Mislim da je jedna od stvari koja danas nedostaje je mentalni prostor i dopuštenje za razmišljanje o nečijem životu i smislu toga. Toliko je ometanja, kao i kultura koja uspijeva poput stroja. Proizvodi mnogo, radi stalno, ali ne odražava se. Vrlo je aktivan i to je aktivistička kultura. No, je li to od ovoga korisno ako sav njegov rad prvo ne proizilazi iz mirne kontemplacije, meditacije i razmišljanja?
Da li ikad sjedimo i procjenjujemo svoje prioritete? Da li ne samo procjenjujemo svoje prioritete, već i sebi pokazujemo disonancu u njima? Ništa od toga se ne govori demoralizirajućim načinom razmišljanja. Više je o pitanju da li stvarno znamo što je važno. Krist je rekao da bismo trebali mrziti našu obitelj pred njim. Što još trebamo mrziti? Znamo da izraz “mržnja” u ovom kontekstu znači “ne previdjeti” Boga. Zašto preferiramo ono što je stvoreno u odnosu na ono što je ne stvoreno, što je inferiornije od onoga što je superiorno? Je li moguće da se dijelom nismo odrazili?
Mislim da je tu kultura. To se ne odražava toliko na značenje inherentno u prirodi. Ako sugerira meditaciju, ali samo se isprazni od svih želja i svih misli, to nije odraz – njegova praznina. To nije sklad reda, to je odsustvo bilo čega što treba narediti. To nije čista soba, uopće nije soba.
Opet, ovo nije kritika. Gledam kulturu i nadam se da će svaki imati mir interijera. Ali ne možemo imati mir bez razmišljanja. Ne možemo imati red, bez mudrosti. Ono što imamo umjesto toga su želje ostavljene neuređenim i neurednim. Papa spominje neke želje za kućne ljubimce više od ljudi. Koje još stvari vidimo?
Foto: Ben White,, Razdvojiti / PD-US
