Od svih zapovijedi, “Ne poželi”, nikad se nije činilo najtežom. Znao sam da mogu biti materijalist, da se mogu usredotočiti na stvari umjesto na ljude i da mogu zavidjeti na tuđem uspjehu. Ipak, rekao sam si da u većini slučajeva nikad neću poželjeti nešto toliko loše da to uzmem od nekog drugog. Naravno, kada mislimo da imamo nešto pod kontrolom to obično znači da je to područje koje Sotona osvaja bez borbe. Nisam bio svjestan svoje borbe s pohlepom sve dok je svećenik nije opisao kao želju za životom drugačijim od onog koji je Bog želio za nas. Odjednom sam se vidio u novom svjetlu. Koliko sam se često borio s Bogom, moleći se kroz škrgute zube “Budi volja tvoja”? Toliko sam se puta zatekao kako zovem Boga: “Ovo nije pošteno! Zar ne zaslužujem odmor?” U teškim danima čak sam, u svom tajnom srcu, poželio da imam drugačiji život. Nesvjesno sam dopustio da me pohlepa ispuni bijesom, strahom i nezahvalnošću.
U kulturi opsjednutoj bogatstvom, potrošnjom i svjetovnim uspjehom, kršćani znaju da moramo biti na oprezu protiv pohlepe – materijalne strane pohlepe. Trebamo se provjeriti Kristovim riječima da je moguće “zadobiti sav svijet, a izgubiti dušu svoju” (Mt 16,26). Kada žudimo, stvari koje želimo stavljamo iznad naših odnosa s drugima i s Bogom. Svoja srca usmjeravamo na manje stvari. Kao i većina nas koji još nismo sveci, još nisam ovladao svojim mislima i željama tako da budu usmjerene prema nebu. Ali opipljive stvari kao što su kuće, odjeća, automobili i najnovija tehnologija nisu jedine stvari koje nam odvlače pogled od našeg nebeskog cilja, a u mnogim slučajevima nisu ni najopasnije.
Pozvani smo vjerovati Bogu da će se pobrinuti za nas, baš kao što to čini za ptice nebeske i ljiljane u polju. Iako mnogo puta to znači čekati na Boga da se pobrine za naše materijalne potrebe, to također znači da mu moramo vjerovati i sa svojim emocionalnim i duhovnim potrebama. Moramo vjerovati da smo tu gdje jesmo i tko smo s razlogom, baš kao što ptica ne želi biti riba ili cvijet drvo. Da smo stvoreni sa svrhom i opremljeni onim što nam je potrebno da ispunimo tu svrhu.
Može biti tako lako vidjeti nekoga drugog i pomisliti “postoji netko opremljen onim što mu je potrebno za sretan život.” Bilo da zavidimo njihovim sposobnostima, njihovom temperamentu, njihovom pozivu ili nečem drugom u vezi s njihovom životnom situacijom, prepuštamo se duhu pohlepe. S društvenim mrežama sve je lakše poželjeti živote drugih izdaleka. Kad svoje živote držimo filtriranim, uređenim i prikazanim životima drugih, mislimo: “Oni imaju sve zajedno. Nisam tako sretan, niti tako svet, niti ispunjen kao ta osoba.” Čak i nesvjesni, možemo se naći nezadovoljni i nezadovoljni. Možemo izgubiti mir koji dolazi s povjerenjem u Boga.
Naša nas kultura potiče da zgrabimo “život koji zaslužujemo”, što često znači da smo ostavljeni na cedilu kad život koji imamo ne izgleda kao ideal onih oko nas. Nema ništa loše u radu prema cilju ili vjerovanju da se možemo poboljšati. Ali kada osjećaj prava dovede do nezadovoljnog i pohlepnog srca, možemo se razbjesniti, posumnjati u vlastitu vrijednost i izgubiti iz vida život kojim nas je Bog blagoslovio.
Protuotrov za sve vrste pohlepe koja izjeda našu dušu jednostavan je: zadovoljstvo. Moramo počivati u miru u Božjoj volji za naše živote. Sveti Pavao, koji je tijekom svojih misionarskih putovanja živio u stalnom stanju ovisnosti o Bogu i čekanju na Njegovu volju, rekao je “Naučio sam, u kakvom god stanju da jesam, biti zadovoljan.” (Filipljanima 4:11) Iako može biti teško razlučiti Božju volju, to ne znači da bismo trebali prestati pokušavati ili zamijeniti vlastitu viziju. Život koji nam je Bog podario, križevi koje moramo nositi i put poziva koji nam je postavio skrojeni su po mjeri osoba kakvima nas je On učinio.
Kada se osjećamo nelagodno u vlastitoj koži, nemirno u srcu i nespremni preuzeti teret koji se čini nepravednim u našim životima, moramo odlučiti ne reagirati ljutnjom i strahom. Prepuštanje pohlepnim mislima nikada nam neće donijeti sreću ili mir, jer nas vode u pogrešnom smjeru – uzimajući od drugih da bismo ispunili svoje želje. Možemo naučiti biti zadovoljni samo ako vjerujemo svom Ocu bez obzira na to koliko je mračan put i kako loše opremljeni izgledamo da njime idemo. Na sreću, sveti Pavao nam govori kako je naučio zadovoljstvo: “Sve to mogu u Onome koji me jača.” (Filipljanima 4:14) Krist, koji je vjerovao svome ocu i podložio se Njegovoj volji sve do smrti, može nam dati sposobnost da uništimo moć pohlepe u našim srcima i da budemo zadovoljni spoznajom da nas vodi Njegova ljubav Dom.
