Svaki gubitak voljene osobe donosi bol i tugu, ali kroz našu vjeru u Isusa Krista dolazi nada da ćemo se jednog dana ponovno ujediniti i snaga da nastavimo dalje.
Nabavite mu Last Rites. Činilo se da te riječi dolaze s moje desne strane. S moje lijeve strane bio je moj dragi suprug Mark koji je čekao hitnu operaciju.
U bjesomučnoj gužvi 11. svibnja, kad sam se bojala da Mark ima srčani udar, ali sam saznala da ima pukotinu na aorti, vjerovala sam da će operacija zamjene ventila pružiti rješenje. Troje od naših 10 djece već je bilo u bolnici sa mnom, a još dvoje je bilo na putu. Rečeno mi je da je to opasna operacija i ako preživi, oporavak će biti dug. Pitala sam se hoće li imati snage zasaditi svoj voljeni vrt ovog ljeta?
Te subote zajedno smo išli na našu uobičajenu jutarnju misu. Iako uznemiren, pouzdao sam se u molitvu da ću Marka prebroditi kroz ovo. Mnogi su već molili, a glas se širio.
Ali odjednom, činilo se da sam dobio upute: Nabavite mu Last Rites. Nazvao sam našeg župnika, oca Josha Ehlija. Upravo se vratio s pogreba izvan grada i bio je u bolnici za pet minuta. Iako je trpio intenzivnu bol, Mark je bio svjestan.
Stigli smo u hitnu pomoć oko 13:00 sati, a operacija je započela oko 17:00 sati. Svako ažuriranje donosilo je uznemirujuće vijesti dok nam konačno nije rečeno da nema nade. Morali su ga pustiti. Mark je proglašen mrtvim u 23:45, 15 minuta prije Majčina dana i blagdana Uzašašća. Sutradan, 13. svibnja, bila je svetkovina Gospe Fatimske. Bio je to i Markov rođendan — rođendan koji je dijelio s našim sinom Jakovom. Prošle godine smo bili zajedno u Fatimi – njegovom snu – pridružilo nam se troje naše djece.
Nas šestero u čekaonici jecalo je, ne mogavši vjerovati da je ovaj čovjek – kojeg su ljudi uvijek iznova opisivali kao “većeg od života” – mogao otići od nas. Ostatak naše djece odmah se uputio kući u Bismarck, četvero iz druge države i jedno iz Gvatemale.
Znao sam da se žarka bol tuge ne može izbjeći na ovom svijetu. Ipak, iznutra, bilo je stvari koje nisam očekivao – poput toga kako će me čak i sretne stvari rastužiti jer moj životni partner više nije tu da ih podijeli sa mnom.
Šok je prošao, ali tuga ostaje, kako mi je rečeno, vjerojatno još dugo, često dolazi u valovima. Vječnost se odjednom čini tako blizu iako uvijek znamo da je udaljena samo jedan dah. To je ono što naša vjera uči – uvijek budite spremni – ali svejedno, naš mozak ovdje i sada se bori da to u potpunosti shvati. Ipak, od samog početka, čak i usred tuge, mogao sam slaviti i zahvaljivati Bogu za snažne blagoslove naše vjere. To je ono što je počelo vraćati smisao i svrhu u moj život.
Nakon što je Marko umro, kasnije sam razmišljao o tome da je primanje posljednjeg obreda – što uključuje i ispovijed – bilo ispunjenje jednog od 12 obećanja “Devet prvih petaka pokajnice Presvetom Srcu našega Gospodina”. Krajem 17. stoljeća Gospodin se ukazao svetoj Margareti Mariji Alacoque (1647.-1690.) i zamolio je da širi pobožnost njegovu Presvetom Srcu. U pismu napisanom svojoj majci poglavarici u svibnju 1688., sveta Margareta Marija iznosi veliko obećanje koje je naš Gospodin dao u vezi s devet prvih petaka:
Obećajem vam u prevelikom milosrđu Moga Srca da će Njegova svemoćna ljubav svima onima koji se pričeste devet prvih petaka u uzastopnim mjesecima dati milost konačnog pokajanja; oni neće umrijeti pod Mojim nezadovoljstvom ili bez primanja svojih sakramenata, Moje božansko Srce postaje njihovo sigurno utočište u posljednjem trenutku.
Na kraju tog prvog tjedna šoka, molitveno bdijenje i sprovod sljedećeg jutra donijeli su utjehu odozgo kao i od onih koji su se okupili. Glasovi su se u molitvi udružili u molitvi krunice, vjerujući u njenu moć izlijevanja milosti i tražeći da naši dragi budu primljeni u nebo. Zatim, svrha katoličkog sprovoda je prvo, moliti se za spasenje umrle osobe, i drugo, pomoći ožalošćenima da počnu pronaći mir. Molimo Gospodina da dušu naših dragih primi u vječni nebeski dom. Ništa se ne može usporediti.
The Red kršćanskih pogreba opisuje to na ovaj način:
Prilikom smrti kršćanina, čiji je život vjere započet u vodama krštenja i osnažen za euharistijskim stolom, Crkva zagovara u ime pokojnika zbog svoje pouzdane vjere da smrt nije kraj, niti lomi veze iskovane u životu. Crkva također služi žalosnima i tješi ih u sprovodnim obredima utješnom Božjom riječju i sakramentom euharistije.
I tako idem naprijed, umiren utjehom Crkve, naše zajednice i svoje obitelji. Svaki gubitak voljene osobe koja je blagoslovila naše zemaljske živote donosi bol i tugu, ali kroz našu vjeru dolazi nada da ćemo se jednog dana ponovno ujediniti i snaga da nastavimo dalje. Nismo manje, nego više, shvaćajući da njihova ljubav i život žive u nama.
Ostavit ću vas s mislima koje je naš sin Luka objavio na društvenim mrežama s kojima se možda može poistovjetiti svatko tko je izgubio voljenu osobu.
A najvažnija osoba u sobi nije u sobi. Ali prisutnost koja nas sve prožima dočarava kolektivnog njega. A ponekad nas opet vodi na kampiranje. I često je nasmijan. A on rano ujutro rano čisti snijeg i brine se za svoj vrt.
I prije smo znali da ga volimo, ali sada je sloj ljubavi oguljen kako bi se otkrilo unutarnje djelovanje. I ponekad plačemo. Jer ponekad ga vidimo, a on umire. I ne znamo kamo smjestiti ovaj neobičan bijes. Jer nije ni prema kome, samo bolna jadikovka nad cijelom namještaljkom ovdje na zemlji. Ovo biće rođeno pa umiranje i ljubav na svakom koraku. Na ovaj način svi smo razotkriveni kao krhki i napušteni, a ipak otvoreni za obnovljenu viziju o tome kako je svaki trenutak važan u svojoj najvećoj mjeri.
A možda sada naučimo njegove lekcije prije nego što je naučio kroz način na koji je bio i kakav je postao. Ta suptilna i stalna potpora koja je dolazila u svim smjerovima, vidljiva i nevidljiva, prisutna poput zraka koji smo ponekad zaboravili da udišemo.
