Euharistijskim slavljem, koje je 1. svibnja 2024. predvodio generalni vikar Vrhbosanske nadbiskupije mons. Slađan Ćosić, župa sv. Josipa Radnika proslavila je svoga nebeskog zaštitnika. U koncelebraciji su bila trinaestorica svećenika, a malobrojnoj župnoj zajednici pridružila se nekolicina časnih sestara Služavki Malog Isusa i Kćeri Božje ljubavi te vjernici sarajevskih i drugih župa.
Liturgijsko pjevanje animirao je Katedralni mješoviti zbor pod ravnanjem vlč. Marka Stanušića.
Riječi dobrodošlice svim prisutnima uputio je upravitelj župe vlč. Fabijan Stanušić koji je sve prisutne pozvao da se nakon Svete mise zadrže na okrjepi i druženju u vrlo lijepo uređenom župnom prostoru pokraj rijeke Paljanske Miljacke.
U prigodnoj propovijedi mons. Ćosić je kazao da godišnjim slavljem spomendana sv. Josipa radnika, Crkva sve svoje članove poziva ponovno otkriti izvorni smisao rada dodajući da se to baš i ne nazire u naslovu koji 1. svibanj ima u hrvatskome jeziku i zakonodavstvu, pa tako i u društvu jer je službeni naziv ovog dana u Hrvatskoj sve do 2001. bio blagdan rada a potom praznik rada.
„Crkva pred nas stavlja jedan uzvišeni i divljenja vrijedan lik – onaj svetog Josipa radnika, ‘iz galilejskog grada imenom Nazaret…, iz doma Davidova’ [Lk 1,26-27], koji je živio u poslušnosti Božjoj volji a svoj život i svoj rad, iz dana u dan, stavljao je u službu velike i beskrajne ljubavi prema Isusu i Mariji za koje je skrbio. Naše su misli, stoga, posebice usmjerene prema njegovom velikom srcu i njegovoj prelijepoj duši, koje krasi pravednost, poniznost, skrovitost, blaženstvo evanđeoskog siromaštva i mnoge druge kreposti. Zbog svega toga, rado ga uzimamo za svog zaštitnika i uzor, utječemo se u njegov zagovor i molimo ga da nas pouči kako živjeti kao što je on živio i kako služiti Isusu i Mariji kao što im je on služio. U tom našem nastojanju, koje treba biti stalno, nadahnuće i snagu nalazimo u Riječi koja dolazi od Boga i koja govori o Bogu – a u kontekstu današnjeg slavlja, o Bogu koji radi“, kazao je mons. Ćosić.
„Nije li lijepo znati da Bog, po čijoj riječi je postupao sveti Josip radnik [usp. Mt 1,24; 2,13.20], i Isus Krist na čiju riječ smo povjerovali [usp. Mt 13,58], nisu prezirali niti su se ustručavali raditi? U izvještajima o stvaranju, pisac Knjige Postanka svjedoči da Bog radi, djeluje, stvara i uređuje svijet do u detalje, ništa ne prepuštajući neredu ili slučaju, niti ostavljajući nedovršenim. Time se od samoga početka vrlo jasno daje do znanja da je rad aktivnost koja dolazi od Boga, i kao takav je izričaj i bitna odrednica po kojoj čovjek razumijeva svoje dostojanstvo koje mu pripada kao Božjem suradniku u djelu stvaranja. Rad je, dakle, puno više od ljudske potrebe i nastojanja ili brige oko vlastite egzistencije: rad je božansko-ljudsko djelo koje gradi, uređuje i uzdiže sve stvoreno i samoga čovjeka do onoga što se, najjednostavnije rečeno, Bogu veoma sviđa a čovjeku itekako koristi. Dakako, u pozitivnom smislu“, rekao je vikar Slađan.
Odgovarajući na pitanje, zašto čovjek radi, mons. Ćosić je rekao: „Mnogi smatraju da rade kako bi zaradili za kruh, odnosno za svoj život i život svoje obitelji. To je zaista istina. Ali, rad ima i drugih svrha kao što je, na primjer, da nam dopusti i omogući ostvariti se u onome po čemu smo jedinstveni, ili što nas podsjeća na dostojanstvo koje nam pripada kao Božjim suradnicima u djelu stvaranja, ili što nam pomaže doživjeti se korisnima i bitnima, te razviti darove, sposobnosti i znanje koje ćemo rado staviti u službu drugih. Koliko smo u tome uspjeli, govori i činjenica da je za udvostručavanje cjelokupnog znanja u 19. stoljeću bilo potrebno 100 godina, u 20. stoljeću samo 50, od 1950. samo 10, a danas se procjene kreću ispod te granice; za fiziku i kemiju neki navode da se količina znanja udvostruči svake tri godine. Međutim, svi koji rade ili imaju posao ne doživljavaju ga nužno kao nešto što ih čini sretnima i zadovoljnima. Ponekad se rade poslovi koji se ne želi raditi ili ih se prihvaća iz krajnje potrebe i nužde. U tom slučaju, posao vrlo brzo postane mjesto pogodno za frustraciju, nezadovoljstvo, i slično. Stoga je vrlo važno na rad ili posao imati pravi pogled, točnije: rad ili posao nas ne čini sretnima samo kad nam pomaže izraziti se u punini svog dostojanstva, nego kad ga radimo iz ljubavi! Čak i najjednostavniji, najdosadniji i najzamorniji rad ili posao može biti lijep kad ga se radi iz ljubavi i za ljubav onoga prema kome je taj rad usmjeren ili onoga kome on koristi“, istaknuo je propovjednik.
„Kao dio Vrhbosanske nadbiskupije okupili smo se u crkvi svetog Josipa radnika na Palama da Gospodinu povjerimo sve radnike, a posebice one koji djeluju u našim ustanovama. To činimo po zagovoru svetog Josipa, na početku mjeseca svibnja koji je posvećen pobožnosti Blaženoj Djevici Mariji… Znakovita je i hvale vrijedna odluka pape Franje od 2013. da ime svetog Josipa bude uključeno u euharistijske molitve, odmah nakon imena Blažene Djevice Marije. Isto vrijedi i za njegovu odluku od 1. svibnja 2021. da u litanije sv. Josipa uvrsti sedam novih zaziva: Čuvaru Otkupiteljev, Slugo Kristov, Služitelju spasenja, Potporo u teškoćama, Zaštitniče prognanih, Zaštitniče potlačenih i Zaštitniče siromašnih. Neka nam ovo slavlje pomogne rasti u ljubavi prema ovomu velikom Svecu i u nasljedovanju njegovih vrlina i njegove revnosti. A on neka nam se očituje u svome očinstvu, vodi nas putem života, izmoli nam milost, milosrđe i hrabrost te nas brani od svakoga zla“, poručio je mons. Ćosić.
Crkva svetog Josipa Radnika na Palama izgrađena je 1911. godine od drveta u vremenu Austro-Ugarske, u planinskom stilu za potrebe brojnih radnika u šumarstvu. Preživjela je tri rata i jedina je drvena župna crkva u Vrhbosanskoj nadbiskupiji koja je u uporabi do danas.
Godine 1911. sestre Družbe Kćeri Božje ljubavi, osnovane s prvotnom zadaćom da promiče odgoj i obrazovanje djece i mladeži, napose ženske, kupile su kuću i okolnu crnogoričnu šumu na Palama s namjerom da ondje urede lječilište za bolesne sestre. Kuću su nazvale Marijin dom te uz njega izgradile kapelicu Majke Divne. Već 1912. i ondje su otvorile školu koju su, uz katoličku djecu, pohađala i pravoslavna i muslimanska djeca. Bile su otvorene i za brojne potrebnike svih životnih dobi iz okolnih sela te za izletnike. Godine 1941. u Marijinu domu na Palama živjele su s. M. Jula (Kata) Ivanišević, predstojnica samostana, s. M. Bernadeta (Terezija) Banja, s. M. Krizina (Josefa) Bojane, s. M. Antonija (Jožefa) Fabjan i s. M. Berchmana Johanna (Karoline Anna) Leidenix. Dana 11. prosinca 1941. četnici su zauzeli Pale i opljačkali samostan, a sestre odveli u Goražde. Sestre Antoniju, Bernadetu, Julu i Krizinu ubili su četiri dana kasnije u Goraždu, a njihova mrtva tijela odnijela je rijeka Drina po kojoj su dobile naziv Drinske mučenice. Sestra Berchmana. koaj zbog starosti nije uspjela u zimskim uvjetima izdržati put do Goražda, podnijela je mučeništva 23. prosinca 1941. blizu jednog mosta na rijeci Prači. (kta)
