‘Jedinstvo, nerazrješivost i otvorenost plodnosti bitni su za brak.’ (CCC 1664)
Na katoličkim sudovima diljem američkih biskupija tema bračne nevjere je česta tema rasprave. Namjera spolne vjernosti u vrijeme sklapanja braka je potrebna za valjanost braka, budući čin nevjere ponekad se smatra osnovom za poništenje. U očima nekih tribunalista, čin nevjere služi kao dokaz da vjernost nikada nije ni bila namijenjena. Je li to logično i teološki ispravno stajalište? Odgovor je Ne.
Prije nego što se polje za komentare ispuni tvrdnjama da na neki način branim seksualnu nevjeru, dopustite mi da budem jasan. Seksualna nevjera je ozbiljna – to jest, smrtni grijeh. To nekoga čini neprijateljem Boga, a time i dobrih anđela. Uništava odnose s ljudskim osobama. Vrlo često uzrokuje teške skandale i nepopravljive štete supružnicima, cijelim obiteljima, a na širem planu i cijelim društvima. Uzimajući u obzir Marijinu poruku u Fatimi, imamo sve razloge vjerovati da mnoge duše idu u pakao za vječnost zbog nepriznate seksualne nevjere.
Sve ovo rečeno, međutim, nevjera nije razlog za poništenje braka.
Ako mladenka ili mladoženja na obredu namjeravaju biti nevjerni i samo izgovore riječi kojima obećavaju vjernost, brak nije valjan. Zajedno s otvorenosti prema djeci i potvrdi neraskidivosti potrebna je namjera spolne vjernosti.
S druge strane, ako katolička mladenka i ženik namjeravaju doživotnu vjernost, buduće nevjere ne poništavaju i ne mogu poništiti činjenicu da su sklopili valjan brak. Na njihovu je vjenčanju bilo prisutno sve što je potrebno u vezi s namjerom spolne vjernosti; ovo je nepromjenljiva stvarnost. Možda postoje prepreke koje pokazuju da oni nikada nisu bili u braku, ali čin (ili mnogi činovi) nevjere ne mogu ništa promijeniti u vezi s valjanošću braka.
Povijest nam nudi potvrdu ove sakramentalne stvarnosti. U cijelom kršćanskom svijetu bilo je nadaleko poznato da je kralj Henrik VIII varao Katarinu Aragonsku s brojnim ženama. Ipak, Rim je potvrdio valjanost Henrikova braka s Katarinom – kao i sveti Thomas More sve do odra.
Mnogi čitatelji možda postavljaju pitanja poput: Ali što je sa ženom koja ima aferu samo 18 mjeseci nakon vjenčanja? Ne bi li ta afera pružila dokaz da ona uopće nije namjeravala biti vjerna? Što se toga tiče, što je s nitkovom koji vara svoju ženu tijekom vlastitog medenog mjeseca na slapovima Niagare? Svakako, to bi bio nevažeći brak, zar ne? Uostalom, bilo bi nemoguće povjerovati da je muškarac – koji je doista namjeravao biti vjeran prije nekoliko dana – prevario svoju ženu, zar ne?
Kako bismo ilustrirali zašto je to pogrešno, možemo ostati unutar područja sakramentalne teologije. Zamislite da čovjek ide na ispovijed s dubokom tugom zbog svojih grijeha zajedno s čvrstom namjerom da se popravi. Svećenik saslušava njegove grijehe, daje čovjeku odrješenje i čovjek kaže ili čini svoju pokoru. Ali zamislite da čovjek počini jedan od tih istih grijeha samo tri dana kasnije. Je li to dokaz da je njegova tuga bila samo djelo? Dokazuje li to da je njegova svrha bila prijevara? Mogli bismo pratiti ova pitanja introspektivnijim: Tko od nas nikad nije bio u koži tog čovjeka?
Razmišljajući o ovim pitanjima, treba imati na umu i to da Crkva preporuča čestu ispovijed. Koliko često? U Fatimi nas je Gospa zamolila da idemo na ispovijed pet uzastopnih mjeseci. Ali ako čvrsta odluka znači nikada više ne griješiti, kakva bi bila potreba za odlaskom na ispovijed ikada više, a kamoli svaki mjesec? Jasno je da čovjek može imati iskrenu i čvrstu namjeru da se popravi, ali opet pasti u iste grijehe. Ali to ne čini njegovu Ispovijed nevažećom. Niti bismo se trebali baviti mišlju da bi njegovo odrješenje moglo biti nevaljano.
Ilustrirajmo ovo još malo. Biskupije imaju ženidbene sudove koji istražuju i pomažu utvrditi valjanost brakova. Ali na trenutak zamislite da su postojali sudovi ne samo za utvrđivanje valjanosti sakramenata zvanja, već za svih sedam sakramenata. Zamislite da se ispovjedno vijeće sastalo kako bi utvrdilo valjanost pokajnika na temelju njegove razine tuge i njegove čvrstoće ispravke. Uvodna riječ tužitelja vjerojatno bi bila: “Bilo bi nemoguće pomisliti da bi čovjek — koji je navodno namjeravao čvrsto ne griješiti samo nekoliko dana prije — počinio grijeh ne više od 72 sata kasnije!”
Pokajnik je u ovom trenutku namjeravao promijeniti i to je ono što je bitno. Naknadni postupci ne mogu promijeniti tu stvarnost. Isto vrijedi i za brak.
Društvo je normaliziralo tragedije nevjere, kontracepcije i razvoda bez krivnje. I taj mentalitet – bili mi toga svjesni ili ne, htjeli mi to ili ne – podijelio se u naše viđenje poništenja. Taj mentalitet dovodi sakramente u opasnu štetu. Jer tvrditi da nevjera čini brak retrospektivno nevažećim znači ne samo pogrešno shvaćati brak, već i pogrešno shvaćati samu prirodu sakramenata.
Dakle, budimo jasni. Ništa ne može “napraviti” konzumirani katolički brak nevaljan. Ne lokalni bračni sud, ne vaš biskup, ne papa (ni Petrin ni Pavlov privilegij ne odnose se na konzumirane katoličke brakove). Nisu više mogli poništiti brak kao što nisu mogli poništiti krštenje djeteta, poništiti odrješenje, poništiti krizmu za tinejdžera, poništiti posvetu euharistije, poništiti bolesničko pomazanje ili poništiti zaređenje za svećenika. Sakramenti su nepokolebljive fizičke, metafizičke i duhovne stvarnosti. Sumnjati u to je stvar hereze, otpadništva, raskola i tuge.
Još jedna točka. Tijekom godina stekao sam naviku da kad god pišem o smrtnom grijehu, uvijek spomenem Ispovijed. Vrline istine, pravde i milosrđa zahtijevaju isto toliko. Ova tema nevjere nije ništa drugačija. U sakramentu pokore Bog oprašta spolnu nevjeru. Nikad ne sumnjaj u to. Čovjek može ući u Ispovijed s tisućama smrtnih grijeha na duši koje je gomilao desetljećima. Ali on izlazi u stanju posvećujuće milosti – prebivanja Trojstva i prijateljstva s Bogom. Sakramenti — svi sakramenti — doista su moćni.
Kao što je Božje milosrđe.
