Na Trgu svetoga Petra u Vatikanu, pred mnoštvom okupljenih vjernika i državnika iz cijeloga svijeta, 8. travnja 2005. godine, pokopan je papa Ivan Pavao II., Papa koji je svojim pontifikatom ostavio neizbrisiv trag u povijesti Katoličke Crkve i suvremenoga čovječanstva.
Svečani obredi započeli su u 10 sati, a predvodio ih je dekan Kardinalskoga zbora kardinal Joseph Ratzinger uz koncelebraciju brojnih kardinala, biskupa i svećenika. Pogrebna misa, ispunjena molitvom, tišinom i emocijama, trajala je gotovo tri sata. Među brojnim crkvenim prelatima bili su i kardinali iz hrvatskoga naroda, Josip Bozanić i Vinko Puljić kao i (tadašnje) visoko državno izaslanstvo Republike Hrvatske.
Prije nego što je tijelo Svetoga Oca položeno u lijes izrađen od čempresa, njegovo je lice prekriveno bijelom svilenom koprenom, uz zaziv Bogu da njegovo lice koje više ne obasjava svjetlo ovoga svijeta, zauvijek bude obasjano svjetlom uskrsloga Krista. U lijes su položene i medalje njegova pontifikata te latinski napisan životopis, a na zatvoreni lijes potom je položen otvoreni primjerak Evanđelja.
Dirljivi trenuci uslijedili su nakon pričesti koju je dijelilo 320 svećenika kada je okupljeno mnoštvo snažnim i dugotrajnim pljeskom pozdravljalo Svetoga Oca, uzvikujući „Svetac! Svetac!“ i „Svetac odmah!“. Kardinal Ratzinger predvodio je obred posljednjeg oproštaja, nakon čega su se vjernici i Crkva ujedinili u molitvama i litanijskim zazivima koje su, na različitim jezicima, izgovorili crkveni poglavari iz cijeloga svijeta – od Rima, preko Aleksandrije i Carigrada, do Armenije i anglikanskoga svijeta.
U procesiji, uz zvuke zvona bazilike i pjevanje „Veliča“, Papino tijelo uneseno je u kriptu bazilike svetoga Petra. Lijes je zapečaćen Papinim i vatikanskim pečatom te položen u drugi, od cinka, koji je potom stavljen u veći, orahov lijes. Na njegovu pokrovu nalazi se križ i osobni grb Ivana Pavla II. Njegovi posmrtni ostaci počivaju na istome mjestu gdje je bio ukopan i blaženi papa Ivan XXIII.
U propovijedi, kardinal Ratzinger osvrnuo se na temeljni poziv koji je prožeo život i pontifikat Ivana Pavla II. – „Idi za mnom“. Od mladih dana Karola Wojtyłe, kada je čuo Božji poziv usred ratnoga razaranja, do posljednjih trenutaka njegova života obilježenih trpljenjem, Sveti je Otac neprestano odgovarao na Kristov poziv s potpunim predanjem i ljubavlju. Kardinal Ratzinger je podsjetio kako je Ivan Pavao II. bio „svećenik do kraja“, pastir koji je svoj život položio za ovce te neumorno naviještao Evanđelje „do krajnjih granica svijeta“, a osobito u tišini patnje posljednjih mjeseci života.
„Svojim životom i smrću, Sveti nas je Otac učio kako se u zajedništvu s Kristom ulazi u otajstvo ljubavi koja nadvladava svako zlo – u božansko milosrđe“, rekao je tada kardinal Ratzinger, istaknuvši riječi samoga pape: „Granica postavljena zlu u konačnici je Božje milosrđe.“
Nepregledno mnoštvo vjernika, predstavnici Crkava, vjerskih zajednica i država, stajali su u molitvi, tišini i suzama na ispraćaju Pape koji je postao simbolom nade, dijaloga i svetosti. Njegov grob u vatikanskoj kripti postao je mjesto molitve i zahvalnosti milijuna vjernika iz cijeloga svijeta koji su ga već tada počeli nazivati svetim.
Papa Ivan Pavao II. (Karol Józef Wojtyła), 264. nasljednik svetoga Petra, ostao je upamćen kao papa mira, zagovornik kulure života i nepokolebljive vjere u čovjeka, koji je neizmjerno ljubio Krista i Crkvu. (kta)
