorak uzet s mišićnog tkiva dijela lijeve srčane komore. Utvrdili su da je uzet uzorak sa živog pacijenta i da je srčani mišić u trenutku uzimanja uzorka bio u upalnom procesu zbog određenih kemijskih procesa koji su se počeli događati i pretpostavlja se da je pacijent bio u agoniji. „Zašto mi je zanimljiv taj primjer? Jer se pokazalo da je to uzorak od srca, iz kojeg se hrani cijelo tijelo, a mi danas slavimo srce, slavimo euharistiju. To je sveti čin našeg kršćanskog života. To je srce iz kojeg se hranimo. Cijela Crkva se hrani na ovom izvoru. To je važna i zanimljiva poruka bez obzira vjerujemo li da se to čudo dogodilo ili ne.“
Nadbiskup je u nastavku istaknuo da je važno da vjerujemo da se to čudo u kojem nam se Isus daruje, daruje u svakoj euharistiji i svakoj misi, i da smo mi oni koji idu na taj izvor i piju iz tog izvora u svakoj pričesti. To je ono sto bi danas bilo važno da usvojimo kao poruku. Nastavljajući se na ovu poruku, osvrnuo se na pročitani evanđeoski ulomak te izdvojio dvije važne poruke. „Moramo ući u kontekst evanđelja i povratka Dvanaestorice s poslanja koje im je Isus dao i Isusovog poziva da se povuku na osamu i budu s njim. To je ono na što Isus zove i nas svaki put kad smo na euharistiji, zove nas da se povučemo, da budemo s njim, da se hranimo i osnažimo, da u nama na neki način provre taj izvor koji je euharistija.“
S druge strane, nadbiskup je spomenuo mnoštvo o kojemu govori evanđeoski ulomak, a to je društvo u kojemu živimo, svijet u kojega će vjernici nakon mise izaći, grad u kojemu živimo. „Veliko je mnoštvo, nemaju što jesti i onda se razvija razgovor između Isusa i učenika tijekom kojega im Isus poručuje da mnoštvu daju jesti. Njihov odgovor je da se nešto kupi, a Isusov je odgovor da se dijeli. Ovo me potaknulo da pokušam ove poruke razumjeti u kontekstu posljednjeg dokumenta blagopokojnog pape Franje, njegove enciklike o ljudskoj i božanskoj ljubavi Srca Isusova, „Dilexit nos“, a koji se nastavlja na poruke koje je dao u dvjema socijalnim enciklikama: „Laudato si“ i „Fratelli tutti“. U toj enciklici – osvrćući se na odgovor učenika da se nešto kupi – papa Franjo kaže da se danas sve kupuje i plaća i to nas tjera da zgrćemo na potrošnju i rastresenost zarobljeni ponižavajućim sustavom koji nam ne da da vidimo dalje od svojih trenutačnih sitnih potreba. To je dijagnoza, a koje je rješenje?“, upitao je nadbiskup. „Upravo ovo koje Isus kaže učenicima: ‘Dajte im vi jesti.’ Kaže papa Franjo: ‘Kristova je ljubav onkraj zupčanika ovog opasnog mehanizma i jedino nas on može osloboditi te groznice u kojoj više nema mjesta za nesebičnu ljubav. On može ovoj zemlji dati srce i oživjeti ljubav tamo gdje mi mislimo da je sposobnost ljubavi zauvijek umrla.’“
„Na ovaj način, Kristovim mehanizmom, mehanizmom dijeljenja“, nastavio je propovjednik, „sve postaje moguće. Ovo je zapravo ona poruka koju želim izvući: da se mi sami upoznamo s ovim otajstvom, da u njega povjerujemo i da živimo iz tog otajstva. To otajstvo euharistije iz kojeg živi Crkva, nas šalje: ‘Dajte im vi jesti.’ – da idemo u svijet, društvo, naš grad, našu domovinu i da hranimo druge“, rekao je nadbiskup.
Da bi pojasnio kako navedeno činiti, Uzinić se iznova oslonio na „Dilexit nos“, gdje se papa Franjo poziva na govor sv. Ivana Pavla II. o zadovoljštini koju trebamo dati Srcu Isusovu i kaže: „Pozvani smo zajedno s Kristom graditi novu civilizaciju ljubavi na ruševinama koje svojim grijehom ostavljamo ovom svijetu.“ „Dakle, zadovoljština“, rekao je nadbiskup, “nije patnja, nije trapiti se. Zadovoljština je graditi novu civilizaciju ljubavi na ruševinama naših grijeha. Svaki grijeh je štetan za Crkvu, svijet i društvo, ali ima i onih grijeha koji su samim svojim činom izravan napad na bližnjega. To su društveni grijesi – strukture grijeha za koje kažu da utječu na razvoj naroda, a ja bih rekao na razvoj našeg svijeta, grada i domovine. To je često dominantan način razmišljanja koji normalnim ili racionalnim smatra ono što je zapravo samo sebičnost i ravnodušnost“, rekao je Uzinić.
„U kontekstu vremena u kojem živimo, to je način razmišljanja prema kojem je rat rješenje pitanja moje sigurnosti i trka za naoružanjem način da mi sebe obranimo. To je svijet u kojemu – u kontekstu Svjetskog dana migranata koji se sutra obilježava – mi razmišljamo da možemo spasiti sebe stavljajući žice i učvršćujući svoje granice kako drugi ne bi ušli, a ne mislimo da bismo trebali promijeniti situaciju koja izaziva migracije i zbog koje se u našem svijetu događa ovo sto se događa. Papa Franjo, oslanjajući se na sv. Ivana Pavla II., kaže da je riječ o društvenom otuđenju. Otuđeno je ono društvo, otuđen je onaj svijet koji se u svojim oblicima društvene organizacije, proizvodnje i potrošnje, opire otvaranju tog darivanja i oblikovanja te međusobne solidarnosti. Za nas kršćane, koji smo pozvani izaći i nahraniti druge, nije samo moralna norma razotkriti i oprijeti se strukturama društvenog otuđenja, već je to i samo unutarnje obraćenje koje nameće obvezu poboljšati te strukture. To je naš odgovor Srcu Isusovu punom ljubavi, koje nas uči ljubiti: razarati te strukture zla i izgrađivati civilizaciju ljubavi“, kazao je Uzinić.
Nastavljajući na riječi pape Franje i Ivana Pavla II. nadbiskup je istaknuo da u ovom kontekstu ne možemo govoriti samo o društvenoj dimenziji, nego o misionarskom poslanju. Nismo pozvani samo mijenjati strukture grešnog društva i izgrađivati civilizaciju ljubavi, nego smo poslani u taj svijet unijeti Isusa Krista, njega naviještati. To je poslanje shvaćeno u perspektivi širenja ljubavi srca Kristova koje zahtijeva strastvene misionare koji nastavljaju dopuštati da ih Krist očara i koji jer su Kristom očarani ne mogu ne prenositi ljubav koja je promijenila njihov život. Tu nema mjesta za prozelitizam. Jer riječi zaljubljene osobe – a mi bismo trebali biti zaljubljeni u Isusa – ne smetaju, ne nameću, ne prisiljavaju, nego jednostavno navode druge da se zapitaju: „Kako je takva ljubav moguća?“
Krist od nas traži da se ne stidimo priznati da smo njegovi prijatelji, istaknuo je propovjednik. „Traži od nas da imamo hrabrost reći drugima da je nas same promijenio susret s Njim. U ovom poslanju ne smijemo misliti kao da se radi samo o nečemu između nas i njega. To se poslanje živi u zajedništvu s vlastitom zajednicom i Crkvom. Ako ne marimo za zajednicu, i naše prijateljstvo s Isusom će se ohladiti. Ljubav je služenje zajednici. Zato smo svi pozvani u zajednici u kojoj pripadamo biti svjedoci te ljubavi za braću i sestre, biti za naš grad, našu domovinu, naš svijet, ono što je Isus u euharistiji za Crkvu. Na taj način Isus, koji nam se darovao potpuno i koji nam se u euharistiji nastavlja darivati, nastavlja svoje poslanje i u ovom našem vremenu“, zaključio je Uzinić.
Objavljeno: 19. lipnja 2025.
