U crkvi svetoga Josipa Radnika na Groblju mira na Bilima, Župa Goranci, u četvrtak, 1. svibnja, tradicionalno je slavljena sveta misa koju je predvodio don Ivan Perić, župnik i upravitelj Svetišta Presvetoga Srca Isusova u Studencima, uz koncelebraciju fra Ivana Ivande, župnika goranačkoga. Liturgijsko pjevanje predvodio je Katedralni zbor „Marija“ iz Mostara pod ravnanjem don Dragana Filipovića.
Crkvu je 2016. godine posvetio u čast svetomu Josipu Radniku tadašnji biskup mostarsko-duvanjski i trajni upravitelj trebinjsko-mrkanski msgr. Ratko Perić, povodom obilježavanja Europskoga dana sjećanja na žrtve totalitarnih režima. Od tada se ondje svake godine na spomendan svetoga Josipa Radnika slavi sveta misa zadušnica za sve pobijene i nestale Hrvate tijekom svih ratova i poraća, osobito za one tijekom Drugoga svjetskog rata.
Voditelj svetoga misnog slavlja, don Ivan, govorio je o neznatnosti, šutnji i poniznosti svetoga Josipa koje je smjelo usporedio s našim pokojnima koje bezbrojni križevi na Groblju mira označuju i predstavljaju. Rekao je kako „veličina i svetost svetoga Josipa nije tek u njegovoj ulozi člana Svete nazaretske obitelji, ili u tome što ga naš hrvatski narod već više stoljeća časti kao svoga Zaštitnika, nego je njegova svetost u tome što nije bježao od dužnosti koje mu je Bog u njegovu životu namijenio. A mogao je reći: „Nije to za mene, nađi, o Jahve, nekoga drugog za tako uzvišenu i tešku zadaću.“
Tu leži silna sličnost svetoga Josipa s našim braniteljima, našim vitezovima svih ratova, a svi ti ratovi bili su domovinski, ne tek onaj od ’91. do ’95. premda samo njega nazivamo Domovinskim. Svaki je u našoj krvavoj hrvatskoj povijesti bio domovinski, jer nikoga nismo napadali ni tuđe otimali, nego svoje branili, svoju obitelj, svoj dom, svoju Domovinu. Kažem, tu stoji silna sličnost svetoga Josipa s našim poginulim i nestalim braniteljima i svim civilnim žrtvama ratova.“
Naglasio je dalje kako je „svako groblje svetinja za vjerničko srce. Jer, groblje je mjesto šutnje, Josipove šutnje, groblje je mjesto mira i počinka od svoga djela, groblje je mjesto nade i uzdanja, čega je simbol Velika subota pred zoru Uskrsa, groblje je mjesto gdje se u molitvi sjedinjuje putujuća s nebeskom proslavljenom Crkvom – mi grešnici, putnici s onima koji nas gledaju i zagovorom prate iz nebeske dike i slave.“
Potaknuo je vjernike da im svaka sveta misa bude podsjetnik na našu prolaznost i molitva oprosta za našu sklerotičnost jer „sklerotičan smo mi narod! Trebalo je proći puno vremena da nikne i ovo Groblje mira i sjećanja. Trebalo je proći osam desetljeća da se započne s iskopavanjem 1600 masovnih grobnica naših mučenika. Ali i za to „uvozna radna snaga“ iz Slovenije! Zašto hrvatska politika to ne čini!? Ovo groblje ne može biti groblje mira dok se ispod svakoga križa gdje stoji ime i prezime ne budu nalazile i kosti toga čovjeka!“
Zaključio je poticajem na molitvu za sve naše branitelje i one koji su nam svojom žrtvom osigurali slobodu: „Znaj da je njihova mučenička krv zalog naše slobode. Nemojmo to zaboraviti! Ne prisjećajmo se toga tek jednom ili dvaput godišnje ovdje na Bilima, nego svako novo jutro neka započne molitvom i pjesmom zahvale: Bogu, darovatelju života i njima za njihov darovani život i našu slobodu.“
(kta)
