13. svibnja 1981. Mehmet Ali Ağca upucao je papu Ivana Pavla II četiri puta dok je ulazio na Trg svetog Petra u Vatikanu. Dok je trpio veliki gubitak krvi i bliži se smrti, Papine su misli bile o ukazanjima Gospe u Fatimi, koja su se dogodila prije točno šezdeset i četiri godine, na današnji dan.
Zapravo, poruka koju je pripremio za hodočasnike koji su tog dana posjetili Fatimu u čast obljetnice bila je čitana naglas u ovom trenutku pucalo se na papu (Donna-Marie Cooper O’Boyle, Sveti Ante Glasnik). Papa je sigurno naslutio da u ovom traumatičnom događaju postoji nešto što je Gospodin želio da on shvati. Tijekom svog dugotrajnog oporavka u bolnici Gemelli, Sveti je Otac zamolio da mu se donese pismo koje sadrži “treću tajnu” Fatime. Tamo je prvi put pročitao pismo.
Mnogi od nas sada su upoznati sa sadržajem te tajne:
[A] biskup odjeven u bijelo [whom the children interpreted as the pontiff] pogođen boli i tugom…ubio ga je skup vojnika koji su u njega pucali mecima i strijelama, a na isti način su jedan za drugim ginuli i ostali biskupi, svećenici, redovnici i redovnice, te razni laici različitih staleža i pozicije.
Treća tajna je konačno objavljena 2000. godine, uz upozorenje tadašnjeg kardinala Josepha Ratzingera da će oni koji se nadaju zlokobnim proročanskim upozorenjima biti “razočarani”, jer su se događaji predviđeni u trećoj tajni već zbili. Ivan Pavao II bio je papa o kojem je govorila treća tajna.
Ono što Crkva tumači proročanstva u ime nas ostalih je to što se ponekad čini da njezina tumačenja ne čine osjećaj. Ako se proročanstvo već obistinilo, gdje je bila “skupina vojnika” koja je navodno sudjelovala u pokušaju atentata? Meci koji su probili Papu došli su od vuka samotnjaka. Da ne spominjemo činjenicu da je njegov pokušaj ubojstva bio upravo to: an pokušaj. No, prema trećoj tajni, Sveti Otac će biti “ubijen”, zajedno s “drugim biskupima, svećenicima, redovnicima i redovnicama te raznim laicima različitih staleža i položaja”. Nijedan od ovih apokrifnih događaja nije se dogodio.
Je li Sveti Otac pripisivao prilično slobodno tumačenje tajne samo zato što je imao ovlasti za to? Jesmo li sigurni da ovo nije bio papin pokušaj da iznudi proročanstvo kako bi se prilagodilo njegovoj vlastitoj (doduše vrlo emotivnoj) traumi kako bi dao smisao inače besmislenom činu?
Raspravljati o tome jesu li papine interpretacije za raspravu, ili favorizirati vlastite ideje o tome što fatimske tajne mogu ili ne moraju značiti, zahtijevalo bi mnogo veći skok vjere nego jednostavno prihvatiti riječi Svetog Oca, iako možda ih ne razumijemo. Zašto? Zbog milost njegova ureda kao vođa svjetske Crkve. Iako je istina da se crkveno učenje o nepogrešivosti pape proteže samo na pitanja vjere i morala ex katedrasamo zato što je papin drugo mišljenja i komentari ne spadaju u ovu domenu, ne znači da njegove interpretacije trebamo olako shvatiti. Naravno, vjernici nisu dužan prihvatiti njegove riječi u slučajevima kao što je ovaj; svakako se slobodno možemo ne složiti. Ali prije nego što to učinimo, uzmimo u obzir da, ako Duh Sveti nepogrešivo štiti papine riječi kada su izgovorene s njegove stolice, onda možemo logično zaključiti da je on vođen tim istim Duhom – čak i kada govori izvan nje.
Ova povijest pokušaja atentata na papu Ivana Pavla II. nije samo zanimljiva priča o kojoj se čita na njegov blagdan. To je povijest koja ukazuje na ono što se događa u našoj Crkvi danas. Zašto? Jer to je priča koja nam nudi pouku slušanje onima koji “pripadaju Bogu” (1 Iv 4,6). Bez sumnje, ovo su zbunjujuća vremena i može biti teško dešifrirati koga od naših crkvenih vođa ovih dana slušati. Ali jedno znamo sigurno: Gospa ni u jednoj svojoj tajni u Fatimi nije izjavila da će papa prestati pripadati Bogu. Ona je doista prorekla da će on biti “pogođen bolom i tugom”. I ako postoji nešto što bi moglo opisati pape koji su dolazili od vremena Ivana Pavla II., to je sigurno to. Patnje svetih pontifeksa nisu one u koje smo nužno upućeni i stoga se moramo suzdržati od ispovijedanja da poznajemo ili razumijemo motivaciju njihovih srca.
12. svibnja 1982., dan prije godinu dana od ranjavanja na vatikanskom trgu, napadnut je papa Ivan Pavao II. opet— ovaj put, izboden. Nasreću, napad je bio samo “mesna rana”, Papina je ozljeda bila prekrivena zavojem, a on je nastavio sa slavljem kao da se ništa nije dogodilo. Papa Ivan Pavao II tako je jasno vidio Božju ruku u svojim okolnostima da su čak i okolnosti koje su ga prouzročile patnju bile, prema riječima njegova tajnika nadbiskupa Pasqualea Macchija, “trenuci nadahnute radosti”.
Pouzdajmo se dakle u papu milost službekoju je sam Isus Krist ustanovio u trenutku kada je udahnuo život duha svojim apostolima. Isus je papi dao ovlast da upozna Njegovu Crkvu na način na koji mi sami ne možemo u potpunosti upoznati, bez obzira na to koliko istražujemo, proučavamo ili analiziramo. Zašto? Jer to je znanje koje dolazi s uredom, ono koje je rezervirano samo za zamjenika.
Naš dragi papa je Kristov vikar na zemlji, i stoga vjerovati sebi – našim mišljenjima, našim istraživanjima, našem instinktu – nad autoritetom pape, moglo bi nas vrlo lako navesti da slušamo “duha prijevare” (1 Iv 4,6). To je otrežnjujuća misao…iskušenje na koje nitko od nas nije imun. U svijetu u kojem nema manjka osobnih mišljenja koja se krivo označavaju kao “činjenice”, lakše je pasti u ovo iskušenje – lakše nego što možemo shvatiti.
Najbolje što možemo učiniti da pomognemo našoj Crkvi je da ne gubimo vrijeme brinući se o stvarima o kojima imamo vrlo malo znanja i apsolutno nikakvu kontrolu. Nije naš posao nagađati. Nije čak ni naš posao da razumijemo. Naš posao je da ljubav i za povjerenje, obraćajući više pozornosti na onoga “koji je po milosrđu Gospodinovu pouzdan” nego na one koji nisu (1 Kor 7,25). Ostanimo mirno na najnižem mjestu poniznosti, gdje prebiva srce Isusovo. A onda, vjerujmo Gospodinu da će upravljati Petrovom barkom kroz olujne vode na pravi i istiniti kurs.
Autor fotografije Szabolcs Toth na Unsplash
