Južni Sudan doživljava krajnje siromaštvo, ali biskup Christian Carlassare iz Rumbeka primjećuje kako ljudi svjedoče veliku solidarnost, objašnjavajući da je “Papin posjet donio nebrojene plodove” i izražavajući nadu da Uskrs “može svakoga osloboditi pesimizma i straha”.
Massimiliano Menichetti
Slike Cvjetnice u Rumbeku viđene su diljem svijeta: biskup grada nosi dijete na ramenima, okružen prazničnim stanovništvom. Ovdje u najvažnijem gradu države Lakes u Južnom Sudanu, jednoj od najsiromašnijih zemalja na svijetu, Uskrs je put nade ne samo za kršćane. Papa je u veljači prošle godine posjetio afričku zemlju, razdiranu nasiljem i siromaštvom, pozivajući se na mir, pravdu i solidarnost. Danas, biskup Christian Carlassare iz Rumbeka objašnjava: “Postoji veliko sudjelovanje u Via Crucis koja traje cijelo jutro” i vidi prisutnost ne samo kršćana.
Križni put u Rumbeku
P: Vaša Ekscelencijo, kako se ova molitva odvija u Rumbeku i kako pristupate Uskrsu?
The Via Crucis odvija se na gradskim ulicama s velikim brojem ljudi i s mladima na svakoj od postaja, koji predstavljaju likove Muke Gospodnje od početka do kraja. Tu je Isus s križem i svi ostali likovi koji vode procesiju i na svakoj postaji predstavljaju ono što se događa dok čitači čitaju biblijske odlomke. I doista, svi ljudi, čak i nekršćani, sudjeluju u tom prikazu s velikim emocijama, toliko da čak vidimo ljude kako se udaraju u prsa i plaču za tom Isusovom pričom koja se ponavlja u životima tih ljudi. Dakle, to je molitva koja ima i veliku oslobađajuću snagu jer se s njom poistovjećujemo i osjećamo koliko patnja jednog pravednika može dati nadu mnogim drugima. A onda ćemo zaključiti s Vazmenim bdijenjem i misom. Blagoslov ognja za vrijeme Vazmenog bdijenja je vrlo lijep jer se uvijek nastoji blagosloviti novi oganj, oganj koji nije unaprijed pripremljen nego se pali tijekom liturgije kroz tradicionalna metoda trljanja štapića dok iskra ne zapali novi plamen. I to je ono što je Bog sposoban učiniti za nas: gdje je noć, On donosi svjetlo, gdje je smrt, On donosi novi život.
P: Slike Cvjetnice u Rumbeku dirnule su srca mnogih ljudi: procesija u kojoj nosite dijete koje na ramenima drži štap…
Križni put u Rumbeku
Bila je to gesta koja je nastala spontano. U Africi ljudi vole predstavljati i živjeti događaje, a često se na Cvjetnicu u procesiji koristi magarac, a svećenik na leđima magarca predstavlja Krista. U Rumbeku pak nemamo magaraca pa smo prošle godine imali običnu procesiju kakvu smo navikli u Italiji. Ali nikada kao sada nisam se osjećao kao magarac, pozvan služiti noseći bremena kao što je Isus nosio naše, noseći na svojim plećima ovu Biskupiju i sve ljude koji su ranjeni, odbačeni ili ismijani. Pa kad mi je sestra zadužena za sakristiju rekla da nam fali magarac, rekao sam joj: “Ne brini, ja ću to učiniti, ja ću biti magarac.” I tako sam podigao dijete i odnio ga u katedralu. Nitko nije bio iznenađen ovom gestom jer ovdje se to radi ovako; kad neka važna osoba dođe u selo – nema drugog načina – dižu se na ramena i nose. Tako bi učinili s Isusom da je ovdje bio ulaz u Jeruzalem: podigli bi ga, barem bi učenici, i odnijeli u grad. I tako je za ljude imala vrlo lijepu simboličku vrijednost: mladić nošen na ramenima, simbol nade obnovljene zajednice.
Križni put u Rumbeku
P: U veljači 2023. Papa je došao u Južni Sudan na ekumensko hodočašće. Ponovno je potvrdio vjeru i govorio o miru i pomirenju. Kakvim je plodovima ovaj posjet urodio?
Vjerujem da su plodovi Papina posjeta bili doista bezbrojni i da su se osjetili osobito u danima njegova posjeta iu mjesecima koji su uslijedili, ali su i danas ostali utisnuti u srcima vjernika i velikog dijela stanovništva Južnog Sudana. Te geste, ta djela za koja je Papa tražio ne samo riječima, ostaju otvoreni poticaj koji zahtijeva zalaganje svih. Stoga danas smatram da smo najvažniji plodovi tog posjeta mi, ljudi Južnog Sudana, ljudi dobre volje koji smo slušali Papine riječi, koji nastavljamo moliti za mir, i ne samo moliti ga, prije svega, njegovati ga. u vlastitim obiteljima i zajednicama, toliko da zaraze cijelu zemlju kako bi mir bio moguć, unatoč svemu. To je evidentno jer usprkos velikim nepravdama koje i dalje postoje, usprkos velikom broju raseljenih, usprkos ekonomskoj krizi u kojoj siromašni postaju još siromašniji u smislu da je vrijednost valute toliko niska da je i rad gotovo bezvrijedan, pa stoga ljudi se bore za pristup uslugama, zdravstvu, obrazovanju… Ipak, usprkos takvom siromaštvu, ljudi ne klonu duhom i ne okreću se nasilju ili nepravdi, već pokušavaju živjeti i preživjeti uglavnom na temelju međusobne solidarnosti. Mislim da je ova populacija, tako ujedinjena i puna nade, ta koja može, jednog dana, dati život zemlji koju ne uništava moć, oni koji drže vlast, posebno onu oružja, ili ekonomsku moć, već zemlja rođena iz solidarnosti koja dolazi od skromnog i jednostavnog stanovništva.
Križni put u Rumbeku
P: Kako Crkva pridonosi procesu obnove i pomirenja u zemlji?
Crkva stoji uz ljude koji pate, ulijeva im hrabrost i nadu: ne uzaludnu nadu, nego sigurnost da je Gospodin prisutan i da nas prati. Onaj koji je bio slomljen i razapet, uskrsnuo je i izvor je našega uskrsnuća. Dakle, vjera nije pomoć, nego važan dar za ljude i za svaki put spasenja. Uz propovijedanje i slavljenje, Crkva dodaje služenje, koje postaje tako važno djelovanje da podigne, mobilizira i učini ljude protagonistima ljudske i društvene preobrazbe. Ne govorimo samo o milosrđu prema najsiromašnijima, pružanju osnovnih usluga, nego i o promicanju gospodarskih aktivnosti kako bismo ljude učinili autonomnijima: također razmišljamo o malim poljoprivrednim projektima koje pokušavamo razviti u svim našim župama. Formiranje ljudi u građanskom smislu, pravednost, mir; a ne zaboravimo ni obrazovanje u katoličkim školama, gdje njegujemo cjelovitu ljudsku formaciju vrednujući svako dijete ili mladu osobu koja se nalazi u našim ustanovama. Ovo je toliko važno u situaciji u kojoj se mlada osoba često osjeća postrani i možda izmanipuliranom interesima nekolicine, da mogu pronaći mogućnost da izraze svo svoje bogatstvo i snove za budućnost i pokušaju ih ostvariti.
P: Zemlja je bogata naftom, a ipak je među najsiromašnijima na svijetu. Koje korake treba poduzeti da se mir učvrsti i da se ljudima da ono što im pripada?
Nije zajamčeno da tamo gdje ima resursa ima i bogatstva. Nažalost, većinu vremena ljudi više pate od siromaštva zbog nepravedne raspodjele bogatstva. Južni Sudan nije siromašan zato što mu nedostaje bogatstvo, već zato što mu nedostaje mira. Rat u Sudanu je, štoviše, pogoršao gospodarsku krizu jer se vlada Južnog Sudana oslanjala gotovo isključivo na eksploataciju nafte: sada je naftovod koji prolazi kroz Sudan djelomično oštećen i sudanska vlada nije u stanju jamčiti ona plaćanja Južnom Sudanu koja bilo dogovoreno u prošlosti. Dakle, domaća valuta svakim danom gubi vrijednost u odnosu na dolar, troškovi života su jako visoki, a usklađivanja plaća nema u zemlji u kojoj ionako nedostaje posla, a tamo gdje postoji mogućnost rada čini se beskorisnim jer jedan ne zarađuje dovoljno za život. I tako ljudi žive na usta, iskorištavajući te resurse koji se mogu pronaći. Za učvršćenje mira – čini se paradoksalnim – potreban je mir; borba protiv kriminala i korupcije – što je oblik kriminala – te podupiranje poduzetništva i izgradnje održivog gospodarstva počevši od malih gospodarskih aktivnosti: od poljoprivrede, poljoprivrede, ribarstva… Ne samo iskorištavanje resursa koji se koriste i troše ali i rad koji generira druge vrste resursa kroz samo poduzeće.
P: Koja je vaša molitva, vaša želja za ovaj Uskrs u Južnom Sudanu?
Moja želja za Uskrs: Neka to bude susret s Kristom uskrslim, neka nas oslobodi pesimizma i straha, neka nam da hrabrosti izabrati mir i bratstvo. Sretan Uskrs!
Hvala vam što ste pročitali naš članak. Možete biti u toku pretplatom na naš dnevni bilten. Samo kliknite ovdje
