Vrhbosanski nadbiskup mons. Tomo Vukšić predslavio je u župi sv. Ante Padovanskog u Busovaču u četvrtak 12. lipnja u večernjim satima misu uočnicu u koncelebraciji domaćeg župnika fra Zorana Jakovića, dekana preč. fra Josipa Tomasa i još desetak svećenika te uz sudjelovanje više tisuća vjernika.
Na početku svoje propovijedi vrhbosanski nadbiskup kazao da je sv. Pavao u svojim spisima i propovijedima u ondašnja nezgodna i teška vremena navješćivao „Isusa kao nadu našu“. Kazao je da je „svetoga Antu pučka pobožnost davno prepoznala, vjerojatno više nego li druge kršćanske svece, kao sveca nade. Svi smo, vjerujem večeras, došli ovdje u nadi. U nadi – preporučujući u zagovor sv. Ante svoje potrebe, svoje želje, svoje nakane – da će dragi Bog po svome milosrđu i u svojoj Providnosti vidjeti naše nade i po njegovu zagovoru uslišiti ih.“
„Da bi se hodočastilo u nadi, u želji da se ispune vlastite potrebe, da se nađe rješenje za vlastite muke, ozdravljenje za vlastite bolesti i izlazak iz različitih zamršenih situacija u našim životima, potrebno je ponajprije vjerovati da je Isus ‘nada naša’ i iz te vjere svojim životom biti u ovom svijetu glas nade kao što je to bio apostol Pavao i kao što je to bio sveti Antun. Biti svjedoci nade naše, biti znak nade naše, biti znak i svjedok u čijem će prolasku kroz ovaj svijet i načinu života okolina prepoznati da smo znak nade, znak Krista“, kazao je nadbiskup Vukšić te dodao da smo pozvani biti oni u kojima Krist boravi, po kojima govori i djeluje.
„Tek tada, kada na ovakav način prihvatimo Krista kao ‘nadu našu’, odnosno kad se u svom razmišljanju i ponašanju potvrdimo i poistovjetimo s njegovim načinom, s njegovim naukom, tek tada On jest za nas ‘nada naša’“, naglasio je mons. Vukšić. „’Nada naša’, Krist Gospodin, od nas očekuje da budemo sredstvo i način njegove prisutnosti i njegova djelovanja u ovome svijetu. Tek tada, draga braćo i sestre, jesmo hodočasnici nade.“
Vrhbosanski nadbiskup je kazao da smo na ovome svijetu pozvani činiti dobro drugima i biti znak nade za braću i sestre, riječima i djelima, blizinom svim potrebitim i malenima: „To je naše poslanje, to je naša čast, to je naše suobličavanje Kristu Gospodinu.“
U svemu tome su sveci ponajbolji primjer. „Među njima, kao prepoznati ‘svetac nade’, sveti Ante, možda je i ponajbliži načinu razmišljanja i pobožnosti Isusovih vjernika u našim krajevima. On je mjerio količinom učinjene dobrote prema drugim ljudima vlastitu veličinu i vlastito dostojanstvo.“
Nadbiskup Vukšić je podcrtao da bi bilo sebično očekivati da naše nade budu ispunjene, a da se ne potrudimo suobličiti svoje živote Kristu Gospodinu, ali i životima i primjerima njegovih svetaca. Biti hodočasnik nade, a to je glavna tema Jubilejske 2025. godine od Isusova rođenja, znači ponajprije svjedočiti Isusa Krista – „nadu našu“; drugo, braći i sestrama u potrebi biti svjedoci nade i treće, na temelju toga dvoga, očekivati ispunjenje vlastitih nada koje prikazujemo po zagovoru svetaca pred lice Božje.
Pred kraj propovijedi se mons. Vukšić osvrnuo na pripovijest o tri vrste blaga koje čovjeku trebaju: prvo, potrebna materijalna sredstva za život; drugo, još važnije – našu rodbinu, prijatelje, poznanike… te treću vrstu blaga – naša dobra djela, našu plemenitost, naše lijepe riječi, naše osmijehe i usluge koje smo učinili braći i sestrama. Kazao je da će u vječni život s nama poći samo naša dobra djela. Taj kršćanski nauk ni u kom slučaju nije odbacivanje, i ne smije to biti, onih prvih dvaju blaga, kazao je vrhbosanski nadbiskup, potrebnih sredstva i još vrjednijeg bogatstva naših bližnjih, ali su to ipak samo bogatstva ovoga svijeta. „Pravo blago, i ovoga i onoga svijeta, jesu naša plemenita i dobra djela. To znači biti hodočasnici i svjedoci nade – primjenjivati Isusov nauk i slijediti Isusov primjer te nasljedovati, također, primjere njegovih svetaca, pa tako i svetoga Ante, ‘sveca nade’“, kazao je nadbiskup Vukšić.
Prije i tijekom misnog slavlja ispovijedalo je dvadesetak svećenika, a župni zbor je animirao liturgijsko pjevanje.
(kta)
