Svećenik redovnik, zdravstvena djelatnica i glazbenik svjedočili su u nedjelju 14. travnja u prepunoj vjeronaučnoj dvorani gruške župe Svetog Križa u Dubrovniku o svom hodu Putem sv. Jakova u Španjolskoj. Nisu hodočastili zajedno, nego svatko u svoje vrijeme i na svoj način, ali su svih troje na tribini pod nazivom „Naš put u Emaus“ ustvrdili kako im nije ni malo jednostavno javno govoriti o tom hodočašću jer je ono dio njihove intime, te da će govoriti „od srca za srce“.
Moderator susreta župni kapelan fr. Anto Gavranović pozdravio je na početku sve okupljene i predstavio sudionike: primalju Dariju Vukas i glazbenika Maroja Brčića. Kratko je govorio o životu sv. Jakova apostola čije tijelo je, prema predaji, preneseno u Galiciju i onda mu se izgubio svaki trag. Godine 813. grob je na čudesan način otkriven i u Santigao de Composteli se potom gradi bazilika, a od 840. godine na grob sv. Jakova počeli su dolaziti hodočasnici iz cijele Europe. U 12. stoljeću hodočašća su se intenzivirala, napisan je prvi srednjovjekovni vodič za hodočasnike i infrastruktura se postupno razvijala. U narednim stoljećima mijenjala se dinamika hodočašća, ali nikada nisu prestala. S lurdskim i fatimskim ukazanjima su se ponovno pojačala, a procvat su doživjela početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća kada je papa Ivan Pavao II. iz Santiaga pozvao na obnovu ovog hodočašća i uputio poziv cijeloj Europi da pronađe sebe i vrati se svojim izvorima.
Troje hodočasnika u Gružu su prvo govorili o motivima polaska na ovo hodočašće ustvrdivši kako je motiv jako važan da bi se izdržao cijeli put. Za svakog hodočasnika na putu motiv je drugačiji. Brčić je kazao kako je on hodočašćem htio podvući crtu na dosadašnji život i zahvaliti Bogu na svemu što mu je u životu do tog trenutka darovao, Vukas je istaknula kako je motiv za nju bila duhovna potreba, dok je gruški kapelan opisao kako je on na hodočašće krenuo kao svećenik i redovnik, uz molitvu i slavlje misa, onako kako se ide na sva hodočašća. Hodočasnici su govorili i o različitim pripremama za hodočašće. Kazali su kako su za Camino ranije čuli i kako je želja u njima tinjala, ali su se trebali mnoge stvari poklopiti da bi uspjeli poći na hodočašće. Istaknuli su također kako je potrebno osigurati slobodne dane da bi mogli hodočastiti. Svi su išli u različito vrijeme, izabrali su najdulju stazu odnosno onaj klasični Camino Francésa i svi su krenuli iz istog mjesta Saint-Jean.
Hodočasnik Brčić je sam putovao te je kazao kako se za njega sve odvijalo u znaku broja 25. “Odlučio sam 25. travnja 2022. da želim ići, počeo sam hodati 25. srpnja 2023. godine i hodao 25 dana.” Ispričao je kako ga je u razgovorima s drugim hodočasnicima iznenadilo kako je malo njih došlo iz vjerskih motiva, te da su ih neke druge stvari motivirale. Način hodočašćenja također nije bio kod svih isti. Neki su putovali jedne godine jedan dio puta, pa onda sljedećih godina neke druge dijelove i tako bi u nekoliko godina napravili cijeli Camino. Brčić je rekao kako je on, kao i drugo dvoje hodočasnika, cijelu rutu prošao u jednom hodočašću, te da je prelazio oko trideset kilometara dnevno. S okupljenima je podijelio neke unutarnje sadržaje hodočašćenja među kojima je istaknuo otkrivanja molitve na novi način i vrlo važno suočavanje sa samim sobom.
Hodočasnica Vukas, koja je također sama hodočastila te iste godine i prešla svih 800 kilometara, uz ostalo je kazala: “Svaki Camino je individualan. Ono što smo mi prošli ne mora značiti da ćete proći i vi. Ne bih voljela nikoga nagovarati na taj put. Nije to neki izlet, nego stvarno duboko putovanje za koje trebate osjetiti potrebu i poziv da bi se uputili za njega, prešli ga cijeloga i ostvarili cilj dolaska u Santiago.” Posvjedočila je kako su ljudi na putu, iako putuju odvojeno, povezani i rado si međusobno pomažu te naglasila kako ne treba ići s prevelikim očekivanja niti ići sa strahom, nego se treba prepustiti.
Dominikanac Gavranović je hodočastio u ljeto 2022. te je ispričao kako mu je brat ranije išao na Camino, pa je sve savjete od njega dobio. Osoba s kojom je planirao hodočastiti je u zadnji trenutak odustala, no to njega nije pokolebalo i odlučio je ipak krenuti. Zahvalio je župniku koji ga je cijelo to vrijeme mijenjao na župi. Na jednom dijelu putovanja hodao je s nekoliko hodočasnika koje je na putu susreo, a podsjetio je i kako mnogi koji hodočaste nisu vjernici i ne hodočaste iz vjerskih motiva. Ta skupina je znala da je on svećenik te je s nekima dugo razgovarao o temama koje su ih zanimale, a vezane su uz njegov život i vjeru. “Svakome od nas na Putu sv. Jakova Bog sprema neko iznenađenje. Tako je i nama bilo”, kazao je.
Troje hodočasnika opisalo je uvjete putovanja, govorili su o hodočasničkoj putovnici i potvrdi ‘composteli’ koju dobiju na kraju. Preporučili su eventualnim novim hodočasnicima da ne romantiziraju to hodočašće jer koliko god je lijepo slušati kada se o tome priča, to je veliki napor koji traje od jutra do mraka, često s poteškoćama i fizičkim bolovima, primjerice od otvorenih rana od žuljeva.
Plodove hodočašća i dalje osjećaju, posvjedočili su. “Camino je – život u malom. Nauči te kako se nositi s poteškoćama u svom svakodnevnom životu”, zaključili su. “Dolaskom pred crkvu sv. Jakova zadnjeg dana javljaju se osjećaji koje je teško opisati. S jedne strane si sretan što si uspio i ispunio neki svoj cilj, a s druge strane tu je tuga jer vidiš kraj. Taj dan se ne želiš vratiti doma, a do tada si to jedva čekao.”
Cijelo vrijeme izlaganja u pozadini su se izmjenjivale fotografije snimljene na hodočašću, a maturant Kristijan Žerovnik je večer obogatio s nekoliko skladbi na gitari. Okupljeni su također za hodočasnike imali brojna pitanja te se druženje u dvorani nastavilo.
Angelina Tadić
Fotogalerija s Camina: fr. Anto Gavranović