Čitanja za dvadesetu nedjelju kroz godinu
Knez mira govori svojim učenicima da nije došao uspostaviti mir na zemlji. Zašto?
Evanđelje (Pročitaj Lk 12,49-53)
Sveti Luka nam govori o razgovoru koji je Isus vodio sa svojim učenicima koji ih je sigurno iznenadio. Prvo, On kaže: “Došao sam zapaliti Zemlju, i kako bih volio da već gori!” Ovo je izvanredna izjava. Tko govori ovakve stvari? Što je Isus mislio? Govori, naravno, o vatri Božje ljubavi. On želi time zapaliti srca svih ljudi i ima plan kako to ostvariti. Možemo vidjeti koliko je On željan da se to dogodi. Oganj koji je sišao s neba na dan Duhova, Duh Sveti, zapalio je plamen koji se nikada neće ugasiti. Bog izlijeva svoju pročišćujuću ljubav u nas prilikom našeg krštenja, kroz djelovanje Duha. Božanski život sada prebiva u krvi i tijelu, baš kao što je bio u Isusu. Kroz stoljeća otkako je Isus prvi put izgovorio ove riječi, razjašnjavajuće svjetlo Božje ljubavi i Prisutnosti nikada nije napustilo zemlju. Isus je jedva čekao da počne. Razumijemo zašto.
Zatim, Isus govori svojim učenicima o krštenju kojemu se prvo mora podvrći. Nije to krštenje vodom, kao naše. Umjesto toga, to je krštenje – silazak – u patnju i smrt. Iščekivanje ovoga, naravno, Njemu uzrokuje “tjeskobu”. Razumijemo zašto.
Na kraju Isus postavlja pitanje: “Mislite li da sam došao uspostaviti mir na zemlji?” Pa, voljeli bismo tako misliti, zar ne? Nebo zna da nam treba. Umjesto toga, On nam govori da je došao uspostaviti “podjelu”. Mogli bismo se zapitati: “Ako je tako, zašto Isus tako često govori o davanju mira svojim učenicima u evanđeljima?” Istina je da je Isus došao sklopiti mir između Boga i pobunjenog čovječanstva. On nas je pomirio s Bogom, svojom smrću i uskrsnućem, iscjeljujući otuđenost uzrokovanu našim grijehom. Napokon imamo mir s našim Ocem. Osim toga, Isus nam omogućuje da izaberemo živjeti u miru s drugima, jer Duh Sveti, taj divni Božji oganj, rasplamsava u našim srcima ljubav prema drugima, čak i našim neprijateljima. Međutim, Isus ovdje govori o podjelama (i nedostatku mira) koje će Evanđelje izazvati na zemlji. Prisjetimo se da je i prije nego što se rodio, Isus je svojoj majci opisan kao “znak proturječja” (vidi Lk 2,34). Doživjela je da vidi što to točno znači. U svom javnom djelovanju, Isus je izazvao toliko ekstremno protivljenje da je ono na kraju postalo ubojito. Buntovnički duh u palom čovječanstvu nevjerojatno je jak. Kao Isusovi sljedbenici, uvodimo Evanđelje, s njegovim inzistiranjem na našoj potrebi da se pokajemo i vjerujemo u Njega, pravo u krilo naših obitelji. Ljudi koji nas najbolje poznaju mogu biti uvrijeđeni i razljućeni ovim vjerovanjem. Veze koje bi trebale biti najjače u našim životima ugrožene su našom novom odanošću Kristu i gorućom željom koju donosi vidjeti zemlju kako gori od obraćenja Njemu. Kakve ovo podjele mogu unijeti među nas!
Razumijemo zašto.
Mogući odgovor: Gospodine Isuse, znam da Evanđelje može uvrijediti. Molim te, pomozi mi da nikada ne budem uvredljiv prema onima koji se spotiču o to.
Prvo čitanje (Pročitaj Jr 38,4-6, 8-10)
Prorok Jeremija, koji je živio u šestom stoljeću prije Krista, morao je upozoriti stanovnike Jeruzalema da će zbog njihove dugotrajne zavjetne nevjere Bog pohoditi strogu osudu na njih kojoj se ne smiju oduprijeti. Kao što vidimo, ljudi to od njega nisu htjeli čuti. Mrzili su ga, jer su vjerovali da ga “ne zanima dobrobit našeg naroda”. Naravno, bilo je upravo suprotno. Jeremija je želio da se ljudi vrate vjernosti Bogu kao najboljem putu do sreće. Njegovi su kritičari uspjeli dobiti odobrenje da ga se uklone (kao što su kasnije Židovi dobili odobrenje Rimljana da uklone Isusa). Naposljetku, Jeremiah je podignut iz sigurne smrti u cisterni; predočio je Isusovo uskrsnuće iz groba. U ovome imamo starozavjetni prethodnik “podjela” za koje je Isus upozorio da će doći na zemlju s Evanđeljem. Proroci su trpjeli strašno protivljenje naroda kojem su bili poslani. Kad vidimo koliko se to dosljedno događalo u povijesti spasenja prije utjelovljenja, ne bismo se trebali iznenaditi kad nas Isus upozorava da će se to nastaviti događati dok se On ne vrati.
Činjenica je da će Đavao uvijek šaputati ljudima na uši o Bogu: “Njega ne zanima tvoja dobrobit.” Poput Adama i Eve u vrtu, ponekad, nažalost, ljudi će slušati i vjerovati Neprijatelju svojih duša.
Mogući odgovor: Nebeski Oče, daj mi Jeremijinu hrabrost da uvijek govorim istinu, čak i kada se kleveta kao da nema ljubavi i brige.
Psalam (Pročitaj Ps 40,2-4, 18)
Psalam suosjeća s onima koji trebaju Gospodinovo izbavljenje, posebno s onima koji se osjećaju napuštenima, kao što je zasigurno bio Jeremija, i kao što ponekad možemo u našim obiteljskim podjelama: „Izvukao me je iz jame propasti, iz blata močvare. .” Svatko tko je iskusio protivljenje članova obitelji oko Evanđelja bit će zahvalan psalmistovom ohrabrenju: “Iako sam u nevolji i siromah, ali Gospodin misli na mene.” Ovo nam daje pouzdanje za molitvu: “Gospode, priteci mi u pomoć.”
Mogući odgovor: Psalam je, sam po sebi, odgovor na druga naša čitanja. Ponovno ga pročitajte uz molitvu kako biste ga učinili svojim.
Drugo čitanje (Pročitaj Heb 12,1-4)
Poslanica nas potiče, dok razmišljamo o protivljenju koje smo možda iskusili kad smo pokušali drugima prenijeti Radosnu vijest, da držimo “oči uprte u Isusa”. Znao je za “radost koja je ležala pred njim”. Prisjetite se koliko je bio željan u našem Evanđelju da zapali zemlju vatrom Božje ljubavi. Ova mu je vizija dala hrabrosti da izdrži križ, protivljenje mnogo veće nego što će većina nas vjerojatno ikada znati. Na kraju krajeva, još se nismo “odupirali do prolijevanja krvi”. To bi nam trebalo pomoći da se “ne umorimo i ne klonemo duhom”. Isus dobro poznaje tjeskobu koju može uzrokovati poslušnost njemu. Kao “vođa i dovršitelj vjere”, On ne traži od nas ono što nije sam učinio.
Vatra Božje ljubavi u nama dovest će nas do kraja i radost koja je pred nama također.
Mogući odgovor: Gospodine Isuse, nauči me podnijeti protivljenje za radost koja je pred nama, kako za mene tako i za one koji slušaju Tvoju Riječ, čak i ako se čini da je potpuno odbacuju.
✠
