Na spomendan sv. Marte, 29. srpnja, u mostarskoj katedrali Marije Majke Crkve obilježena je 40. godišnjica smrti nadbiskupa Petra Čule.
Tim povodom svetu misu predvodio je mostarsko-duvanjski biskup u miru mons. Ratko Perić koji je na početku svoje propovijedi kratko protumačio misna čitanja dana te u nastavku predstavio život blagopokojnoga nadbiskupa Čule posebno se osvrnuvši na njegove intelektualne i moralne kvalitete. Taj dio Biskupove propovijedi donosimo u cijelosti:
„U prigodi 40. obljetnice smrti blagopokojnoga biskupa Petra Čule željeli bismo se osvrnuti na njegove umno-ćudoredne značajke. Intelektualne kvalitete: Prva 4 razreda osnovne škole u Ljutome Docu (1905. – 1909.) završio odličnim. Klasičnu gimnaziju pohađa u Travniku (1909. – 1917.). Iako za vrijeme školovanja pobolijeva i nakratko mora prekidati učenje, svih 8 razreda s maturom završava odličnim uspjehom. Iako mu austrougarski državni inspektor Dragan Kudlich, oduševljen njegovim znanjem na maturi, obećava osigurati državnu stipendiju ako pođe na svjetovno sveučilište, odlikaš Čule prosljeđuje na Teologiju u Sarajevo. Teologija (1917. – 1921.). Iz svih predmeta ima ponajbolje ocjene: izvrstan, vrlo marljiv i vrlo pohvalan. Na postdiplomskom studiju, jedan semestar provodi u Louvainu, ali se zbog teške klime i velikih financijskih troškova pred Uskrs 1921. vraća u Sarajevo.
Posredstvom isusovca Antona Prešerna, sarajevskog rektora (1919. – 1921.), prima stipendiju i upisuje daljnji studij u Innsbrucku s boravištem u Canisianumu. Završne ispite polaže izvrsnim uspjehom. Doktorira iz teologije ocjenom summa cum laude, 12. srpnja 1923.
Moralne kvalitete: Da dr. Čule nije imao moralnih kvaliteta potrebnih za crkvene funkcije: – ne bi bio prefekt Napretkova konvikta u Mostaru 1(923. – 1929.); služeći kao kateheta na gimnaziji (1923. – 1924.); profesor francuskoga (1926.) i filozofije (1926. – 1928.); honorarni kateheta u mostarskoj gimnaziji (1931. – 1941.); arhivar na Ordinarijatu u Mostaru (1926. – 1942.).
Da dr. Čule nije imao moralnih kvaliteta: ne bi ga nakon smrti biskupa Mišića, 26. ožujka 1942., metropolit, nadbiskup Šarić, imenovao kapitularnim vikarom, 28. ožujka, niti bi to potvrdila Kongregacija za širenje vjere, 10. travnja 1942. Da Čule nije imao moralnih kvaliteta: – ne bi ga papa Pio XII. imenovao 15. travnja 1942. mostarskim biskupom. Za biskupa je zaređen 4. listopada 1942. u Mostaru, u crkvi sv. Petra i Pavla. Novozaređeni biskup odustaje od svečanog banketa 1942. i 100 000 kuna poklanja izbjeglicama iz istočne Hercegovine koji bježe pred četnicima.
Protiv svakovrsna zla. U autobiografiji biskup Čule zapisuje ovo: „Za vrijeme rata nikada se nisam dao zanijeti kakvom politikom. Premda sam želio slobodu svome hrvatskom narodu, nisam mogao nikada odobriti zla, koja se čine tobože u ime slobode naroda. Oduravao sam zločine, ma tko ih činio. Čak sam više osuđivao zlo što ga čini moj narod, nego drugi što čine mom narodu. Nastojao sam po mogućnosti štititi svoj narod, ali i pomagati drugima, koji su bili potrebni pomoći. Letio sam avionom u Zagreb talijanskom ambasadoru Casertanu i oštro protestirao protiv zlodjela koja čine četnici po Hercegovini mom narodu […], obratio sam se direktno Svetoj Stolici […], branio sam komuniste […], zauzimao se i za Srbe gdje god sam mogao i gdje su zatražili moju intervenciju.“
Nije bio persona grata – osoba u milosti ni ustašâ, ni Nijemaca ni Talijana. Pastirsko pismo od 22. rujna 1945. očituje stajalište Biskupske konferencije u Zagrebu. Biskup je Čule optužen da je jedan od sastavljača toga Pisma, pogotovo jer je on dao uvrstiti da franjevci na Širokom Brijegu nisu pucali na partizane. Stvaran razlog napada na biskupa Čulu jest u tomu što je on za čvrstu liniju Crkve u novoj komunističkoj vladavini. Nepune tri godine nakon rata – da je bio ,,ratni zločinac, ne bi se čekale tri godine! – 22. travnja 1948., oko 5 sati ujutro, dok se biskup priprema za svetu misu, na Ordinarijat upada UDBA. Započinje s premetačinom koja traje do 6 sati navečer kada biskupa odvoze u mostarski zatvor ,,Ćelovinu“. Pritvor i istraga traju do polovice srpnja. A samo suđenje od 14. do 18. srpnja 1948. odvija se u kinu – najvećoj dvorani u Mostaru pred naručenom publikom. Presuda: 11 godina i 6 mjeseci strogoga zatvora.
Presudu Okružnoga suda u Mostaru potvrđuje Vrhovni sud BiH u Sarajevu, 24. kolovoza 1948. Dne 7. listopada 1948. prevezen je u zatvor u Zenicu. Nevini ne traže pomilovanje. Kada mu 29. listopada 1955. u zatvoru u Zenici, podsekretar Unutrašnjih poslova Vojo Čolović iz Sarajeva reče da će biti pušten, iako se nije popravio i da će biti otpremljen u zatočeništvo u Tolisu, biskup mu Čule odlučno odgovori da se on nema u čemu popraviti, jer da je nevin suđen. Isti mu odgovor dade kada je od njega tražio da napiše molbu za pomilovanje: ,,Nevin sam osuđen pa nemam razloga pisati molbu!“ A da je, poput Čule, mislila i ondašnja vladalačka diktatura, potvrđuju riječi Džemala Bijedića koji u jednom kasnijem razgovoru samom biskupu reče: ,,Takva je bila direktiva, moj biskupe!“ Direktiva, a ne krivnja!
Montirana nesreća. Dne 26. travnja 1951. odlučeno je određen broj zatvorenika, njih oko 40, premjestiti iz Zenice u Srijemsku Mitrovicu. Među njima 13 katoličkih svećenika, 6 katoličkih laika – a ostalo bijahu pravoslavni i muslimani. Oko 3 ujutro, 27. travnja, stižu na željezničku stanicu Slakovci kod Vinkovaca. Tu je vagon sa zatvorenicima otkačen, a na njega nalijeće teretni vlak. I nastaje lomljava i krikovi. Neki ginu na mjestu. Čule ispada iz vagona i nalazi se na ledini gdje dugo ostaje nepomičan. Lijeva mu je noga u gležnju prelomljena, a desna u kuku iščašena. Tek popodne prevezen je u bolnicu u Osijek, da bi već sutradan bio prebačen kamionom u Srijemsku Mitrovicu.
Čulina se moralna kvaliteta vidi i u vrijeme osnivanja svećeničkoga prorežimskog udruženja, od Božića 1949. i u siječnju 1950. kada biskupa ucjenjuju da odobri udruženje „Dobri pastir“: obećaju mu da će biti pušten na slobodu. On ne popušta, ne odobrava.
Iz zatvora u zatočeništvo: Nakon 7 godina zatvora biskup Čule od 30. listopada 1955. do 1. lipnja 1956. – 7 mjeseci – provodi u zatočeništvu u franjevačkom samostanu u Tolisi. Biskup može misiti, propovijedati i neke župe posjetiti. Kada je iz Tolise napisao pismo – Poslanicu na sve župe u Hercegovini – pozvan je u Brčko gdje mu je UDBA rekla da on nije na slobodi, nego zatočen (ublažen zatvor) i da mu se ovakvo obraćanje vjernicima zabranjuje.
Zbog pogoršanja zdravlja, 1. lipnja 1956., dopušta mu se liječenje u Zagrebu. Kako su mu u Zagrebu savjetovali morsko klimatsko liječenje, dopušteno mu je preseliti se u Selce. Neko vrijeme provodi i u Opatiji. No, uvijek pod nadzorom UDBE. U kolovozu 1956. UDBA mu naređuje da se vrati u Tolisu. Kako se on tomu usprotivio, dopušta mu se boravak u Sarajevu. Svršetkom 1956. vraća se u Mostar, ali ne smije preuzeti biskupsku službu ni propovijedati. Rješenjem Okružnog suda u Mostaru u listopadu 1957. postaje slobodan te nakon 9,5 godina može ponovo preuzeti upravu Biskupijama.
Razlika između blaženoga Stepinca i biskupa Čule u odsluženju nepravedne kazne jest u tome što je Stepinac proveo u zatvoru u Lepoglavi 5 godina zatim u zatočeništvu u Krašiću više od 9 godina, ti. do smrti, a Čule je nakon zatočeništva upravljao Biskupijama više od 22 godine.
Ističemo da je sveti Josip, Zaštitnik Mostarsko-duvanjske biskupije, bio Biskupov miljenik, „čudotvorac“, posebno u gradnji katedrale. Na Drugom vatikanskom koncilu, 10. studenoga 1962., Biskup se u svom govoru založio da ime sv. Josipa uđe u misni Kanon. Tako je papa Ivan XXIII., sveti, koji je također njegovao veliku pobožnost prema sv. Josipu, dekretirao da se ime sv. Josipa unese u Kanon iza imena Blažene Djevice Marije, i to od 8. prosinca te godine. Papa Ivan Pavao II., sveti, 14. rujna 1980., na dan umirovljenja, počastio je biskupa Čulu naslovom nadbiskupa Giufitane.
Kriste, budi mu život Ti!“
Nakon svete mise Biskup je sa sumisnicima i narodom pohodio grob nadbiskupa Čule koji se nalazi u kripti katedrale i ondje izmolio prigodne molitve.
(kta)
