Danas je 12. godišnjica moje paralizirane prometne nesreće. To je ujedno i blagdan svetog Ivana od Križa. Koincidencija? mislim da ne. Ovo pisanje iz njegove duhovne pjesme sažima mnogo onoga što sam naučio tijekom posljednjih dvanaest godina:
“[T]apostol Pavao je rekao o Kristu: U njemu su skrivena sva blaga mudrosti i znanja Božjega… Kad bi ljudi napokon mogli uvidjeti da je sasvim nemoguće doći do šipražja bogatstva i mudrosti Božje osim ako prvo uđete u šipražje mnogo toga [interior and exterior] patnje, na takav način da duša tamo nalazi utjehu i želju. Duša koja čezne za božanskom mudrošću bira prva, i to uistinu, ući u šikaru križa.
Sveti Pavao stoga potiče Efežane da se ne umorite usred nevoljaali biti ukorijenjeni i utemeljeni u ljubavi, kako bi sa svim svetima spoznali širinu, duljinu, visinu i dubinu – da spoznaju ono što je izvan spoznatljivosti, Kristovu ljubav, kako bi bili ispunjeni svom puninom Božjom.
Ponekad nam je potrebno proći i najgušći mrak da bismo konačno ugledali svjetlo. Mi smo kao zlato koje se provjerava u vatri – oganj Božje ljubavi. Vatra koja, iako gori, nije namijenjena da nas uništi, već da omekša naša ružna, grešna, okorjela srca kako bi ih Božanski Zlatar mogao lakše oblikovati u nešto lijepo:
„U tome se raduješ, iako ćeš sada još neko vrijeme možda morati trpjeti kroz razne kušnje, kako bi se istinitost tvoje vjere, dragocjenija od zlata koje je propadljivo iako je vatrom ispitano, mogla biti na hvalu, slavu i čast pri objavi Isusa Krista.“ -1 Petrova 1,6-7
Ne možemo slijediti Isusa Krista bez sudjelovanja u Njegovom Križu. Ovo su “uska vrata” kroz koja moramo proći kako bismo zaslužili vječni život. Mnogi izbjegavaju ova vrata jer mogu biti jako bolna, ali mi ne putujemo sami. U svojoj drugoj enciklici, Spe Salvipapa Benedikt ovako govori o Kristu, pravom pastiru:
„Pravi pastir je onaj koji zna čak i stazu koja prolazi kroz dolinu smrti; onaj koji ide sa mnom čak i na stazi konačne samoće, gdje me nitko ne može pratiti, vodeći me kroz: on je sam prošao tim putem, on je sišao u kraljevstvo smrti, on je pobijedio smrt, i on se vratio da nas sada prati i da nam da sigurnost da, zajedno s njim, možemo pronaći put.”
Ne liječi nas bijeg od patnje, nego naša spremnost da je prihvatimo, sazrijemo u njoj i nađemo smisao u jedinstvu s Kristom, koji je patio s beskrajnom ljubavlju (Spe Salvi, 37).
[author] [author_image timthumb=’on’]https://ignitumtoday.com/wp-content/uploads/2011/08/Chelsea-Zimmerman.jpg-e1313149001215.png[/author_image] [author_info]
Chelsea Zimmerman je katolički pro-life aktivist. Suradnica je urednice za CatholicLane.com a u upravnom odboru za Missouri pravo na život. Ona bloguje na Razmišljanja paralitičara.[/author_info] [/author]
