17. listopad 2025.
Crkva nedjelu 19. listopada obilježava kao Misijsku nedjelju, kada se posebno moli za misije i misionare
Papa Pio XI. 1926. godine ustanovio je Misijsku nedjelju, koja se svake godine obilježava predzadnje nedjelje u listopadu. Ovogodišnja je u znaku nade, kao i cijela ova Jubilejska godina. Papa Franjo nas u svojoj poruci za Svjetski dan misija želi podsjetiti na našu temeljnu zadaću, a to je evangelizacija, te je za geslo svjetskog dana misija odabrao: „Misionari nade među narodima“.
Zato će ove, dvadeset i deveta nedjelje kroz godinu, sve molitve Crkve biti upućene Bogu Ocu za misije i misionare diljem svijeta, a sva prikupljena milostinja bit će materijalna podrška njihovom nesebičnom radu za Evanđelje. Priključimo se stoga ove nedjelje svojom molitvom i materijalnim prilogom podršci misija diljem svijeta.
Iz Poruke pape Franje za 99. Svjetski dan misija
Nasljedujući Krista Gospodina, kršćani su pozvani širiti Radosnu vijest dijeleći konkretne životne uvjete onih koje susreću, postajući tako glasnici i graditelji nade. Jer »radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našeg vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe, jesu radost i nada, žalost i tjeskoba također Kristovih učenika te nema ničeg u istini ljudskoga a da ne bi našlo odjeka u njihovu srcu« (Gaudium et spes 1).
Ova poznata izjava Drugog vatikanskog koncila, koja izražava osjećaje i stil kršćanskih zajednica u svim vremenima, nastavlja nadahnjivati njihove članove i pomaže im da hodaju zajedno sa svojom braćom i sestrama u svijetu. Tu posebno mislim na vas, misionare ad gentes, koji ste, slijedeći Božji poziv, pošli drugim narodima naviještati Božju ljubav u Kristu. Na tome vam od srca vam zahvaljujem! Vaši su životi konkretan odgovor na poslanje uskrslog Krista, koji je poslao svoje učenike navješćivati evanđelje svim narodima (usp. Mt 28, 18-20). Time dozivate u pamet sveopći poziv krštenikâ da snagom Duha i svakodnevnim trudom i zalaganjem postanu među svim narodima misionari velike nade koju nam je dao Gospodin Isus.
Horizont te nade nadilazi prolazne ovozemaljske stvarnosti i otvara se božanskim stvarnostima, predokus kojih već imamo u sadašnjem času..
Oduhovljene tako velikom nadom, kršćanske zajednice mogu biti znakovi novoga čovječanstva u svijetu koji u “najrazvijenijim” područjima pokazuje ozbiljne simptome krize čovjeka: raširen osjećaj izgubljenosti, usamljenosti i napuštenosti starijih te nevoljkost da se potrudimo pomoći našim bližnjima u potrebi. U tehnološki najnaprednijim zemljama nestaje blizine: svi smo međusobno povezani, ali nismo u odnosu. Opsjednutost učinkovitošću, vezanost za materijalne stvari i ambicije dovode nas do toga da postajemo egocentrični i nesposobni za altruizam. Evanđelje, življeno u zajednici, može nam pomoći da ponovno postanemo cjelovita, zdrava i otkupljena ljudska bića. Ponavljam stoga poziv da se u djelo provode mogućnosti djelovanja koja se spominju u Buli proglašenja Jubileja (br. 7-15), s posebnom pozornošću prema najsiromašnijima i najslabijima, bolesnima, starijima i svima onima koji su isključeni iz materijalističkog i konzumerističkog društva. I to na Božji način: blizinom , suosjećanjem i nježnošću, te njegujući osobni odnos s braćom i sestrama u njihovoj konkretnoj situaciji (usp. Apostolska pobudnica Evangelii gaudium, 127-128). Često nas upravo oni uče kako živjeti u nadi. Kroz osobni doticaj moći ćemo prenositi ljubav Gospodinova samilosnog srca. Iskusit ćemo tada da je »Srce Kristovo […] živa jezgra prvog navještaja« (Enciklika Dilexit nos, 32). Napajajući se na tom izvoru, možemo u svoj jednostavnosti prenositi nadu primljenu od Boga (usp. 1 Pt 1, 21) i donositi drugima istu utjehu kojom nas same tješi Bog (usp. 2 Kor 1, 3-4). U Isusovu ljudskom i božanskom srcu Bog želi progovoriti srcu svake osobe, privlačeći sve svojoj ljubavi. »Poslani smo nastavljati ovo poslanje: da budemo znak Kristova Srca i Očeve ljubavi , obuhvaćajući čitav svijet« (Govor sudionicima Opće skupštine Papinskih misijskih djela, 3. lipnja 2023.).
Misionari nade su muškarci i žene molitve, jer »čovjek koji se nada je čovjek koji moli«, kao što je govorio časni kardinal Van Thuan, koji je tijekom dugog razdoblja patnje u zatvoru sačuvao nadu živom zahvaljujući snazi koju je crpio u ustrajnoj molitvi i euharistiji (usp. F. X. Nguyen Van Thuan, Il cammino della speranza, Rim 2001., br. 963). Ne zaboravimo da je molitva prvo misijsko djelo i ujedno »prva snaga nade«.
Konačno, evangelizacija je uvijek djelo zajednice, jednako kao što kršćanska nada ima karakter zajedničke stvarnosti. Taj proces ne završava prvim navještajem i krštenjem, nego se nastavlja izgradnjom kršćanskih zajednica kroz praćenje svakoga krštenika na putu Evanđelja. U suvremenom društvu pripadnost Crkvi nikada nije neka stvarnost stečena jednom zauvijek. Stoga je misionarsko djelo prenošenja i oblikovanja zrele vjere u Krista »paradigma svakog djelovanja Crkve« (Apostolska pobudnica Evangelii gaudium, 15), djelovanja koje zahtijeva ujedno i molitvu i rad. Ovdje bih još jednom istaknuo važnost te misijske sinodalnosti Crkve kao i službu Papinskih misijskih djela u promicanju misionarske odgovornosti krštenikâ i podupiranju novih partikularnih Crkava. Potičem sve vas, djecu, mlade, odrasle i starije, da svojim svjedočenjem života i molitvom, svojim žrtvama i svojom darežljivošću aktivno sudjelujete u zajedničkom poslanju naviještanja evanđelja. Hvala vam od srca na tome!
