Nadbiskup zadarski u miru mons. Želimir Puljić predvodio je u drugu korizmenu nedjelju, 16. ožujka 2025., u katedrali Srca Isusova u Sarajevu središnje Euharistijsko slavlje uz koncelebraciju umirovljenog profesora Katoličkog bogoslovnog fakulteta mons. Franje Topića i katedralnog župnika mons. Ive Tomaševića. Nadbiskup Želimir je došao u glavni grad Bosne i Hercegovine na poziv poglavara Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa te predvodio duhovnu obnovu bogoslovnoj zajednici.
Župnik Tomašević je u ime okupljene vjerničke zajednice poželio dobrodošlicu nadbiskupu Želimiru te podsjetio da je on, kao mladi svećenik Mostarsko-duvanjske biskupije, nakon svršenog poslijediplomskog studija u Rimu, obavljao službu profesora i odgojitelja u Vrhbosanskoj bogosloviji od 1978. do imenovanja dubrovačkim biskupom 1989. godine. Rekao je i da je mons. Puljić kasnije imenovan zadarskim nadbiskupom te obavljao službu predsjednika Hrvatske biskupske konferencije. Istaknuo je da je mons. Želimir proživio teške ratne godine i granatiranje u Dubrovniku pa može dobro razumjeti ono što su tijekom rata proživjeli građani Sarajeva, ali i Bosne i Hercegovine zahvaćene ratnim događanjima. Kazao je da je uvijek pokazivao ljubav prema Vrhbosanskoj nadbiskupiji i Banjolučkoj biskupiji koje i dalje nose teške posljedice ratnih događanja i raznih politika te da posebnu ljubav ima prema Bogosloviji u kojoj je proveo dvanaest godina.
Na početku svoje propovijedi nadbiskup Želimir je kazao da „ne krije osjećaje zahvalnost i radosti” što može slaviti sveto Euharistijsko slavlje u katedrali „koju je sagradio veliki Stadler”. „Nadbiskup Stadler je, ako smijem usporediti, poput Abrahama, u ono vrijeme krenuo iz Zagreba s profesorske katedre s ukazanim mu povjerenjem da postane vrhbosanskim nadbiskupom. Dolazi na ledinu. Nema ni gdje prespavati, što se kaže. Bio je na Bistriku, negdje. Nekoliko godina. Ali je za vrijeme svoga boravka ovdje i za vrijeme svoga višegodišnjega pastirskog djelovanja učinio čuda. Toliko čuda da ga je i đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer, njegov veliki prijatelj koji je bio i mecena te mu zaista pomagao u njegovim pothvatima, nazvao čudotvorcem“, kazao je nadbiskup Puljić osvrćući se potom na prvo misno čitanje iz Knjige Postanka u kojem Bog obećava Abrahamu, nakon što ga pozvao da ide iz Ura Kaldejskoga u krajeve koje će mu pokazati, da će njegovo potomstvo biti poput zvijezda na nebu te s njime sklapa savez. Istaknuo je da je Abraham vjerovao Bogu da ga neće ostaviti te mu ostaje vjeran do kraja vjerujući Božjoj riječi. „Tako je i naš veliki Stadler, dolazeći onda u misijsku zemlju Bosnu, imao povjerenje u Božju providnost i učinio divna čuda“, kazao je mons. Puljić.
„Kada razmišljamo o ovoj korizmi, osobito pred očima imamo Božjega Sina Isusa Krista, koga je Bog poslao isto tako sa zadatkom: ‘Šaljem te da ovaj svijet spasiš i otkupiš’. Znam da će ga to skupo koštati i život će položiti, ali to će biti spasenje svijeta. I ovo što mi danas stavimo ovdje kao euharistiju, kao Božju prisutnost među nama, kao nekrvno, ponovno žrtvovanje Isusa, jest taj put spasenja. On je došao da nas spasi i otkupi. Liturgija Evanđelja, čitanja koja smo slušali ili slušamo u ovome vremenu svete korizme, nekako nas postupno uvode u to veliko otajstvo. Isus je nakon krštenja, sjećamo se, doživio nešto što smo i danas slušali kad se preobrazio na gori. Slušali smo da nebo progovara. Ivan krsti Isusa u Jordanu i u tom trenutku čuje se glas: ‘Ovo je sin moj ljubljeni, u njemu mi sva milina’. A danas će reći: ‘Ovo je sin moj ljubljeni, njega slušajte…’ Danas na brdu preobraženja nazočna su trojica apostola. A u trenutku dok se Isus preobrazio, dvojica s nebesa dođoše – Ilija i Mojsije, predstavnici proročke i zakonodavne dimenzije… Došli su još jedanput da popričaju s njime, da mu budu podrška. ‘Samo naprijed! Hrabro! Ne boj se! Bog nas šalje da ti damo podršku’. I tako su i anđeli u vrtu Getsemanskom također tješili Isusa i dali mu podršku“, podsjetio je nadbiskup Puljić ističući da je Isus do kraja ispunjao volju svoga nebeskog Oca.
„Braćo i sestre, u korizmi osobito imamo prigode razmišljati o tom Božjem planu kojega nikada do kraja nećemo kao ljudi shvatiti, jer, normalno, nije nam draga ni patnja ni trpljenje ni nejasnoća. Mi bismo sve htjeli da je to sve jasno. Ali Bog prepušta nešto i našoj, rekao bi, vjeri, i jako nam je važno imati vjeru. A ona nije samo naš napor, iako jest i to! Mi se moramo truditi da vjeru sačuvamo. To je prvenstveno dar neba, dar Božji, to je milost. I zato zahvalimo Bogu, da možemo s vjerom i ova otajstva slaviti, da možemo s vjerom i kroz ovaj život hoditi, i molimo Gospodina neka umnoži našu vjeru, neka nam pomogne da možemo u ovom životu zaista ostvariti ono što je Bog planirao s nama. Kao što je imao plan sa svojim Sinom, tako ima sa svakim od nas, ali neće bez nas. Potrebna mu je naša spremnost, poput Abrahama, potrebna mu je naša disponiranost: ‘Gospodine, evo me, tu sam…’ Ali nije lako. I zato je potrebna ova dinamika razgovora između nas i Boga, između naše slabosti i onih planova koje Bog ima s nama, i njegove volje da je ostvarimo ovdje. Svatko u svom zvanju, svatko u svom mjestu, ali sa sviješću upravo onakvom kakvu je i Abraham imao, s vjerničkom sviješću kakvu je imao i Stadler kada je došao ovdje: ‘Bože, u ruke Tvoje. Stavljamo se na raspolaganje; ovdje si nas postavio, tu želimo ostvariti Tvoj plan, i pomozi nam da do kraja ostanemo vjerni Tvome planu s nama, i da do kraja možemo svjedočiti onu vjeru koju si nam na krštenju darovao i koja je trajna u kušnjama’. Ako je Isus povrgnut brojnim kušnjama, pa zar mi nećemo isto tako biti izloženi takvim kušnjama? Kušnje su sastavni dio života, i u kušnjama se vjera naša, rekao bih, jača. Potrebno je da trajno imamo svijest: Gospodin je s nama, nismo sami. On je tu, pogotovo po sakramentu Svete Euharistije u kojoj stvarno i vidljivo dolazi među nas da nas nahrani i da nas ojača“, kazao je nadbiskup Želimir na kraju svoje homilije.
Istoga dana nadbiskup Želimir pohodio je provincijsko sjedište i samostan sestara Služavki Malog Isusa i Dječji dom ‘Egipat’ u sarajevskoj četvrti Bjelave.
Večernju Svetu misu te nedjelje u sarajevskoj katedrali predvodio je ravnatelj Hrvatskog Caritasa fra Tomislav Glavnik, franjevac konventualac, koji će, u suradnju s Caritasom BiH, ovih dana pohoditi područja pogođena poplavama u jesen 2024. godine.
Dan ranije, večernju Svetu misu u sarajevskoj katedrali predvodio je član Splitske franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja fra Kristijan Perković, župnik župe Plini–Stablina pokraj Ploča, koji se s većom grupom župljana nalazi na hodočašću u drevne franjevačke samostane i svetišta poput Kraljeve Sutjeske, Olova i drugih mjesta. Dobrodošlicu im je poželio župnik Ivo Tomašević te im progovorio o katedrali Srca Isusova i prvom vrhbosanskom nadbiskupu Josipu Stadleru. Na kraju svi su pokraj groba sluge Božjega Josipa Stadlera u dnu katedrale izmolili molitvu za njegovo proglašenje blaženim. (kta)
