SVECI & UMJETNOST: Kristov je preteča umro jer je branio svetost braka.
Tradicija kaže da je danas sv. Ivanu Krstitelju odrubljena glava. Danas obilježavamo njegovo mučeništvo. Izvještaj o njegovom ubojstvu je današnje Evanđelje: Marko 6:17-29.
Sveti Ivan Krstitelj bio je, naravno, ključna osoba koja je navijestila Isusov dolazak. On nas prati kroz veći dio došašća. Ali njegov dolazak i odlazak s ovog svijeta – njegovo začeće i smrt – nisu samo povijesna sjećanja povezana s njegovim “pripremanjem puta Gospodinu”. Oni vrlo izravno govore o današnjici.
Ivanovo nas začeće podsjeća na istinu primjenjivu na svako dijete koje dođe na ovaj svijet. Nekada se o trudnoći i porodu govorilo kao o “čudu” i “blagoslovljenom stanju”. U slučaju Zaharije i Elizabete za koje se zbog njezine dobi “mislilo da su neplodne” (Luka 1,7.36), to je bilo čudesno. U slučaju Isusa, kojeg je Marija začela bez gubitka djevičanstva (Luka 1,31-35), bilo je još više. Ali budući da nijedno ljudsko biće ne može stvoriti dušu, već samo pridonijeti tijelu koje ta duša oživljava, svako dijete koje uđe u ovaj svijet je čudo.
Ivan pozdravlja Isusa i prije nego što se i jedan i drugi rodio: “Čim tvoj pozdrav dopre do mojih ušiju, zaigra dijete u mojoj utrobi” (Lk 1,44) naviješta Elizabeta Mariji. Ona “gruda tkiva” koju je Bog poznavao u maternici čak i prije nego što vas je oblikovao (Jeremija 1,5) naviješta Krista. Generacije kršćana koje su čitale taj odlomak i razmišljale o Pohođenju razmišljale su o tome kako Ivan već priznaje Isusa. Znakovito je da u naše vrijeme moramo čitati taj odlomak kako bi se čak i oni koji se pretvaraju da se nazivaju “kršćanima” pretvarali da poriču činjenice koje su Marija i Elizabeta znale o prenatalnom životu.
Ako Johnov ulazak u svijet govori o današnjim problemima, isto tako govori i njegov izlazak. Brzo naprijed nekih 30 godina. Ivan je propovijedao “krštenje pokajanja” duž rijeke Jordan. Svoju je poruku prilagodio određenim slušateljima. Poreznicima je rečeno da ne varaju (Luka 3:13). Onima s više rečeno je da podijele s onima s manje (3:11). Vojnicima je rečeno da ne krivokletstvuju niti maltretiraju (3,14b).
A vođi je rečeno da poštuje brak, konkretno, da ne spava sa svojom razvedenom šogoricom (3:19). I zbog toga je “Herod zatvorio Ivana u tamnicu” (Luka 3:20).
“Herod” je Herod Antipa, jedan od trojice sinova Heroda Velikog. Herod Veliki, koji je pokušao ubiti Isusa u njegovom djetinjstvu, imao je tri dječaka koji su preživjeli (ubio je i svoju ženu i nekoliko djece). Rimljani su trojicu dječaka učinili “tetrarsima”, nešto poput regionalnih upravitelja. Herod Antipa je vladao Galilejom. Susreli smo ga u ovogodišnjoj korizmijer sveti Luka spominje Pilata puntajući mu Isusovo suđenje.
Ivan, koji je “govorio istinu moćnicima” prije nego što su elite smatrale da je to moderno, nije isključio vladara iz svoje moralne kritike. Herodu su se očito sviđale dame, uključujući Herodijadu, ženu njegova brata Filipa, i njezinu ljupku mladu kćer Salomu. Ambiciozna Herodijada rastala se od Filipa i Heroda od njegove žene Fazaelide. Ivan je javno optužio Heroda za nemoral, budući da je uzimanje žene živog brata za vlastitu bilo izričito osuđeno u Bibliji (Levitski zakonik 20,21).
Vladari vole misliti da su iznad zakona, posebno Božjeg zakona. Tako je John završio u zatvoru.
Kako nam govori današnje Evanđelje, Herod je “volio slušati” Ivana, iako je bio “zbunjen” njegovom porukom. Herod je bio voljan slušati, ali ne i slijediti. On je poput osobe koja čuje ono što Crkva naučava, što mu peče savjest. Ali to mu ne smeta dovoljno da promijeni ono što radi, a ponekad umjesto toga izaziva protureakciju protiv učenja. Tada, kao i sada, to je osobito istinito u području seksa: suočena s biblijskom i moralnom istinom, osoba nemirne savjesti pretvara se da joj je savjest mirna. On se pretvara da ono što se mora promijeniti nije on ili ona, već učenje: problem je poruka i glasnik, a ne ponašanje njezina slušatelja.
Ivan je umro jer je branio svetost braka. Umro je jer “‘ljubav’ nije ljubav”, pa su čak i brak i seks moralno odgovorne kategorije. Budući da je zahtijevao da se elita prilagodi Božjem Zakonu, a ne da Zakon bude prilagođen njihovim “izborima” i “životnim stilovima”, morao je umrijeti.
Ivanova bi poruka izazvala isto toliko protivljenja danas kao što je bila u Herodovo vrijeme, jer danas postoji isto toliko ljudi koji bi niječu istinu o braku kakvih je tada bilo. Možda vam više ne sijeku glavu, ali sigurno vam oduzimaju društveni položaj, posao, napredovanje i slobodu izražavanja istine.
Da, Ivan Krstitelj bi se na Zapadu osjećao “kao kod kuće” kao što se osjećao u tvrđavi Machaerus, gdje je predaja kaže da mu je odrubljena glava.
Ivanovu smrt je prikazao šleski slikar Bartholomeus Strobel (1591.-oko 1650.). Njegov “Herodov pir s odrubljenjem glave sv. Ivana Krstitelja” potječe iz ranih 1630-ih. Ova golema uljana slika (9 stopa sa 30 stopa) može se vidjeti u madridskom muzeju Prado.
“Šleski” umjetnik? Strobel je rođen u današnjem jugozapadnom poljskom gradu Wrocławu (WROT-slaf). U različitim razdobljima povijesti bio je poznat kao njemački grad Breslau.
Područje između Wrocława i današnje njemačke granice, koje se proteže sve do češke granice, poznato je kao “Donja Šleska” (Dolny Śląsk). To je intrigantna mješavina poljske i njemačke kulture s vlastitim autohtonim elementima, kao što sam otkrio od svog rođaka svećenika, koji je bio pastor u toj regiji više od 50 godina. Otac Józef Frąc, koji, kao i moja obitelj, dolazi iz planinskih područja južne Poljske, pridružio se tadašnjoj Wrocławskoj nadbiskupiji kada je zaređen 1964. jer je naš rodni kraj bio bogat svećenicima, a ona područja zapadne Poljske siromašna svećenicima. Zajedno smo obišli mnoge dragulje crkava u toj regiji, koje su jasno pokazivale lokalnu kulturu spajajući poljske i njemačke elemente. Vrijedi ga posjetiti, bilo da ste u Poljskoj ili idete sjeverno od Praga.
Strobel je radio diljem njemačkih područja sve dok ga izbijanje Tridesetogodišnjeg rata nije prisililo da zatraži azil u Poljskoj: dok su se zapadni Europljani međusobno ubijali zbog vjere, Poljska je u 17. stoljeću bila “država bez uloga” – kako je to rekao povjesničar Janusz Tazbir. Rođen kao protestant, Strobel je umro kao obraćenik katolik.
Vjerojatno je “Herodov pir” naručio poljski kralj Władysław IV Vasa, koji je Strobela učinio dvorskim slikarom.
“Herodov pir” je anakron. Dok nam Evanđelja govore da je Salomin ples tijekom požudne Herodove rođendanske zabave bio rezultat kada je on obećao djevojci dati sve što poželi (a to je bila Ivanova glava na pladnju), ova rođendanska zabava očito je naseljena Salomom u renesansnom stilu , Herodijada, Herod i partijaneri.
Otprilike trećina puta s desne strane je Johnova glava na pladnju. Herod ustukne unatrag. Nisam siguran tko je Salome: djevojka koja pokazuje na glavu ili djevojka koja nosi pladanj – čovjek bi sumnjao da bi kraljevska pokćerka rukovala tanjurima. Broj gostiju koji gledaju prema van osigurava da gledatelj vidi Johnovu inače malu glavu.
Ostatak Ivana je krajnje desno. Njegov torzo bez glave leži na zemlji, a jedna ga žena oplakuje. Krvnik kao da se naslanja unatrag, gledajući drugu staricu koja kao da ima kost želje u rukama. Dok elite jedu, piju i vesele se slaveći svoju “pobjedu”, mnogo manja skupina oplakuje čovjeka koji je branio istinu.
Komentatori slike napominju da se, osim biblijskih gostiju, mogu identificirati i neke političke osobe iz Srednje Europe Strobelova vremena.
Slika na vrhu ovog članka je detalj desne trećine djela; cijelu sliku možete vidjeti ovdje:
