Obzirom na skoru ekumensku proslavu 1700. obljetnice Koncila u Niceji na mjestu njegovoga održavanja, u današnjem Izniku u Turskoj, Glas Koncila je u intervju u svečanom uskrsnom broju ugostio nadbiskupa Izmira (drevne Smirne) i predsjednika Turske biskupske konferencije slovenskog franjevca konventalca Martina Kmeteca, prenijela je IKA.
„Najveća važnost obljetnice Koncila u Niceji“, rekao je nadbiskup Kmetec, „nije tek sjetiti se jednoga događaja u povijesti Crkve, premda je on i u povijesnom smislu vrlo važan. (…) Najdublje sam uvjeren da ti zaključci nisu plod samo, i u prvom redu, teološkoga promišljanja biskupa koji su se na koncilu zatekli, nego su plod svjedočenja, plod djelovanja Duha Svetoga u prva tri stoljeća života Crkve. Koncil je utvrdio, opisao ono što je Crkva i što su pojedini vjernici živjeli u odnosu na Krista: Krista kao Bogočovjeka, Krista kao Spasitelja, Krista kao nade. Sjetimo se svih kršćana koji su u stoljećima prije koncila podnijeli mučeništvo za toga Krista, za tu vjeru. Upravo nas to, prema mojem najdubljem uvjerenju, mora najviše dotaknuti kad razmišljamo o Niceji. Dakle, neusporedivo važnije od povijesne komemoracije jest podsjetiti se na dragocjenost naše vjere u Isusa Krista.“ Jasno, u živoga Krista. „Sva vjera Crkve, sve njezino svjedočenje započinje od iskustva Isusova uskrsnuća i u svojoj je biti svjedočanstvo za Uskrsnuloga“, rekao je nadbiskup.
U intervjuu je istaknuo da se organizatori proslave i mjesna Crkva u Turskoj još uvijek nadaju da će papa Franjo, usprkos oporavku od bolesti, doći na proslavu. Čitatelje je također u bitnim crtama upoznao sa životom kršćana i Katoličke Crkve u Turskoj. A osvrnuo se i na činjenicu da je nadbiskupija u Smirni jedina živa zajednica od sedam Crkava u Aziji kojima se u Knjizi Otkrivenja obraća sv. Ivan. U tom je kontekstu, osvrćući se na sekularizam u Europi, nadbiskup Kmetec također rekao: „Ne znam jesmo li i mi sami, mi kršćani, dovoljno svjesni što znači izgubiti vjeru. I oni koji su je izgubili, jesu li svjesni koliko su blago izgubili? Kad ljudi sa Zapada dolaze ovamo u Tursku, posebno na mjesta gdje je nekada cvalo kršćanstvo, a danas su ostale samo ruševine – primjerice u Efezu (Selçuk) – uvijek ih na to podsjetim: te su ruševine slika života bez vjere, života kojega više nema. Moramo učiniti sve da bismo u našim narodima čuvali i u ljudima izgrađivali vjeru jer će inače ostati samo ruševine.“ (kta/ika)
