‘Ne propustite nijednu priliku da napravite malu žrtvu, ovdje nasmiješenim pogledom, ondje lijepom riječju; uvijek čini i najmanju pravu i sve to radi iz ljubavi.’ —Sv. Thérèse iz Lisieuxa
U posljednje vrijeme pomalo razmišljam o rutinama, obavezama i ritmovima koji čine život majke. Ostala sam kod kuće cijelo vrijeme kako bih odgajala svoju djecu, od kojih najstarije sada ima 20 (a najmlađe 2 godine, što znači da ću još neko vrijeme biti kod kuće). Međutim, bez obzira na to radite li izvan kuće ili ne, veći dio ovog aspekta majčinstva ostaje isti. Isprekidan radošću i tugom, velik dio života s djecom, ili života općenito, pretpostavljam, provodi se u neprekidnom ciklusu svakodnevnih i jednostavnih zadataka.
Prošla su dva desetljeća od dana kada nisam bila kod kuće s barem jednom bebom, pa mi je pomalo teško prisjetiti se kakav je bio život u preddjetinjstvu. Bila sam na koledžu, studirala psihologiju s eventualnim planovima za postdiplomski studij i licenciranje, a zatim sam se udala i radila pola radnog vremena, a onda sam bila trudna. Kad se moje dijete rodilo, pa, ostatak mog života bio je uglavnom zacrtan za mene – na najbolji mogući način. Tada sam znala i još uvijek vrijedi: majčinstvo je dubok dar. Dio onoga što ga razlikuje od mog života prije djece je, mislim, ta prividna malenost i ponavljanje stvari koje radim. Možda osjećaji planiranja obroka i brige o velikom, tužnom djetetu nisu zapravo manji zadaci od, recimo, polaganja ispita na fakultetu ili dobivanja pripravničkog staža, ali nekako se neizbježno tako osjećaju.
Čini se da je to glavni aspekt domaćeg života: ponavljanje, uvijek iznova vraćanje na prljave podove i prljavo posuđe, isti pogled na planine, staje i konje s velikog prozora iznad mog sudopera. Je li zbog toga, pitam se, ponekad ljudima teško pronaći ispunjenje u domu? Može li to, na primjer, paradoksalno pomoći u objašnjenju trenutnog trenda “Trad Wife” na društvenim medijima: pokušavaju li žene u konačnici objaviti (i/ili konzumirati) odabranu i uzdignutu verziju inače jednostavnog i skrivenog obiteljskog života nadoknaditi za tu svakodnevicu? Otkrivaju li oni možda stvarnost da zapravo nisu baš tako ispunjeni kao što tvrde da jesu prihvaćanjem tradicionalnih rodnih uloga?
I može li biti da ovaj problem vuče ljude iz svi života, a ne samo majke koje ostaju kod kuće? Možemo li svi mi, u svojoj ljudskosti, biti skloni nedostatku odgovarajuće maštovitosti koja bi mogla dati dostojanstvo i smisao svakodnevnom poslu koji obavljamo?
CS Lewis se bavi ovim problemom u svom romanu iz 1942. godine Pisma s šrafovima. Knjiga, izmišljeni prikaz komunikacije između dva demona odlučna uništiti ljudske duše i zauvijek ih odvojiti od Boga, otkriva vrstu duboke istine o vjeri, Bogu i čovječanstvu po kojoj je Lewis poznat. Dok Screwtape savjetuje svog nećaka Wormwooda o dobrim protiv loših strategija u ostvarivanju njihove zajedničke misije odvajanja ljudi od Boga koji ih voli, čitatelja se navodi da dublje razmisli o prirodi kozmičke bitke između dobra i zla.
U jednom trenutku, govoreći o nama palim i slomljenim ljudima, Screwtape savjetuje Wormwoodu da “poradi na svom užasu iste stare stvari”.
“Užas iste stare stvari”, piše Screwtape u svom pismu, “jedna je od najvrjednijih strasti koje smo proizveli u ljudskom srcu — beskrajni izvor krivovjerja u religiji, ludosti u savjetovanju, nevjere u braku i nepostojanosti u prijateljstvu. … Ali budući da On ne želi da promjena bude … cilj sam po sebi, uravnotežio je ljubav prema promjeni u njima ljubavlju prema postojanosti. … Odabiremo ovu prirodnu ugodnost promjene i pretvaramo je u zahtjev za apsolutnom novošću.”
I istina je, zar ne? Ne obeshrabruje samo obični zadatak, već činjenica da je jučer bilo isto, a bit će isto i sutra. Čini se da mala djeca to nekako uvećavaju, iako nisam siguran zašto. Je li to njihova potreba, ili njihova ranjivost, ili njihova djetinjarija koja ističe svaki trenutak svakog dana? Ako tražimo “apsolutnu novost”, očito je da je nećemo naći u kućnim granicama doma. Dani mi lete, iako nemam nužno uvijek uredan popis onoga što sam postigao do kraja dana. Ponekad postoji i pozitivno ništa pokazati za svoj dan osim dječačića koji trčkaraju po kuhinji i nereda koje su napravili u raznim sobama po kući.
Više je nego moguće, međutim, voljeti ovaj život, ove dane koji se pretapaju jedan u drugi, često nerazlučivi, ali nikad, nikad izgubljeni. Ista stara stvar je poligon za svetost, za sreću, za samo Nebo.
Ista stara stvar je mjesto gdje ljubav raste, mijenja se i pušta korijenje.
Tada se svi moramo neprestano boriti protiv napadajućeg osjećaja užasa pred istom starom stvari. Žudnja za novitetom i zelenijim pašnjacima, te puzajući prezir prema uobičajenom i svjetovnom, zasigurno je svima zajednička, a opet neizbježno i nepromjenjivo destruktivna. Osobito se moraju brinuti majke jer mi ne mogu kvantificirati što je to točno ono što radimo kada smo sa svojom djecom: hrpe opranog rublja, stranice knjiga koje se čitaju naglas, posjećene igre i sastanci, te ponuđeni obroci teško je vagati u procjeni nečijeg života. Je li to napravilo razliku? Jesam ja napravi razliku? Ima li vrijednost ovih najosnovnijih stvari i, ako postoji, imam li oči i maštu da to vidim?
U najprodavanijem fantastičnom romanu Susanne Clarke Piranesi, pripovjedač, Piranesi, živi u kući u kojoj je uglavnom vrlo sam. (Prema njegovim riječima, na svijetu je živjelo ukupno 15 ljudi — a 13 ih je mrtvo.) Piranesijev život u ovoj kući provodi čudeći se golemim dvoranama koje vrve pticama (i oceanu čije plime zauvijek ispiraju unutra i van), beskrajna predvorja i neopisiv broj veličanstvenih mramornih kipova koji prikazuju ljude, životinje i faune. Njegovi dani provode istražujući kuću i katalogizirajući njezin sadržaj, krpajući svoje ribarske mreže i brižno brinući o kostima mrtvih. Tijekom romana, Piranesi otkriva više o svojoj kući i o sebi – te o mogućnosti da postoji još jedan svijet izvan labirinta koji on tako dobro poznaje i voli.
Clarke radi nevjerojatno lijep posao hvatajući izolaciju, usamljenost i čudo koje obilježava Piranesijev skromni svijet. Stvari koje radi su nevidljive i male, a ipak su mu neizmjerno važne upravo zato što su upravo one stvari koje čine njegov svijet. Oni su njegov skromni doprinos civilizaciji. Piranesi je doduše vrijedan jadanja u svojoj izolaciji – njegovo je ime referenca na talijanskog bakrorezaca iz 18. stoljeća koji je napravio niz djela koja prikazuju zatvore – a ipak ovaj zadivljujući prikaz skrivenog života privlači čitatelja da razmisli o tome što, točno, čini za smisleno postojanje. Piranesi je stvorio značenje i ljepotu unutar nevjerojatno ograničenog i skučenog konteksta, možda ne toliko različito od majke koja ljulja svoje malo dijete natrag na spavanje ili čisti petu tekućinu u danu.
Štoviše, kada Piranesi na kraju bude spašen i ponovno uđe u ono što bismo mogli nazvati “stvarnim” svijetom, on jednostavno ne može a da ne vidi stvari kroz leću začaranog mjesta iz kojeg je došao. Sve asocira na kip ili drugu uspomenu iz njegove bivše kuće. Šetajući gradskim parkom jednog snježnog dana, susreće starca s “ispucanim venama na obrazima i čekinjavom bijelom bradom”. Piranesi kaže da čovjek izgleda “umorno i tužno”:
Dok je stisnuo oči prema snijegu koji je padao, shvatila sam da ga poznajem. Prikazan je na sjevernom zidu četrdeset osme zapadne dvorane. Prikazan je kao kralj s malom maketom grada opasanog zidinama u jednoj ruci, dok drugu ruku podiže u znak blagoslova. Htio sam ga uhvatiti i reći mu: Na drugom svijetu ti si kralj, plemenit i dobar! vidio sam! Ali predugo sam oklijevao i on je nestao u gomili.
O, kad bismo upotrijebili svoju maštu da vidimo dalje od pukog izgleda, da pronađemo i njegujemo veliku nadu i smisao u najskromnijim stvarima. Kada metemo i usisavamo, brinemo o bolesnom djetetu ili obavljamo naš šesti zadatak u danu, doista možemo odabrati da tu pronađemo vrijednost. Ogromno dostojanstvo, ljepota i život obilježavaju male i uglavnom nevidljive stvari koje radimo svaki dan, ali mi poput Piranesija moramo zaviriti ispod površine i umjesto toga razmotriti Božju perspektivu: Sve je bitno. Jer važni su ljubav i život i naša ljudskost i vječnost. Možemo pronaći radost, nadu i ljepotu u istoj staroj stvari, što god ona bila.
