Međunarodno teološko povjerenstvo objavilo je dokument pod naslovom “Isus Krist, Sin Božji, Spasitelj – 1700. obljetnica Nicejskoga ekumenskog sabora (325.-2025.)” koji ističe vrijednost Vjerovanja, formuliranog 325. godine, za sadašnjost i budućnost kršćanstva. Riječ je o četiri poglavlja u znaku promicanja jedinstva kršćana i sinodalnosti u Crkvi, izvijestio je Vatican News.
Kršćanski će svijet 20. svibnja obilježiti 1700. obljetnicu početka Prvoga ekumenskog sabora, održanog u Niceji 325. godine. Iz njega je proizišlo Vjerovanje koje je dopunjeno na Saboru u Carigradu 381. godine i koje je postalo iskaznica vjere u Isusa Krista koju ispovijeda Crkva.
Zbog toga je Međunarodno teološko povjerenstvo (ITC) odlučilo posvetiti dokument od gotovo sedamdeset stranica saboru koji je sazvao car Konstantin u Maloj Aziji, kako bi podsjetilo na njegovo temeljno značenje i istaknulo izvanredne resurse Vjerovanja, potičući ih ponovno u perspektivi nove etape evangelizacije koju je Crkva pozvana živjeti u sadašnjoj promjeni epohe. Osim toga, i zato što se obljetnica obilježava tijekom Jubileja nade i podudara se sa zajedničkim slavljem Uskrsa za sve kršćane, na Istoku i na Zapadu.
Iz tih razloga dokument objavljen danas, u četvrtak 3. travnja, pod naslovom Isus Krist, Sin Božji, Spasitelj – 1700. obljetnica Nicejskog ekumenskog sabora (325.-2025.), nije jednostavan tekst akademske teologije, već je zamišljen kao sažetak koji može pratiti produbljivanje vjere i njezino svjedočenje u životu kršćanske zajednice. Štoviše, u Niceji su prvi put jedinstvo i poslanje Crkve izraženi na univerzalnoj razini (otuda i definicija ekumenskog sabora) u sinodskom obliku tog hoda koji joj je svojstven, postavši tako i uporišna točka i nadahnuće u sinodskom procesu u koji je danas uključena Katolička Crkva.
Ekumensko značenje
Prvo poglavlje, “Vjerovanje za spasenje: doksologija i teologija nicejske dogme” (br. 7-47), najsadržajnije je. Ističući ekumensko značenje Nicejskoga Vjerovanja, tekst izražava nadu u zajednički datum slavlja Uskrsa, koju je više puta očitovao i sâm papa Franjo. U vezi s tim, br. 43 u dokumentu ističe kako je ova, 2025. godina, za sve kršćane “neprocjenjiva prilika da istaknu kako je ono što nam je zajedničko mnogo jače od onoga što nas dijeli: svi zajedno, vjerujemo u trojstvenoga Boga, u Krista pravoga čovjeka i pravoga Boga, u spasenje u Isusu Kristu, prema Svetom pismu koje se čita u Crkvi i na poticaj Duha Svetoga. Zajedno, vjerujemo u Crkvu, krštenje, uskrsnuće mrtvih i vječni život.” Stoga – upozorava Međunarodno teološko povjerenstvo u tekstu pod br. 45 – „razilaženje kršćana što se tiče najvažnijega blagdana njihova kalendara stvara pastoralne probleme unutar zajednica, toliko da dijeli obitelji i izaziva sablazan među nekršćanima, šteteći tako svjedočenju evanđelja“.
“Vjerujemo kako krstimo; i molimo kao što vjerujemo”
Prihvaćanje bogatstva Niceje nakon sedamnaest stoljeća vodi također do shvaćanja kako taj sabor hrani i vodi svakodnevni kršćanski život. Zbog toga drugo poglavlje, naslovljeno “Nicejsko Vjerovanje u životu vjernika” (br. 48-69), patrističkoga sadržaja, istražuje kako su liturgija i molitva oplođene u Crkvi nakon toga događaja koji je prekretnica u povijesti kršćanstva. „Vjerujemo kako krstimo; i molimo kako vjerujemo” – podsjeća se u dokumentu, potičući da se danas i uvijek crpi iz tog “izvora žive vode”, čiji je bogati dogmatski sadržaj bio odlučujući u utvrđivanju kršćanskoga nauka. U tom smislu dokument razmatra prihvaćanje Vjerovanja u liturgijskoj i sakramentalnoj praksi, u katehezi i propovijedanju, u molitvi i himnima iz IV. stoljeća.
Teološki i crkveni događaj
Treće poglavlje, “Niceja kao teološki i crkveni događaj” (br. 70-102), bavi se načinom na koji Vjerovanje i Sabor “svjedoče o istom događaju Isusa Krista, čiji prodor u povijest nudi neviđen pristup Bogu i uvodi preobrazbu ljudske misli” te kako su oni također novost u načinu na koji se Crkva ustrojava i ostvaruje svoje poslanje.
Sazvao ga je car kako bi riješio lokalni spor koji se proširio na sve Crkve Istočnoga Rimskog Carstva i brojne Crkve Zapada – objašnjava se u dokumentu – prvi put su biskupi iz cijele Ekumene bili okupljeni na saboru. Njegova ispovijest vjere i njegove kanonske odluke proglašene su normativnima za cijelu Crkvu. Nečuveno zajedništvo i jedinstvo koje je u Crkvi potaknuo događaj Isusa Krista postaju vidljivi i djelotvorni na nov način strukturom univerzalnog opsega, a navještaj Kristove radosne vijesti u svojoj neizmjernosti također dobiva sredstvo autoriteta bez presedana” (usp. br. 101).
Vjera dostupna čitavom Božjem narodu
Na kraju, u četvrtom i posljednjem poglavlju, pod naslovom “Čuvati vjeru dostupnu cijelom Božjem narodu” (103-120), ističu se “uvjeti vjerodostojnosti vjere ispovijedane u Niceji na stupnju fundamentalne teologije koja ističe narav i identitet Crkve, budući da je ona autentični tumač normativne istine vjere preko Učiteljstva i čuvar vjernika osobito najmanjih i najranjivijih”.
Prema riječima Međunarodnoga teološkog povjerenstva, vjera koju je Isus propovijedao jednostavnima nije simplicistička i kršćanstvo se nikada nije smatralo oblikom ezoterije za izabrane; naprotiv, Niceja, iako potaknuta Konstantinovom inicijativom, „prekretnica je na dugom putu prema libertas Ecclesiae, koja je posvuda jamstvo zaštite vjere najranjivijih pred političkom moći“. Godine 325. opće dobro Otkrivenja doista je stavljeno “na raspolaganje” svim vjernicima, kako potvrđuje katolički nauk o nepogrešivosti “in credendo” krštenoga naroda. Biskupi, iako imaju posebnu ulogu u definiranju vjere, ne mogu ju preuzeti ako nisu u crkvenom zajedništvu s čitavim svetim Božjim narodom, tako dragim papi Franji.
Neprolazna aktualnost Prvoga ekumenskog sabora
Dolazimo tako do zaključaka dokumenta s hitnim pozivom da se svima naviješta Isus, naše spasenje danas, polazeći od vjere izražene u Niceji u mnogostrukom značenju. Prije svega, trajna aktualnost tog Sabora i Vjerovanja koje je proizišlo iz njega nalazi se u tomu da nastavimo dopuštati da nas “zadivi Kristova neizmjernost, tako da svi mogu biti zadivljeni njime” i da “ponovno rasplamsamo vatru svoje ljubavi prema njemu” jer u Isusu istobitnom s Ocem… sâm se Bog zauvijek vezao za čovječanstvo. Drugo, nalazi se u neignoriranju stvarnosti niti udaljavanju “od patnji i šokova koji muče svijet i čini se da kompromitiraju svaku nadu”, slušajući također kulturu i kulture. Treće, to znači biti „posebno pažljivi prema najmanjoj braći i sestrama“, jer „ti raspeti u povijesti Krist su među nama“, odnosno „oni kojima su najpotrebniji nada i milost“, ali istodobno, poznajući patnje Raspetoga, oni su pak „apostoli, učitelji i evangelizatori bogatih i imućnih“. Na kraju, to znači naviještati, kao Crkva, odnosno “svjedočenjem bratstva”, pokazujući svijetu čudesne stvari zbog kojih je ona, “jedna, sveta, katolička i apostolska”, “univerzalni sakrament spasenja”, te istodobno širiti blago Svetoga pisma koje tumači Vjerovanje, bogatstvo molitve, liturgije i sakramenata koji proizlaze iz krštenja ispovijedanog u Niceji i svjetla Učiteljstva; uvijek s pogledom uprtim u Uskrsloga koji pobjeđuje smrt i grijeh, a ne u protivnike, jer u vazmenom otajstvu nema gubitnika, osim eshatološkoga gubitnika, Sotone.
Studijski dan o dokumentu Isus Krist, Sin Božji, Spasitelj – 1700. obljetnica Nicejskoga ekumenskog sabora (325. – 2025.) održat će se 20. svibnja na Papinskom sveučilištu Urbaniana uz prisutnost teologa koji su sudjelovali u izradi dokumenta te drugih stručnjaka iz tog područja.
(kta)
