Knjiga eseja postavlja rekord u ratu između kršćanstva i ‘demonskih gospodara lutaka’
LONDON – 13. svibnja 1907. Vladimir Lenjin, Leon Trocki i Josif Staljin stajali su u londonskoj crkvi dok je Peti kongres Ruske socijaldemokratske radničke stranke planirao revoluciju.
Samo 10 godina kasnije, kada se dogodila Oktobarska revolucija pod vodstvom boljševika 1917., rođen je novi svjetski poredak.
Za one koji su odrasli u Hladnom ratu koji je uslijedio u kojem su se komunistički i slobodni svijet borili za prevlast, privlačnost socijalističkih utopija, podignutih na leševima mnogih milijuna običnih ljudi, nikada nije imala nikakvu privlačnost. Međutim, za novu generaciju koja je odrasla dok je komunizam bio prebačen u povijesne knjige, socijalizam se pojavio kao neobično privlačan prijedlog.
Ovaj fenomen je poznat kao “milenijski socijalizam”. I odražava pozitivno stajalište o socijalizmu i komunizmu među nekim Amerikancima rođenim između 1980. i 1996. To su potvrdile neke nedavne ankete.
Na primjer, a Anketa YouGov 2019 otkrili da više od trećine američkih milenijalaca sada odobrava komunizam. U istoj je anketi 70% anketiranih milenijalaca u SAD-u reklo da bi “bilo barem donekle vjerojatno da će glasovati za socijalističkog kandidata”.
Kako biste pokušali shvatiti zašto je to tako, upoznajte se Kristen Van Uden. Urednica je Katolička razmjena i glasnogovornica za medije Sophia Institute Press. S diplomama iz povijesti i studija ruskog područja obučena je u tehnikama usmene povijesti koje koristi za očuvanje priča katolika koji su preživjeli političku represiju. Nedavno je uredila eseje za Kad srp zanjiha: priče katolika koji su preživjeli komunističko ugnjetavanje. Ona je također, što je možda i ključno, milenijalka.
“Komunizam je oduvijek bio vrlo zavodljiv sustav”, započinje ona na pitanje zašto je komunizam danas privlačan mladim ljudima. “Obećava zemaljsko savršenstvo i zaogrće se jezikom pravde”, dodaje ona, prije nego što nastavi sugerirati da obećava ne samo budućnost prosperiteta, već “totalizirajuću ideologiju koja je veća od tebe samog”.
Smatra da je u današnjem svijetu, u kojem vlada klima ekonomske i socijalne neizvjesnosti, uz duhovnu dezorijentiranost, “ta poruka ponovno postala privlačna”. U isto vrijeme, kaže ona, “moramo se boriti s desetljećima namjernog neznanja o plodovima komunizma.” Ona ukazuje na mnoge akademske studije povijesti koje “ne pokrivaju uzročnost između ideja Marxa i Lenjina i patnje milijuna, ostavljajući generacije studenata naivnima prema mračnom nasljeđu komunizma.”
Dakle, je li mladenačka privlačnost najvećim dijelom slučaj povijesne nepismenosti?
“Povijesna nepismenost igra veliku ulogu,” slaže se Van Uden, “ali problem je u konačnici duhovne prirode. U hubrističkom načinu razmišljanja koji podsjeća na Babilonsku kulu, komunizam nudi raj bez križa i pripisuje božanske moći običnim smrtnicima.”
Uz to, ona ne vidi veću povijesnu pismenost kao “lijek bez greške” za trenutnu zaljubljenost u socijalizam. “Svi poznajemo dobro obrazovane sveučilišne profesore koji podržavaju komunizam”, nastavlja ona. “Ironično, odani komunistički ideolozi, koji se ponose svojom imunošću na ‘opijum religije’, koji odbacuju empirijske dokaze o neuspjehu komunizma, dok selektivno tumače povijest. Stoga je obrazovanje o činjenicama obrana, ali obrazovanje o prvim načelima pravi je protuotrov.”
U tom slučaju, Kad srp zanjiše čini se pravovremenim protuotrovom trenutnom revizionizmu. Je li zato to napisala?
“Na pisanje knjige potaknula me hitnost obilježavanja sjećanja na razdoblje koje je korisno zaboraviti”, objašnjava ona. “Kao što sam rekao na stražnjoj korici, ‘tijekom gotovo polovice dvadesetog stoljeća, diljem gotovo polovice zemaljske kugle, katolička je vjera bila potiskivana, ograničavana ili potpuno nezakonita.’ Iako zvuči hiperbolično, ovo je točan opis odnosa komunističkih režima prema Crkvi. Ako ova perspektiva šokira čitatelje – a trebala bi – ona govori o nužnosti bilježenja ovih priča i za povijesni zapis i kao svjedočanstvo mučenicima.”
Stoga, što njezina studija o komunističkom progonu katolika može naučiti za suvremenu publiku? “Najveći zaključak iz mojih intervjua je poruka koja je dosljedna u različitim vremenskim, geografskim i kulturnim krajolicima. To je da je primarna bitka koju vodi komunizam rat za duše”, kaže ona.
Van Uden sugerira da nekoliko priča u knjizi ilustrira “namjeru navodno materijalističkih režima na duše u stanju milosti”. I, čineći to, ona kaže, “otkrijte [regimes’] krajnji demonski gospodar lutaka.” I tako, dok se njezina knjiga bavi širokim rasponom povijesnih događaja, ona tvrdi da su svi preživjeli koje je intervjuirala “naglasili da su političke pobjede (ili neuspjesi) blijede u usporedbi s njegovanjem milosti u duši pod režimima koji su aktivno nastojali korumpirati i kradu duše.”
Sedam godina nakon događaja u Rusiji 1917., i s 15 milijuna mrtvih zbog rata i gladi koju je pokrenula revolucija, arhitekt svega ovoga ležao je na samrti: Lenjin je imao 54 godine; patio je od bolesti krvi.
U početku, barem, kada je Lenjin umro, 21. siječnja 1924., sovjetski su se vođe protivili ideji očuvanja njegova tijela. Međutim, dok su gomile hrlile da odaju počast lešu mrtvog revolucionara, i osjetivši propagandne mogućnosti, isti sovjetski vođe promijenili su mišljenje. Složili su se isprobati eksperimentalnu tehniku balzamiranja koju su razvili anatom Vladimir Vorobiev i biokemičar Boris Zbarsky.
I tako je započela sovjetska, a kasnije i ruska 100-godišnja potraga za očuvanjem tijela jednog od očeva revolucije. Tijekom 20. stoljeća generacije ruskih znanstvenika dotjerale su tehnike očuvanja potrebne kako bi Lenjinovo tijelo ostalo netaknutim i gipkim poput neraspadnutog tijela bilo kojeg sveca. Lenjinov mauzolej na moskovskom Crvenom trgu, od njegova otvaranja 1924., mjesto je smješteno tijelo i postalo je ekvivalent sovjetske “Crkve Svetoga groba”.
Čak i nakon pada sovjetskog komunizma 1991. godine, mauzolej i ono što se u njemu nalazi bilo je, i još uvijek je, održavano, jer do danas dolaze gomile ljudi. Zašto bi to trebalo biti tako ostaje misterij gotovo jednako kao i što to te iste gomile vide pri ulasku u grobnicu.
Sudeći po fotografijama, Lenjinovo tijelo ne bi izgledalo neprikladno ni u jednom muzeju voštanih figura. Kao što se dogodilo, nedugo nakon njegove smrti, većina Lenjinovih ostataka uklonjena je prilikom njegove obdukcije; svi preostali unutarnji organi odavno su se raspali, ostavljajući nejasno što je točno izloženo. No onda je Lenjinov mauzolej nešto što su Lenjin i drugi revolucionari koji su se sastali u londonskoj crkvi 1907. prezirali, naime, poštovanje prema svetim relikvijama.
Ipak, danas se gomile još uvijek pridružuju redu kako bi prolazile pokraj Lenjinove grobnice, s “tijelom” unutar tog mauzoleja koje drži na okupu kombinacija kemijskih agenasa koja je prevelika za popis. Ironično, ove gomile dolaze hodočastiti čovjeku koji je bio uvjereni ateist.
Možda je to bilo u londonskoj crkvi u kojoj je planirana komunistička revolucija, ali religija koju je Lenjin prezirao, danas, 20-ak stoljeća kasnije, nema grobnicu za svog imenjaka, ili, točnije, nijednu koja sadrži mumificirane ostatke – jer kršćani vjerujte u Boga koji je pobjegao iz grobnice, u Onoga koji je, umjesto da donese smrt milijunima, donio obećanje vječnog života onima koji su htjeli samo jesti njegovo Tijelo i piti njegovu Krv.
