U izdanju lista “L`Osservatore Romano” od 25. rujna objavljen je tekst mons. Luce Terlindena, nadbiskupa u Mechelen-Bruxellesu, o Papinom pohodu Luksemburgu i Belgiji. U nastavku prenosimo cjelovit prijevod Nadbiskupova teksta koji nam donosi Informativna katolička agencija.
Papa Franjo stiže na belgijsko tlo, zemlju koju je već posjetio puno prije izbora za papu. Ali populacija s kojom se sada susreće puno je drugačija od one koju je poznavao. Kozmopolitska je, a zemlja je jedna od najsekulariziranijih na svijetu. Upravo ga to društvo očekuje, posebice tijekom njegova posjeta dvama katoličkim sveučilištima Leuvenu i Louvain-la-Neuveu povodom njihove 600. obljetnice. Međutim, on dolazi i susresti i potaknuti Crkvu u punoj preobrazbi. Od snažnog i dominantnog aktera u društvu, Crkva se sada prepoznaje skromnijom, ali u isto vrijeme sve više misionarskom.
Nadbiskupija Mechelen-Bruxelles, koja je domaćin raznih događanja Papinog posjeta, odražava raznolikost zemlje u kojoj se, prema nedavnoj studiji, oko 50 posto stanovništva izjašnjava katolicima, iako je praktičnih vjernika puno manje. Ova dvojezična biskupija, s velikom gustoćom naseljenosti, zapravo se proteže na tri regije u zemlji: Bruxelles, Flandriju i Valoniju.
Ta se raznolikost odražava i na njezinu populaciju. Konkretno, Bruxelles je jedan od najkozmopolitskijih gradova u Europi i snažno je obilježen prisutnošću europskih institucija. Društvo sada karakterizira pluralizam, sa snažnom prisutnošću ljudi muslimanske vjeroispovijesti. Ali prisutnost kršćana iz drugih zemalja također daje novu vitalnost našim zajednicama. Pojavljuje se novo lice Crkve i lijepo svjedoči o načinu na koji kulture i ljudi različitog podrijetla mogu živjeti zajedno oko Krista i kovati veze bratstva.
Situacija Crkve u Belgiji je slična situaciji u drugim zapadnim zemljama. Naše je krajeve duboko obilježilo kršćanstvo, koje se ukorijenilo u našim gradovima, selima, školama i bolnicama. Duboko je obilježilo našu kulturu, ponekad se i s njim brka. No, nekoliko desetljeća mnogi ljudi, ali i zajednica u cjelini, udaljili su se od vjere. To je svakako posljedica dubokih društvenih promjena, posebice rasta individualizma i konzumerizma.
Također, to je povezano i s teškim zločinima koje su neki počinili unutar Crkve. U društvu je slika potonjeg još uvijek obilježena dramom seksualnog nasilja kojeg su pojedini svećenici i redovnici vršili nad maloljetnicima te kulturom šutnje koja se prečesto uspjela učvrstiti u našoj Crkvi. U posljednjih dvadeset i pet godina situacija se promijenila, ali na tom polju moramo biti sve oprezniji, osluškivati žrtve i surađivati s tijelima javne vlasti. Posjet Svetog Oca Belgiji u tom smislu budi velika očekivanja o budućnosti.
Misijska obnova
Pluralizam i sekularizacija našeg društva zahtijevaju misionarsko obraćenje. Kardinal Josef De Kesel, moj prethodnik, dobro je opisao situaciju u svojoj knjizi Kršćani u svijetu koji više nije kršćanski. Katolička vjera više nije dominantna, ali se misionarska vatra nije ugasila. Naprotiv, ponovno otkrivamo da je prvo poslanje Crkve naviještanje Evanđelja. Crkva u Belgiji je u prošlosti poslala veliki broj misionara diljem svijeta. Danas otkriva da je i misija kod kuće.
Navještaj evanđelja prolazi kroz živahne i blistave zajednice, gdje oni koji im pristupaju mogu kušati Božje milosrđe. To je moguće zahvaljujući kršćanima koji su pažljivi prema drugima i susretljivi, ali i zahvaljujući mjestima slušanja i revalorizacije sakramenta pomirenja. Prvo oruđe evangelizacije je očitovanje Kristove dobrote. Sveti Charles de Foucauld govorio je o “apostolatu dobrote”.
Naravno, naša su sredstva ograničenija. Moramo prihvatiti da se broj naših djela ili naših župa smanjuje i pokušavamo popratiti ovaj prijelaz najbolje što možemo, izbjegavajući krute administrativne odluke koje ne poštuju ljude. Ali, iskustvo nam pokazuje, zajednice se obnavljaju i rađaju nova misijska središta. Bratski život i solidarnost, posebice s najranjenijim ljudima i migrantima, postaju stvarnost (zar nećemo djelovanjem s riječima bolje odgovoriti na razuzdani individualizam?). Ljepota liturgije, bez traženja luksuza ili razmetanja, zauzvrat je bitan element evangelizacije. A prihvaćanje katekumena (u našoj zemlji u stalnom porastu) postiže se pažljivom pratnjom i inicijacijom.
Drugi izazov je vrlo mali broj svećeničkih i redovničkih zvanja. Istina je također da se možemo radovati većim odgovornostima koje su povjerene krštenima, a posebno ženama. No, to zahtijeva ozbiljno promišljanje o neizostavnoj ulozi zaređenog službenika, kao i o produbljivanju sinodalnosti. Štoviše, znatno prije nego što je započela sadašnja Sinoda, sinodalnost je već otvorila put među nama, potičući slušanje, razlučivanje i suodgovornost u našim biskupijama. Potaknuti papom Franjom, moramo ipak nastaviti tim putem. To također podrazumijeva i važno ulaganje u formaciju svih krštenika i službenika Crkve. Potonjem također mora biti zajamčena kvalitetna pratnja, ljudska i duhovna.
Ali ne može se sve planirati. Srećom, Duh nas može i iznenaditi, jer vidimo kroz često neočekivane putove koji vode katekumene vjeri ili mlade ljude da kucaju na vrata naših crkava. Dolazak pape Franje u Belgiju izaziva veliki entuzijazam, do te mjere da nije moguće primiti sve koji bi ga željeli vidjeti na raznim mjestima njegova posjeta. Nije li, čak i u ovom slučaju, Duh onaj koji će doći da nas iznenadi? (kta/ika)
© L’Osservatore Romano. Za pristup cjelovitom sadržaju, više informacija možete saznati ovdje.
