Charlotte Evans iz Katoličke novinske agencije objavila je članak 5. kolovoza o ekumenskim raspravama na konferenciji Lambeth u Canterburyju, Engleska. Primijetila je da je anglikanski nadbiskup Canterburyja, Justin Welby, izjavio da on i većina anglikanaca priznaju papu “ocem Crkve na Zapadu”. Međutim, Welby i drugi anglikanci ostaju odvojeni od Katoličke crkve. zašto je ovo Zašto ova naizgled kontradiktorna pozicija? Čini se da ako netko prihvati papu kao svog duhovnog oca ili vođu, iz toga bi slijedilo da će doći u zajedništvo s Crkvom. Mnogi od nas vjerojatno imaju obitelj i prijatelje koji su vrlo bliski Crkvi, ali nisu sasvim spremni poduzeti taj posljednji korak, prijeći Tiber, kako često kažemo.
Ono što vidimo u Welbyjevoj izjavi i kasnijem djelovanju (ili bolje rečeno, nedjelovanju u nepristupanju Crkvi) jest bezvremenski sukob i borba između intelekta i volje. Welbyjev intelekt mu govori da je Papa otac, glava Crkve. Welbyjeva oporuka, međutim, još se nije složila s njegovim intelektualnim otkrićem. Ova dihotomija je nešto što svakodnevno doživljavamo, jer je dio ljudskog stanja i naše pale prirode. Svakodnevno mi kršćani griješimo i zaostajemo za Božjom slavom, čak i kada svjesno znamo da je ono što radimo grijeh. Naš intelekt nam govori Sveto pismo, Tradicija, Crkva uči da je nešto grijeh, a ipak naša volja i dalje želi to učiniti. Često naša volja još ne vjeruje našem intelektu ili je jednostavno jača od njih dvoje. Cilj svakog kršćanina je pridružiti vlastitu volju Božjoj, ali to je cjeloživotni proces koji neće biti potpuno, istinski dovršen sve dok mi, ako Bog da, ne dosegnemo nebesko kraljevstvo, očišćeni od svake vezanosti za grijeh po Kristovoj Predragocjenoj Krvi. Sveti Toma Akvinski je vjerovao da je “intelekt sam po sebi i apsolutno viši i plemenitiji od volje”. Sveti Augustin to savršeno artikulira u svojoj poznatoj molitvi iz Ispovijedi“Gospodine, učini me čistim, ali ne još.” Napisano nakon obraćenja, sveti Augustin predstavlja ovo kao primjer poznavanja istine u svojim mladim godinama, ali još nesposobnog da se natjera da djeluje u skladu s njom. To možemo vidjeti ne samo u Welbyjevoj izjavi o papi nego iu vlastitoj grešnosti. Intelekt bi mogao znati istinu, ali volja je ipak mora prihvatiti i pristati na nju.
Poznati katolički pisac, Michael O’Brien, istražuje ovaj sukob između intelekta i volje u jednom od svojih romana, Stranci i došljaci. Knjiga prati glavnu junakinju Anne Delaney kroz njezin život, od Engleske do Kanade, do braka i majčinstva, od mlade djevojke do starice. Anne, iako udana za katolika, agnostik je kroz cijeli roman. Ona želi vjerovati u Boga, ali ne može učiniti taj posljednji korak vjere. Vjeru opisuje kao da se nalazi iza staklenog zida. Ona to tamo vidi, ali ne može sama proći kroz staklo. Za ovakav korak nisu potrebni samo naš intelekt i volja, već i Božja milost koja nam pomaže. Bog djeluje u svoje vrijeme na načine i iz nama nepoznatih razloga.
Dakle, iako bismo očekivali da Welby i drugi anglikanci stupe u zajedništvo s Katoličkom crkvom sada kada su priznali papu kao duhovnog oca, ne bi trebalo biti iznenađenje da intelekt i volja ne dolaze uvijek do istog zaključka. istovremeno. Kako je to često i za nas. Svakodnevno molite za jedinstvo svih kršćana. Svi protestanti koje poznajem jako vole našeg Gospodina i žele mu služiti u istini. Molite za nadbiskupa Canterburyja. Molite za anglikance. Molite se za svoje prijatelje protestante. Razgovarajte s njima i poučavajte ih o punini kršćanske vjere, ali činite to, kako savjetuje sveti Petar, “s blagošću i poštovanjem” (1 Pt 3,15). Pretvorba se može dogoditi brzo ili može trajati godinama ili čak desetljećima. Možda Bog namjerava da to bude dugo putovanje jer će u Njegovom planu ono dovesti do većeg broja duša zadobijenih za Krista. Kako će samo biti radost za njih i za sve nas kada jednog dana, milošću Božjom, dođu u zajedništvo s Jednom, Svetom, Katoličkom i Apostolskom Crkvom.
✠
Autor fotografije Matthieu Comoy na Unsplash
