Po tumatorij papa sveti Ivan Pavao II 1999. godine, ovih 108 mučenika svjedočilo je Kristu pod nacističkim i komunističkim progonom
Dva razloga zašto je papa sveti Ivan Pavao II ubrzao proces kanonizacije trebalo je istaknuti dvije istine: da je svetost “uvijek u sezoni”, a ne samo nešto iz davno, te da danas postoje mučenici za vjeru, a ne samo u Koloseumu i Rimskom carstvu. Izbor za život prema Božjoj volji – ili ne – svaki je put i sezona.
108 Poljskih mučenika pokazuje nam upravo to. Svi su ubijeni iz mržnje prema vjeri tijekom Drugog svjetskog rata. 108 mučenika uključuje tri biskupa, 76 svećenika (51 biskupijski, 26 religioznih), tri sjemeništava, sedam religioznih braće, osam redovnica i 10 laika. Po tumači su ih papa sveti Ivan Pavao II 1999. godine. Kolektivno su počašćeni na poljskom liturgijskom kalendaru 12. lipnja, iako ih mnoge biskupije parcele, posebno poštujući one koji su došli iz sadašnjeg područja te biskupije.
Malo ljudi shvaća koliko su progonjeni Katolička crkva bila je u Poljskoj tijekom Drugog svjetskog rata. Mnogo je razloga za to.
Prvo, Poljska je, kako je papa Ivan Pavao II komentirao kad je izabran, “daleka zemlja”, ne samo u daljini ili kulturi, već, u njegovom danu, umjetnom podjelom koju je nametnula željezna zavjesa. Možda je Neville Chamberlin opis Čehoslovačke dok ga je prodavao niz rijeku Hitleru u Münchenu više prikladnije: „Daleka zemlja [involving] Ljudi od kojih ništa ne znamo. ” Budimo iskreni: znanje većine Amerikanaca o Europi dobiva vrlo nejasan Iza Francuske, Italije i Njemačke.
Drugo, u Americi postoji karikatura koja su nekako nacisti bili na neki čudan način “kršćani” jer je Hitler kršten. Istina je da je nacizam promovirao pseudo-religiju koja je imala više zajedničkog s nordijskom mitologijom nego kršćanstvom.
Treće, ruski faktor. Dok Amerikanci uglavnom znaju da je “Hitler napao Poljsku”, većina ne zna da je 17 dana kasnije (i unaprijed dogovorenim sporazumom) Staljin također napao Poljsku. Dvije ideološki antikršćanske sile podijelile su zemlju između njih i svaku su, zauzvrat, namjeravale uništiti Crkvu kao prijetnju njihovoj vladavini. Budući da je SSSR kasnije bio “saveznik” (nakon što ga je izgorio Hitler), FDR et al. umanjila svoju prošlost.
Poljska crkvena povijest tijekom Drugog svjetskog rata izuzetno je složen. 1939. Poljska je podijeljena na tri dijela. Najzapadna Poljska je ugrađena izravno u Njemačku i podvrgnuta crkvenoj represiji, posebno etnički poljskih svećenika koji su sada izravno dio trećeg Reicha.
Naistočnija Poljska ugrađena je u SSSR, gdje je započela neposredna ateizacija. (Kad je Hitler napao 1941. godine, represiju staljinističke crkve zamijenila je njemačku tiraniju sve dok se s krajem Drugog svjetskog rata sovjetsko suzbijanje crkve trajno vratio nakon što je “velika trojica” rekao da bi Staljin mogao zadržati ono što je napao.)
Središnja Poljska pretvorena je u entitet nazvan “opća vlada” – a ne zemlja, ali ni dio Njemačke. Bilo je to odlagalište za ubojstvo Židova i Poljaka. Židovi su češće ubijani odmah, dok su Poljaci prvi put korišteni kao robovski rad, iako je jasno da su i za njih postojali krajnji planovi istrebljenja.
Pogledajmo neke od mučenika:
Biskup Władysław Góral – pomoćni biskup Lublin (gdje postoji poznato katoličko sveučilište u Poljskoj) – uhićen je dva mjeseca nakon njemačke invazije i, zajedno s 13 svećenika, osuđen na smrt. Zatvoreni su u zatvoru Gestapo u dvorcu Lublin prije nego što su njihove kazne “doživjele” u život u koncentracijskom logoru. Poslan u logor Sachsenhausen, držao ga je od 1940. do oko 1945. godine u samotnom zatvoru u cementnoj ćeliji, uskraćivao je kontakt s drugima, sakramente i bilo koji materijal za čitanje, osim nacističkih novina. Okolnosti njegove smrti nisu jasne: neki misle da je bolesni biskup odveden u Berlin u prosincu 1944. i ubijen injekcijom.
Otac Mieczysław Bohatkiewicz – biskupijski svećenik iz istočne Poljske – prije nego što je rat radio u sjemeništu, a potom u srednjoj školi. Tijekom rata preuzeo je župu (sada u Bjelorusiji) koja je godinama bila lišena svećenika. Gestapo ga je uhitio, pritvorio u dva zatvora, a zatim ga izveo u šumu i upucao ga, zajedno s još dva svećenika. Očevici izvijestili su da je njegov kolega svećenik, otac Stanisław Pyrtek, proglasio “Dugo živi Krist, naš vladar!” dok je upucan.
Otac Michał Czartoryski – dominikanac iz plemenite poljske obitelji – kao arhitekt sagradio je novu dominikansku klauster u Varšavskom okrugu Służew (kojem sam prisustvovao). Nakon dana kad je izbio u oči za oči, izbio je varšavski ustanak, dobrovoljno je bio kapelan borcima i služio je kao kapelan u improviziranoj podrumskoj bolnici za ranjene vojnike i civile. Pružio mu priliku za bijeg, izjavio je da svećenik ostaje s umiranjem. Nijemci su došli i upucali bolesni i njihov kapelan.
Otac Symforian Ducki-kapucin u svojim sredinom 60-ih-uhićen je zajedno s ostalim kapucinima u njihovoj Varšavskoj kući, koji je Gestapo internirao u njihovom zloglasnom zatvoru Pawiak, a zatim je poslao u Auschwitz gdje je bio na poslu u rudniku šljunka. Sedam mjeseci kasnije, u susjednom kampu Birkenau, umro je.
Sestra Celestyn Faron – mala sluga sestra Bezgrješnog začeća – bila je učiteljica. Gestapo ju je uhitila u veljači 1942. i poslana u Auschwitz gdje je stavljena na posao kopajući rovove. Osnovala je podzemnu školu kako bi podučavala djevojke aritmetike i dovoljno njemačkog da se pokorava zapovjedništva lajanih na njih. Bola s tifusom i tuberkulozom, molila se na krunicu napravljenu od mrvica kruha. Umrla je na Uskrs 1944.
Sestra Bogumiła Noiszewska – sestre Nun bezgriješice – imale su medicinske studije u Sankt Peterburgu prije Prvog svjetskog rata, a zatim je radila kao ambulanac. Sakrila je Židove u svom samostanu. Uhapsila je Gestapo, sažeto je upucana.
Stanisław Kostka Starowieski – pripadnik zemlje s kopnenom gospodinom – prije nego što je rat bio aktivan u katoličkim intelektualnim krugovima, radio je s katoličkim akcijama i organizirao lokalni euharistijski kongres. 1934. godine papa Pio Xi imenovao ga je “papinskim komorom”. Tijekom rata pružio je pomoć biskupijskoj kuriji Lublina, posebno za dobrotvorne aktivnosti. Uhićen od strane Gestapa, poslan je u koncentracijski logor Dachau, izvan Münchena, gdje je njegov reputacija katoličkog aktivizma rezultirala njegovim redovitim premlaćivanjem. Umro je u Savetu subotu navečer/Uskrs u nedjelju ujutro 1941.
Umjetnost koja prikazuje naše svece je moderna slika Zbigniew Kotyłło, ukrašavajući crkvu kapucina u Nowe Miasto Nad Pilicą, oko 60 milja jugozapadno od Varšave. Brown dominira u slici, i kao boja navike kapucina i kao tamnija boja žalosti.
Podaci su, u gornjem redu, slijeva udesno: otac Henryk Krzystofik (Dachau, ubijen iscrpljenosti, umirući u bolnici u logoru, teškim 77 funti; otac anicet Kopliński, etnički Nijemac ubijen u Auschwitzu kao “Neproduktivan” (Oca je izmislio SS-ov, izabrani) Iscrpljivanje nakon 2,5 godine stanja).
S obzirom na to da se beatifikacija mučenika dogodila 1999. godine, IE, kada je Poljska napokon bila slobodna, umjetnička komemoracija mučenika ide na lokalnoj razini. Njihov je kult bio donekle obrezan u komunizmu, koji je bio podijeljen između slave otpora na nacizam i ne želeći proslaviti ulogu Crkve u njemu. S druge strane, relikvije su neujednačene: mnoge beati upravo su ubijeni i kremirali Nijemci.
