Umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić predvodio je na Antićevo u ponedjeljak, 4. ožujka 2024. misno slavlje u samostanskoj crkvi Presvetog Otkupitelja na Trsteniku u Splitu.
Trodnevnom duhovnom pripravom, koju je predvodio župnik Župe Gospe od Zdravlja na Dobrom u Splitu fra Kristian Stipanović te misnim slavljem na dan proslave, obilježena je 59. obljetnica smrti sluge Božjega fra Ante Antića.
Koncelebrirali su gvardijan Samostana o. Ante Antića fra Domagoj Volarević, magistar franjevačkih bogoslova fra Siniša Balajić, rektor Centralnog bogoslovnog sjemeništa don Vedran Torić te još 25 braće svećenika i četiri đakona. Slavlje je privuklo mnogo vjernika iz grada Splita.
Na euharistijskom slavlju sudjelovale su i Školske sestre franjevke, sestre franjevke od Bezgrešne, sestre Službenice Milosrđa – ančele i bogoslovi Centralnog bogoslovnog sjemeništa u Splitu. Na misnom slavlju pjevali su i ministrirali bogoslovi Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja. Zboru bogoslova, u proslavi Antićeva, pridružio se Župni zbor Gospe od Zdravlja na Dobrom pod ravnanjem prof. fra Stipice Grgata i s. Zorislave Radić.
Propovijed mons. Želimira Puljića
Fra Ante Antić (1893.-1965.) – Božji čovjek duhovne širine i dobrote
1. Rodio se u Šepurinama na otoku Prviću kod Šibenika 16. travnja 1893. godine, a preminuo na današnji datum, 4. ožujka 1965. na glasu svetosti. Bio je jedan od omiljenijih svećenika prošlog stoljeća u Hrvatskoj. Kad je došao u Svetište Majke Božje Lurdske biti magistar klericima, pronio se glas da je Zagreb dobio ispovjednika koji pomaže ljudima i u najtežim krizama. Drago mi je ovdje navesti svjedočanstvo iskusnog duhovnika iz zadarskoga sjemeništa, don Žarka Brzića koji je zabilježio kako je fra Ante „sav uronjen u Božju prisutnost što se zapažalo u razgovoru, posebice tijekom ispovijedi. Najviše mi se dopala njegova duhovna širina i dobrota srca. Nije nikoga osuđivao, a svakome je želio pomoći i što više ga Bogu približiti“. Duhovnici se brzo prepoznaju i razumiju. I rado u svojim potrebama povjeravaju i preporučuju. Dobar broj duhovnika po sjemeništima i redovnič¬kim zajednicama dolazili su k njemu i napajali se njegovim duhovnim poticajima i primjerom crkvenosti i duhovnog života. Ne čudi onda što je u samostanskom nekrologiju zapisano: „Iako se trudio prikrivati pred ljudima svoje vrline, miris nje¬gove svetosti posvuda se širio. U Zagrebu, gdje je proveo 19 godina, bio je pravi apostol koji je svojim savjetima pružao nadna¬ravno svjetlo svima koji su mu dolazili.“
Ovdje mi se čini korisnim i interesantnim spomenuti dvije misli iz čestitke koju je uputio novoimenovanome zagrebačkom nadbiskupu Franji Kuhariću, koji se kod njega ispovijedao. U svom dopisu fra Ante ističe: „Prevelika je milost biti nasljednik svetih Apostola, a time i nositelj božanskih prava s nebeskim ključevima.“ Budući da ga je „Krist odabrao i povjerio mu Crkvu u Zgrebu“, fra Ante mu napominje neka bude „neustrašivi branitelj i čuvar Božje objave, svete vjere, Crkve i dostojanstva čovjeka“. Čitajući ovu sadržajnu i teološkim i ekleziološkim duhom prožetu čestitku, dođe mi parafrazirati riječi svetoga Pavla VI. koje je izgovorio u prigodi proglašenja blaženim oca Leopolda Bogdana Mandića (2. svibnja 1976.): „Gledaj samo kako je jednostavan, siromašan i čovječan; skroman, vedar i sabran; sav u zanosu nevidljive Božje prisutnosti. A ipak je prisutan i spreman pomoći, pa imaš dojam da su mu poznate naše brige. Pogledaj toga siromašnoga, maloga kapucina koji nas privlači i oduševljava.“
2. Ne bismo, međutim, trebali biti naivni pa zaključivati da je fra Ante bio „neki dobri fratar“ koji nije kužio stanje stvari u svijetu; koji je „živio u svom svijetu“ daleko od problema s kojima su se ljudi suočavali i borili. Naprotiv, jakim osjetilima duha uočavao je razornu moć grijeha i strasti, kao i zavođenje Zloduha, pa je nudio sredstva koja nam je Krist ostavio u sakramentima, posebice u sakramentu svete ispovijedi. Sluga Božji fra Ante znao je da je čovjek duboko „ranjeno biće“ u svim svojim moćima uma i srca, volje i pameti.
Bog ga je, naime, stvorio slobodnim i obdario razumom kako bi upravo moćima svoga uma otkrio i upoznao pravu istinu o sebi i o svijetu oko sebe. No, on je stoljećima posrtao i padao na udice brojnih zabluda, laži i zavođenja. Kad se listaju stranice ljudske povijesti, otkriva se tužna činjenica da su „zavodnici ljudskoga roda imali silnog uspjeha“.
Slično je i s ljudskim srcem koje je Bog stvorio da bude dobrohotno srce koje poštuje i voli svoga Stvoritelja i brata bližnjega. A onda, otkrivamo u svim povijesnim razdobljima poznate scenarije iz Biblije koji se ponavljaju: Poput posrnulih anđela koji ne žele služiti ili poput Kajina koji ubija brata, pa na upit Boga gdje ti je brat Abel, prkosno odgovara „zar sam ja čuvar brata svoga?“ „Non serviam“ – neću ti služiti Gospodaru vikao je Lucifer, vođa otpale čete anđela, pa su svi završili u paklu, odakle i danas zavode i odvode brojne ljude u propast.
Sluga Božji fra Ante bio je svjestan silnih zavođenja tijekom prve i druge polovice dvadesetoga stoljeća, posebice gledom na ideologije liberalizma sa zapada, te ateizma i komunizma s istoka. Nije se, međutim, pred njima plašio niti se dao shrvati. Vjerovao je, naime, u metodu obraćenja koju ima sakrament svete ispovijedi, pa milosnim djelovanjem čini da ljudi bivaju kadri „obući novo ruho puno ljubavi i strpljivosti, blagosti i dobrote, milosrđa i zahvalnosti“ (Kol 3,12-15). Stoga se nije se umarao poticati i hrabriti sve neka ne podlegnu naučavanju iskrivljenih antropologija koje niječu Boga, a religiju smatraju „opijumom naroda“.
Fra Antin suvremenik francuski spisatelj G. Bernanos veli da su plodovi njihovoga „vladanja u društvu, odgoju i kulturi“ doveli svijet do „takve krize kakvoj nije bilo premca u povijesti čovječanstva“. Uz navedenu krizu, koju su proizvele ideologije liberalizma, ateizma i komunizma, u naše vrijeme sve više je nazočan „pokret transhumnaizma“ i „rodna gender-ideologija“ koje nazivaju suvremenim antropološkim herezama. Njihov svjetonazor i tumačenje čovjeka u potpunoj je suprotnosti s učenjem Katoličke Crkve i s nazorima kršćan¬ske antropologije. Promotori ove agende ne prihvaćaju činjenicu da se ljudska bića rađaju kao muško i žensko, već tvrde da je „njihova rodna razlika zapravo društvena konstrukcija“ koju se može birati, korigirati i mijenjati.
3. Ako su ideologije liberalizma, ateizma i komunizma proizvele „krizu kakvoj nije bilo premca u povijesti čovječanstva“ (dovoljno je spomenuti dva svjetska rata), pitamo kakvu će tek promjenu i krizu proizvesti transhumanizam i umjetna inteligencija koja svoje povjerenje ne stavlja u ruke Božje, već „u snalažljivost algoritama“ i mogućnosti virtualnog dopisivanja kroz „chat-GPT“, koji se čitatelju nudi kao objektivna istina putem skrivenoga autoriteta. Spisatelj Bernanos je zapisao da se boji svijeta tehnike i robotike u kojem čovjek neće moći živjeti – odnosno, moći će živjeti, ali uz uvjet da bude manje čovjek. Pogotovu se s pravom pitamo kakvu će promjenu i krizu na društvenom i crkvenom polju proizvesti „gender-ideologija“, koja se „ne skriva po virtualnim stranicama“, već „s ponosom maršira“ ulicama gradova diljem svijeta. Događaj koji se zbio polovicom prošlog mjeseca u New Yorku, daje naslutiti razmjere mogućeg nereda unutar postojećih struktura, kao i idejnu pomutnju gledom na teoretska i praktična pitanja i principe kojih su se donedavno držali upravitelji crkvenih dobara i djelitelji svetih Tajna.
U katedrali sv. Patrika u New Yorku, naime, održan je 15. veljače 2024., sprovodni obred za muškarca koji je umro u 52. godini života. Nakon što se od muškarca „transformirao“ u ženu, Ceciliju Gentili, posljednjih godina kao ateistkinja i transseksualka aktivno se uključila u „redove LGBT zajednice“. Neshvatljivo je da je sprovod održan u katedrali kad se zna da je Cecilija bila borbena ateistkinja i transseksualka. Na sprovodu se, pišu portali, okupilo oko tisuću podupiratelja toga pokreta i „pretvorilo sakralni prostor u predstavu nastranosti“, kako u oblačenju, tako i u ponašanju. Klasični tekst melodije „Ave Maria“, na primjer, mijenjali u pjesmu „Ave Cecilija“, a unaokolo pokojnice stajali su izrazi na španjolskom jeziku, poput „ponosna transvestitka“, „majka bludnica“. (Zašto na španjolskom usred New Yorka? Naime, pokojnica dok je još bila „muško“ u 26. godini stigla je kao migrant iz Argentine).
Predstavnici „šarenoga mnoštva u katedrali“ tražili između ostaloga u svojim poklicima neka im „Bog pomogne u zahvatima promjene spola“. Budući da je Cecilija bila aktivna pobornica prostitucije, prakticirala transseksualizam i deklarirala se kao borbena ateistkinja, sprovod prema crkvenim normama nije nikako mogao završiti s vjerskim obredom u crkvenom prostoru, pogotovu ne u katedrali. Neki su portali dali do znanja da su njezini istomišljenici i članovi „Gender društva“ upravo ovom lakrdijom „sprovoda u katedrali“ udovoljili njezinoj želji i pretvorili katedralu u sramni bordel. Nadbiskupija je zbog učinjenog sakrilegija u svetom prostoru učinila pokajnički i pokornički čin zadovoljštine. Ali, ostaje gorak okus samoga događaja, kao i poruka kuda može dovesti „rodna ideologija“, koju nažalost podupiru i neki pojedinci iz crkvenih redova. Neka nas Bog sačuva od nasilja ove nove ideologije koju je papa Franjo nazvao „suvremenom kolonizacijom“, a njegov časni predšasnik Benedikt XVI. je rekao da „ona vrši atentat na obitelj“.
4. Imajući u vidu opasnosti i zamke ove suvremene „antropološke hereze“, hrvatski biskupi su prije deset godina (2014.) objavili dokument „Muško i žensko stvori ih“ u kojem se iznose činjenice i stavovi kako za Crkvu i kršćane rodna ideologija nije prihvatljiva, jer narušava biblijsku sliku o čovjeku. Neki su znanstvenici otkrili „veliku sličnost rodne ideologije i komunizma“, pa zaključili da oboje imaju cilj „rušiti paradigme stoljetne kulture“, a svoje neprijateljstvo „usmjeravaju na sve oblike religije, napose na Katoličku Crkvu, koju smatraju najvećom preprekom za promjenu paradigme“ (prof. M. Marušić). Poznati stručnjak za rodnu ideologiju Tony Anatrella, francuski svećenik i psihoanalitičar, savjetnik Papinskog vijeća za obitelj, rekao je na predavanju u Bresci, da je „rodna ideologija najveća antropološka hereza ovoga stoljeća“. Stoga je pozvao nazočne neka se „ne boje boriti protiv nje“, pa makar bili i „proročka manjina“. U prošlu srijedu Papa Franjo zabrinut zbog moralnih posljedica koja ova ideologija naučava i širi, „naložio je neka se provede istraživanje o toj strašnoj ideologiji našega vremena koja ukida različitosti“. Još je davno u svoje vrijeme sv. Pavao opisao neka perverzna ponašanja stanovnika Korinta, pa poručio: „Neka se ne varaju: bludnici i idolopoklonici, preljubnici i muškoložnici, kradljivci, pijanice i razbojnici ne će baštiniti kraljevstva Božjega“ (1. Kor 6, 9–10).
Sluga Božji fra Ante bio duboko svjestan slabosti ljudskoga duha i podložnosti zavođenjima spomenutih ideologija koje su upropastili brojne duše. On se, međutim nije plašio pred njima, niti dizao ruke za predaju. Dapače, neumorno je dizao ruke da blagoslovi, ohrabri i učvrsti ljude da se ne plaše svojih slabosti i da se odvaže oduprijeti zavodljivostima spomenutih ideologija. Vjerovao je u moć i snagu sakramentalne milosti koja pomaže u jačanju ljudskoga duha da ne podlegnu suptilnoj kolonizaciji spomenutih ideologija. Poticao je i usmjeravao svoje penitente neka rade na sebi, obraćaju se i popravljaju. Posebice im je savjetovao neka se hrane duhovnom hranom koja je neprolazna i vječna.
Kao vjernici znamo za velike milosti koje Gospodin obilno dijeli svima koji se kaju i ispovijedaju, pa imaju osjećaj zaštićenosti i sigurnosti koju Crkva po sakramentima pruža. To stvara „dojam pomilovanosti i sigurnosti“, pa se ljudi osjećaju „nošeni valovima milosti“. Nošen tim „valovima milosti“ sluga Božji fra Ante provodio sate i sate u razgovorima i u ispovjedaonici. Bog mu je obilno dao dar mudrosti i savjeta, pa je imao je prikladnu riječ za svakoga. A njegova „zlatna ruka“ neumorno je blagoslivljala i odriješivala. Kako je lijepo imati prijatelja „zlatne ruke“ koji razumije i pomaže djelima i savjetima. A znamo da su fra Anti dolazili radnici i studenti, profesori i vojnici, časne sestre i redovnici, svećenici i biskupi. Neka i nama sada s neba izmoli potrebne milosti i pomogne u našem hrvanju s opasnim herezama, ideologijama i drugim životnim teškoćama. Posebice neka nam pomogne usvajati vrline „ljubavi i strpljivosti, blagosti i dobrote, krotkosti i poniznosti, milosrđa i zahvalnost“ koje sveti Pavao nabraja kao nužnu prtljagu za svakoga kršćanina.
✠ Želimir Puljić, nadbiskup zadarski u miru
Split – klerikat franjevaca, 4. 03. 2024.
