Ove nedjelje Crkva nam daje za razmišljanje jednu epizodu iz Isusova ranog obiteljskog života. Zašto?
Evanđelje (Pročitaj Lk 2,41-52)
Nakon obilja biblijskih stihova koji opisuju Isusovo rođenje u ovo liturgijsko vrijeme Božića, mogli bismo biti u iskušenju pomisliti da sada znamo dovoljno o Njegovom rođenju u posebnoj obitelji. Međutim, danas nas Crkva podsjeća na nešto o čemu većina nas provodi malo vremena razmišljajući: Isus nije jednostavno rođen u ljudskoj obitelji; Odrastao je i proživio najveći dio života u toj obitelji. Kao Katekizam kaže nam: “Tijekom većeg dijela svog života Isus je dijelio stanje velike većine ljudskih bića: svakodnevni život proveden bez očite veličine, život fizičkog rada” (531). Kakav je to život bio? Naše čitanje evanđelja daje nam neke natuknice.
Sveti Luka opisuje ono što je morao biti ključni događaj u Isusovu obiteljskom životu. On i njegova šira obitelj, kao i svi Židovi, godišnje su hodočastili u Jeruzalem kako bi proslavili Pashu, kao što je zahtijevao Mojsijev zakon. Ovo putovanje je bilo kao i sva ostala koja su mu prethodila dok nije završila.
Kad je obitelj (dovoljno velika da formira karavanu) napustila grad, Isus je ostao. Možda je dao poruku o ovome jednom od svojih rođaka da je prenese svojim roditeljima, ali jednostavno nikad nije isporučena. Nije teško zamisliti kako se to moglo dogoditi u zbrci ljudi i posjeda koje je trebalo spakirati i odnijeti na put kući.
Josip i Marija otkrili su nakon jednog dana da je Isus nestao. Svatko tko je roditelj ili se brinuo o djetetu zna mučan osjećaj koji ga je sigurno obuzeo kada je shvatio da mu je dijete još uvijek u gradu. “Nakon tri dana” našli su Ga u Hramu. Za dijete je zastrašujuće nestati tri minute, a kamoli tri dana! To je moralo biti mučno za Njegove roditelje. “Tri dana” nam pomažu shvatiti da ova epizoda ima značaj izvan poremećaja koji je uzrokovala u njihovom obiteljskom životu. Podsjeća nas da su ga kasnije Marija i Isusova nova obitelj, Njegovi učenici, morali izgubiti na “tri dana” dok je započinjao svoje veličanstveno djelo pobjede nad grijehom, smrću i đavlom.
Kad su ga Njegovi roditelji pronašli u Hramu, ozbiljno je razgovarao s tamošnjim učenim učiteljima. “Svi koji su ga slušali bili su zapanjeni njegovim razumom i njegovim odgovorima.” Nitko nije očekivao ovakvu mudrost od dvanaestogodišnjaka.
I njegovi su se roditelji “začudili”, ali možda ih nije iznenadila Njegova spoznaja: “Sine, zašto si nam to učinio? Tvoj otac i ja smo te tražili s velikom zebnjom.” U ovom pitanju osjećamo Marijinu roditeljsku muku. Mora da je njegov nestanak bio potpuno neuobičajen za Njega. Znamo da nije ostao u gradu zbog pobune ili neposluha, jer je Isus savršeno držao Deset zapovijedi. Nikako nije On namjeravati ne poslušati ili obeščastiti Njegove roditelje. Mislio je da će oni znati da je u kući svoga Oca.
Zašto je On to pretpostavio? Možda je čak i kao dijete iskazivao iznimno poštovanje prema Hramu tijekom njihovih godišnjih posjeta. Možda su tijekom posjeta obitelji ovog puta razgovarali o njegovoj velikoj ljepoti i značaju u životima svih Židova, posebno o Njegovom životu. Bio je to isti Hram u kojem je Šimun, prorok, rekao Mariji da će njezin Sin biti svjetlo poganima i slava Njegovog naroda, Izraela. Simeon ju je također upozorio da će On biti “znak proturječnosti”, da će mač probosti njihova srca.
Je li se Marija brinula da će se Njegova sudbina sada dogoditi? Znamo da je Isusov odgovor na Marijino pitanje imao dublje značenje od jednostavnog objašnjenja gdje se nalazi. Sveti Luka nam govori da, iako njegovi roditelji u to vrijeme “nisu razumjeli što im je rekao”, Marija je morala znati da je ovaj događaj povezan s njegovom budućom sudbinom, jer je “držala sve te stvari u svom srcu”.
Što vidimo u ovom isječku života Svete obitelji? Vidimo mnoge emocije, očekivanja i postupke koje svaka obična obitelj može doživjeti u sličnim okolnostima. Vidimo ljubav i odgovornost. Vidimo bol i neizvjesnost. Vidimo kako se roditelji suočavaju s pravim otajstvom koje uvijek prati odgoj djeteta, osebujne i jedinstvene osobnosti, čiji je život uistinu u Božjim rukama. Isus poznaje ovaj dio našeg života jer ga je sam živio. Uključio se u davanje i uzimanje zajednice koju je stvorila obitelj. Dogodilo se vlastito formiranje i sazrijevanje unutar obitelj: “Isus je napredovao u mudrosti, dobi i milosti pred Bogom i ljudima.”
Dobro je za nas razmišljati o ovom blagdanu Svete Obitelji jer nas može ojačati u našoj odluci da dobro živimo svoj obiteljski život, čak i sa svim njegovim izazovima – Božje poslanje koje je nadohvat ruke svakome od nas, bez obzira što je naše zvanje. Obiteljski život nas uči kako voljeti, lekciju koja nas prati u vječnost.
Mogući odgovor: Gospodine Isuse, pomozi mi da zapamtim da je moj obiteljski život moja prva i najbolja škola za svetost.
Prvo čitanje (Pročitaj Sir 3,2-7, 12-14)
Ovo nam čitanje omogućuje uvidjeti da je obitelj – njezina struktura roditeljskog autoriteta i njezin potencijal za sklad i dugotrajnu radost – Božja ideja. „Bog postavlja oca u čast nad djecom; majčin autoritet On potvrđuje nad njezinim sinovima.” Ovo uređenje obiteljskog života od samog Boga je razlog zašto Četvrta zapovijed zahtijeva od nas da poštujemo svoje očeve i majke. Na naš odnos s Bogom nije bez utjecaja naš odnos prema roditeljima; u određenom smislu, oni zastupaju Boga, jer su surađivali s njim u našem začeću i rođenju. Poslušnost i štovanje naših roditelja prerasta u poslušnost i štovanje Boga.
Mogući odgovor: Nebeski Oče, hvala Ti što stvaraš obitelji. Molimo te, ojačaj nas sve u vremenu koje gubi poštovanje prema snažnom obiteljskom životu.
Psalam (Pročitaj Ps 128,1-5)
Prva Božja zapovijed muškarcu i ženi u zoru stvaranja bila je “biti plodan”. Kroz cijelo Sveto pismo blaženstvo se opisuje u smislu plodnosti. U psalmu to vidimo “Blago onima koji se boje Gospodina i hode njegovim putovima.” Poštovanje i poslušnost Gospodinu bit su blaženstva. Pogledajte kako su nagrađeni — plodnošću. Prvo, blaženici će moći doslovno “jesti plodove” svojih ruku. Njihovi će usjevi donositi veliku blagodat. Zatim, “žena će ti biti kao plodna loza… djeca tvoja kao sadnice masline za tvojim stolom.” Ovdje je lijepa slika blagoslova obiteljskog života, velikog Božjeg dara Njegovom vjernom narodu. Kakav je ovo divan korektiv za kulturu poput naše koja tako često svoje blagoslove računa u imetku, a ne u ljudima.
Mogući odgovor: Psalam je, sam po sebi, odgovor na druga naša čitanja. Ponovno ga pročitajte uz molitvu kako biste ga učinili svojim.
Drugo čitanje (Pročitaj Kol 3,12-21)
U svojoj poslanici Kološanima, sveti Pavao upućuje kršćane da se jedni prema drugima odnose kao prema članovima Božjeg doma. Potiče ih da žive u Crkvi onako kako bismo trebali živjeti prije svega u svojim obiteljima: sa “suosjećanjem, dobrotom, poniznošću, blagošću i strpljivošću”. Život u Božjoj obitelji zahtijeva od nas da opraštamo drugima kao što je On nama oprostio. Ljubav je “veza savršenstva” koja drži zajednicu zajedno. Obitelj je najbolje mjesto za početak učenja ovih vrlina.
Sveti Pavao ima posebne upute za obitelji kako bi im omogućio da budu mjesto gdje je ovakav život stvarnost. On kaže ženama da “budu podređene” svojim muževima, što znači iskazivanje poštovanja koje on zaslužuje kao glava kuće. Muževi trebaju voljeti i njegovati svoje žene, ne dopuštajući da se “ogorčenost prema njima” razmaže. Djeca, što ne iznenađuje, moraju slušati svoje roditelje. Očeve se potiče da ne “provociraju” svoju djecu jer ih to obeshrabruje.
Drugim riječima, sve kreposti spomenute u prvom dijelu ovog odlomka i dane kršćanskoj zajednici u cjelini treba snažno prakticirati u kući, našoj najintimnijoj kršćanskoj zajednici. Rezultat ove stege (a disciplina je potrebna da bismo tako živjeli) bit će “Kristov mir”, naše istinsko mjesto počinka.
Mogući odgovor: Gospodine Isuse, obiteljski život zahtijeva rad. Na ovaj blagdan Svete Obitelji, molimo te, daj nam milost da vršimo kreposti koje sveti Pavao opisuje kao one koje vode do tvoga mira u našoj sredini.
Slika iz Meisterdrucke
