GUNJA/ŠUMANOVCI (TU) – Redovnica Družbe sestara Naše Gospe s. M. Blaženka Ruža Dubravac preminula je 26. srpnja 2025. u 76. godini života i 55. godini redovništva u Kliničkom bolničkom centru Osijek. Misu zadušnicu 29. srpnja u (poluotvorenom) liturgijskom prostoru Svetišta Gospe Šumanovačke u Gunji predvodio je vlč. Robert Jugović, župnik Župe Mučeništva sv. Ivana Krstitelja u Županji. U koncelebraciji su sudjelovali svećenici Đakovačko-osječke nadbiskupije: Ivan Živić, gunjanski župnik i upravitelj Svetišta, koji je vodio obred ukopa na groblju Šumanovci, Ivan Petričević, župnik komletinačke župe, Pavo Vukovac, župnik Župe Presvetog Trojstva u Čepinu, Krešimir Iljazović, župni upravitelj župe u Slakovcima, Matija Aušić, župni upravitelj župa u Vrbanji i Soljanima, te Vladimir Sabo, retfalački župni vikar.
Homilija: „U Kristovom pogledu prepoznala je poziv“
Na početku mise Jugović je izrazio sućut sestrama DSNG (šest zajednica) i vrhovnoj glavarici s. Zrinki Šestak, pokojničinoj sestri Mariji, nećacima, nećakinjama i članovima obitelji te kazao: „Želimo se ponajprije ovdje, okupljajući uz odar s. M. Blaženke Ruže Dubravac, prisjetiti svetoga života, odnosno života koji je težio k svetosti zbilje. Kako i na koji je način to, draga pokojnica, ostvarivala u svojemu životu i svome poslanju kroz službe i kroz ljude koje joj je Bog na njen životni put slao, to je samo moguće shvatiti i razumjeti u Božjoj pravednosti. A mi da bismo se predali, kao što se i ona predavala toj Božjoj pravednosti, ljubavi i milosrđu, uistinu odvažili ići putem križa i nastavili svjedočiti ono što je i sama pokojnica za života činila, zavirimo u svoje srce i, odričući se od vlastitih grijeha, pokažimo da i moje srce želi da Bog u njega uđe kao što je ušao i u kuću Marte, Marije i Lazara.“
„Isusov pogled koji se zaustavlja nad konkretnom situacijom ljudskoga života, reći ću, i privlači čovjeka. Vjerujem da je tako taj jedan Isusov pogled i privukao jednu malu Ružu koja je upravo u tom pogledu prepoznala poziv koji će, poput Krista, drugima biti ona(j) što uvidje njihovu potrebu i životnu okolnost i nama donosi nadu, pouzdanje, utjehu koje je Isus u drugome dijelu izreknutih blaženstva obećavao onima koji ustraju. Njezin poklad vjere, pouzdanja i povjerenja u Božju ljubav i nas danas okuplja, i svaki put uz euharistijsko slavlje. U našem životu trudimo se i nastojimo prepoznati što to Bog u toj okolnosti meni daje“, uvodno je kazao propovjednik Jugović domećući kako nije osobno mnogo poznavao s. Blaženku, no susrećući ju u Županji na nedjeljnim euharistijskim slavljima i u razgovoru s par riječi prepoznao je u njoj nešto posebno. „Što je bilo posebno u sestri Blaženki? Njen osmijeh, radost i vedrina. Samo jednom sam primijetio da osmijeha nije bilo, nakon operativnog zahvata, vidjevši da ga je uistinu teško doživjela, teško podnijela. Ovo je samo slika onoga što i kako svatko od nas u onome što od Krista primamo pozvani smo svjedočiti i donositi. Vjerujem kao što je i draga pok. sestra u svome životu uvidjela onaj Kristov pogled, isto tako i doživjela je u svom odazivu pozivu u redovničku zajednicu, da taj isti pogled dijeli i upućuje ljudima oko sebe. U kojim je to službama, trenutcima i prilikama sestra dijelila Kristov pogled oko sebe, najbolje znaju oni koji su bili oko nje. U onim trenutcima kada je kroz riječ, djelo, šutnje, trpljenje, radost i različite okolnosti službe koje je obavljala u svojoj redovničkoj zajednici, sigurno je činila što je više moguće da taj Kristov pogled kroz nju dopre do ljudi njenoga vremena, jednako tako kao što je dopro i do ljudi na Gori blaženstva i kao što je Kristov pogled dopro do njenog srca kada je primijetila da je Gospodin poziva na drukčiji oblik života i služenja. I nastojala Kristov pogled ne zaustaviti na sebi već ga dijeliti po sebi u vremenu u kojemu je živjela. Odajemo Bogu počast, zato smo došli, tako da kroz njen život slavimo Krista. Zahvaljujemo Bogu što je po njoj dopuštao da se on sam proslavi, a ona je dopuštala da se to dogodi. Svatko od nas svjestan je svoje grješnosti i slabosti. Nismo od drage pokojnice doživjeli da je zbog svoje grješnosti posustala i odustajala, već naprotiv ustrajala iznova obnavljajući se Kristovom milošću nastavljala tamo gdje bi i križ bio. Neka u tom duhu dobri Bog po riječima obećanja koje je izrekao svojim učenicima obdari milošću i radošću vječnoga Kraljevstva. Mi zagledani u Krista i promišljajući o životu drage pokojnice nemojmo previše tugovati nego obrišimo suze i nastavimo tamo gdje je ona prestala činiti na ovom svijetu za Krista, za što je živjela.“
U službi riječi sudjelovala je s. Stanka Oršolić, III. vrhovna savjetnica i tajnica DSNG, vlč. Ivan Živić navijestio je evanđelje (Mt 5, 1-11), a s. M. Blandina Vešligaj klavijaturno pratila pjevanje predvođeno brojnim redovnicama DSNG.
Na kraju mise oproštajni govor uputila je vrhovna glavarica DSNG s. Zrinka Šestak podsjetivši na pokojničin životopis i predanu zauzetost u Družbi te izrekla zahvalnost. U ime obitelji i rodbine s. Blaženke ispraćajne zahvalne riječi uputila je nećakinja Jelena Medi opisujući kako je „teta Blaža živjela život tiho, skromno i predano; svima je bila oslonac, nježnost i toplina, tihi nenametljiv anđeo koji se uvijek pojavi kada je najpotrebnije, bez mnogo riječi, ali s pogledom koji vidi i sve razumije; svi smo za nju bili jednako vrijedni i jednako voljeni; primala nas je s ljubavlju i raširenih ruku“. Sprovodni obred i ukop vodio je gunjanski župnik Živić koji je predmolio i otpjevao uskrsnu pjesmu „Kraljice neba, raduj se“.
Oproštaj glavarice DSNG s. Zrinke Šestak
„Poštovani vlč. Ivane, župniče župe sv. Jakova u Gunji i čuvaru Svetišta Majke Božje Šumanovačke, poštovani vlč. Roberte, predvoditelju ovog misnog slavlja, poštovani vlč. Pavo i braćo svećenici, poštovana Marija, sestro s. Blaženke, poštovane nećakinje i nećaci, drage moje sestre! Život svakog čovjeka na ovoj zemlji u Božjem je planu, odvija se njegovom providnošću i traje do njegove volje. U Božjoj je zamisli bio i život Ruže Dubravac, koja je 3. srpnja 1950. godine, rođena od oca Mate i majke Kate, u Gornjoj Tramošnici. Kao najmlađa, Ruža je u obiteljskom domu odrastala uz tri starija brata i sestru. Životni put obitelji bio je isprepleten teškoćama i siromaštvom. Unatoč svega, roditelji su u djecu usađivali zdrave temelje vjere od najmlađih dana. Godine 1957. Ruža je primila prvu svetu pričest i sakrament svete potvrde. U svojoj biografiji spominje da je kao mala djevojčica molila pred kipom Majke Božje za svoje potrebe i za potrebe svoje obitelji.
Onda i ne čudi da je izabrala svoj život posvetiti Bogu u Družbi sestara Naše Gospe u koju je primljena na blagdan Gospe žalosne, 15. rujna 1965. u Zagrebu. Svoju kandidaturu provela je u Subotici, a postulaturu u Zagrebu te ulaskom u novicijat i oblačenjem 5. kolovoza 1968. dobila redovničko ime s. Blaženka. To ime obilježilo je njezin život, a mi ga ovdje s poštovanjem i ljubavlju izgovaramo. Prve redovničke zavjete položila je na blagdan Snježne Gospe, 5. kolovoza 1970., a doživotne 3. kolovoza 1975. godine u Remetama. Nakon položenih prvih zavjeta, s. Blaženka bila je poslana u Dom za starije i nemoćne osobe u Holzkirchen, kod Münchena u Njemačkoj, koji su vodile naše sestre. Zasigurno joj nije bilo nimalo lako otići u tuđi svijet bez poznavanja jezika, ali uz pomoć sestara Vianee i Josipe te uz svoju prirođenu spretnost u kuhinji brzo je usvojila sve što je bilo potrebno te se dobro snašla u novoj sredini.
Naš samostanski život nije statičan tako ni s. Blaženka nije dugo ostala u Njemačkoj. Po potrebi Družbe, u jesen 1978. premještena je u Remete, zatim u zagrebačku župu sv. Blaž, odakle je uz posao pohađala i završila srednju ugostiteljsku školu u struci kuharice. Po završetku školovanja premještena je u Suboticu gdje je sedam godina bila glavna kuharica u biskupijskoj i sjemenišnoj kuhinji. Nakon toga je kratko bila u našoj kući Matici u Zagrebu, a potom 1990. odlazi u Holzkirchen gdje ostaje do lipnja 2005. te se vraća u Remete. U rujnu 2008. prihvaća premještaj u naš samostan u Osijeku gdje je živjela do predzadnjeg dana svog ovozemaljskog života. U tri mandata obnašala je službu kućne poglavarice. U kasnu večer 26. srpnja 2025. na blagdan sv. Joakima i Ane, Marijinih roditelja, Gospodar života pozvao je k sebi svoju zaručnicu. Blaženkino umorno srce prestalo je kucati za ovaj svijet. Preselila se svome zaručniku kojega je cijelog svog života ljubila i vjerno mu služila. Vjerujem da se lijepo smjestila u krilo dobrog i milosrdnog Oca gdje se sada gledaju licem u lice.
Draga Blaženka iz svoje obitelji ponijela si pregršt kvaliteta kojima si zajednički život činila ljepšim. Znala si što je rad, red i disciplina. Cijenila si to i bila cijenjena u svakoj zajednici gdje god si po potrebi Družbe bila poslana. Brinula si i skrbila da nama, sestrama i tvojim najbližima iz obitelji bude dobro. Imala si u sebi brižan majčinski duh. Služila si se talentima koje ti je dobri Bog podario i surađivala s njima na dobro svih nas. Bila si sretna i zadovoljna kad si od nas sestara i drugih ljudi prepoznala da smo zadovoljni tvojim trudom i radom. Hvala za sve u čemu smo od tebe mogle učiti i biti poučene. Možda toga nismo svjesne u ovom trenutku, ali tvoj život ostavio je neizbrisiv trag po kojem ćemo te i nadalje moći prepoznavati. Vjerujem da bi svatko od nas ovdje prisutnih imao puno toga lijepog reći. Riječi nekad ne mogu izreći onaj pravi doživljaj, ali riječ koja obuhvaća sve ono neizrečeno je hvala! Hvala dragom Bogu za tvoj život i postojanje, hvala što si bila dio naše sestrinske obitelji i tako svojim životom i radom, DSNG učinila prepoznatljivom u domovinskoj i u inozemnoj Crkvi.
Draga Blaženka, želim ti osobno zahvaliti za sve lijepe trenutke provedene s tobom, jer sam po s. Patriciji, mojoj teti, bila na osobit način dio vaše grupe i zajedništva. Draga s. Blaženka, iznenadila si nas i rastužila svojim prebrzim odlaskom. Tvoje plemenito srce koje je kucalo za nas sestre, za tvoju obitelj, tvoje prijatelje i poznanike, odlučilo je stvarnost ovozemaljskog života zamijeniti onom ljepšom, boljom i blaženijom. Čvrsto vjerujem u Isusove riječi: „Ja sam uskrsnuće i život; koji vjeruje u mene, živjet će ako i umre. I nijedan koji živi i vjeruje u me neće umrijeti dovijeka“. Sada kad nas promatraš iz svoje blažene vječnosti, i znaš sve naše potrebe, zagovaraj nas kod dobrog Oca! Zagovaraj za nova duhovna zvanja koja će moći nastavljati živjeti karizmu naših utemeljitelja prilagođenu današnjem vremenu.
Zahvaljujem sestrama Vianei, Veroniki i Mariji s kojima si živjela u Osijeku i koje su ti bile na pomoć kad god je to bilo potrebno. Zahvaljujem našim susjedima Nevenki i Zlatku te Nadi koji su u svakom trenutku spremni priskočiti u pomoć sestrama. Zahvaljujem obiteljskoj liječnici dr. Albini za sve ispisane uputnice, recepte i preporuke o liječenju. Izražavam iskrenu kršćansku sućut sestri Mariji, nećakinjama i nećacima te svoj bližoj i daljnjoj rodbini. A sada s ovog mjesta uime svih sestara, draga Blaženka, molim te da nam oprostiš sve ono što nije bilo dostojno našega sestrinstva i zajedničkoga života. I mi tebi opraštamo! Pođi u miru svome Zaručniku kojemu si vjerno služila za života.“ Nevenka Špoljarić
