Crkva nije pozvana na savjest o mikropanaciji – jer je savjest prijestolje za Krista koji živi na jedinstven način kod pojedinca, pri čemu se njihovo subjektivno iskustvo objektivne stvarnosti pozva da postanu poslušno Božjoj volji u slobodi (usklađeno). Mikromangiranje savjesti u konačnici je dehumanizirajući, trivijaliziranje svetosti pojedinca u odnosu s Božjim posebnim pozivom u životu te osobe.
Egalitarističke tendencije mogu upravljati umom bilo kojeg oblika vodstva, pri čemu se u svim stvarima traži da se izjednačava, pošteno i jednostavno. To je, međutim, protivno evanđelju koje izlaže jedinstvo koje se očituje u raznolikosti. Ove dvije dimenzije jedinstva i raznolikosti ponekad su pretjerane ili nisu integrirane, a u takvom slučaju nije doseglo ono što bismo mogli nazvati intelektualnom ili afektivnom zrelošću u razlučivanju.
Sveto pismo ukazuje na to da ‘Kristovo tijelo’ čine članovi koji prihvaćaju raznolikost radi jedinstva i jedinstva radi prihvaćanja raznolikosti. Ove dvije dimenzije, kada su s pravom naređene Božjoj misiji, a ne čovjekovoj viziji, utjelovljuju crkvu kao Kristove ruke i noge. Kad se raznolikost naglašava za zanemarivanje jedinstva, postajemo individualisti ili “skitni” ili “usamljeni raspored”. Međutim, svaka krajnost generira drugi kao rezultat tribalizma. Dakle, oni koji naglašavaju jedinstvo na zanemarivanje raznolikosti nalaze se promičući opresivnu vrstu sukladnosti. S tim otkrivamo zlouporabu moći. S prvim otkrivamo pretjerano prihvaćanje moći.
Zdravo razumijevanje moralnog zakona pomaže nam da shvatimo zašto crkva treba izbaciti odluke ljudi, a istovremeno provoditi druge. I poštuju osobu individualnu savjest i provode određene discipline radi zajedničkog dobrog. Obično se provođenje zakona smatra jedinim vlasnikom da radi na zajedničkom dobrom, no na Akvinski je to nepotpuna istina. U stvari, on bi rekao da ako zakon ne slijedi mase, to bi moglo biti slučaj da se zakon mora promijeniti.
Razvijanje dubljeg razumijevanja zakona koji ustupa mjesto subjektivnom razlučivanju u crkvi za koje ne zahtijeva mikronalizaciju paternalizma može se otkriti u razlici između pozitivnih propisa u odnosu na negativne propise. Negativni propisi zahtijevaju solidno učenje koje je nepokolebljivo jer su to “negativne” izjave koje uključuju odbacivanje onoga što je uvijek objektivno slučaj. Izraz koji bismo ovdje koristili je “intrinzično pogrešan/zlo”. Negativni propisi zakona su univerzalni i kao takvi, učenja o kontracepciji prema nepogrešivom dokumentu HV -a smatraju se takvim. Stoga zahtijevaju provođenje.
Međutim, pozitivni propisi mogu se odnositi na ono što je jednostavno, ali ne nužno i u svim okolnostima. Na primjer, trudnice ne mogu primati cjepivo zbog zdravstvenih problema jer su i sama cjepiva još uvijek u eksperimentalnoj fazi i nemamo dovoljno informacija koje se odnose na učinak koji mogu imati i na majku i na dijete. Drugi bi primjer mogao biti u vezi s evangelizacijom. Istina je da smo svi pozvani da evangeliziramo kao kršćane kršćane, ali ne u svim okolnostima. Na primjer, kad spavam, nisam svjesno u stanju dijalog s drugim koristeći svoje karizme kao takve kako bih izričito stvorio vjeru u živote drugih. Što je s zvanjima?
Do neke mjere to je i razlučivanje Crkve i razlučivanje pojedinca. Tako uključivanje oboje u ovaj proces razlučivanja, poput braka uključuje slušanje Kristovog glasa koji govori savjest/razlučivanje onoga što Krist govori. Stoga ne prisiljava osobu protiv njihove volje da uđe u zvanje (dogovoreni brak/porobljeno sveučilište). Što je s brojem djece par? Iako su data načela koja su univerzalna, primjena tih načela na njihove konkretne okolnosti nije uvijek jasna: zdravstvena stanja, mentalno zdravlje i kao takva: impedimenti groba. Svećenik ne diktira obitelji da bez obzira na to što moraju imati 8 djece. Na egalitarni način svećenik ne kaže: svi parovi moraju imati 8 djece.
Osnovani u našoj obitelji ili podrijetlu, našim odnosima ili čak samostanu/samostan/sjemeništa, na način na koji su ti principi postavljeni, utjecat će na to kako živimo svoje zvanje. Ako se u jednom okruženju savjest ne poštuje ili se zakon ne provodi kada bi trebao biti, tada će se kopirati ovaj neuredni pristup jedinstvu (egalitarizam) ili raznolikost (individualizam), reagirao na (tako se suprotstavljeno u njegovoj suprotnoj ekstremi).
Crkva, vlada, u odnosu na ljudsku mudrost nikada nije savršena. Stoga mora na to pregledati složenosti dana i dati sve od sebe da prvo postavi pitanje: “Što ćeš Bože?” Kako slušamo taj glas, dok ćemo u poniznosti i mortifikacije obustaviti vlastitu prirodnu viziju i sklonosti, pružit će nam unutarnju slobodu koju će voditi Krist i kretati se zdravom integracijom ova dva principa. Moramo biti strpljivi u procesu razlučivanja, prihvaćajući da će biti napravljene neke pogreške, jer može biti izazovno znati kako integrirati dva načela koja postoje u stalnom stanju promjene napetosti (usp. Kardinal Newman)
Foto: Noah Silliman,, Razdvojiti / PD-US
