Migranti su u našem gradu i treba im pomoći » Tekstovi

Reportaža

Danijel Delonga

07.12.2022.

Rijeka je ovoga ljeta postala jedan u nizu gradova kroz kojeg prolaze migranti iz Azije i Afrike na putu prema zemljama na sjeveru i zapadu Europe. Okupljaju se oko riječkog željezničkog kolodvora gdje svakoga dana stotinjak, nekad i dvjesto, napaćenih i umornih ljudi traži predah i skuplja snagu za nastavak puta. Ima tu i žena i djece iako su većinom muškarci, uglavnom mlađi. Do Rijeke stižu vlakom iz Zagreba ili na druge načine, neki i pješke. Svjedoče to oni koji dolaze s ranama na nogama dobivenim na nekoj dionici puta, ranama koje nisu danima, možda tjednima očišćene i previjene.

Od inicijative građana do Tranzitnog punkta

Građani Rijeke od ljeta, od kada se bilježi pojačana prisutnost migranata u tranzitu kroz Rijeku, pokazuju svoju zabrinutost. Neki su zabrinuti, možda i u strahu, samom činjenicom da veliki broj stranaca svakoga dana dolazi u grad i boravi u blizini željezničkog kolodvora, a to je u središtu grada. Neki ipak ulaze puno dublje u problem i zabrinuti su za zdravlje i sudbine tih ljudi. Oni koji su im došli bliže, na kolodvoru su zatekli umorne, dehidrirane i ranjene muškarce, žene i djecu koji, ukoliko toga dana ne pronađu prijevoz za dalje, spavaju vani, na pločniku, peronu, parkiralištu, najčešće gladni i žedni. Tako su građani postali volonteri i dobrotvori koji ljudima pomažu da u svom kratkom boravku u Rijeci, najviše nekoliko dana, pronađu snage za nastavak puta.

Ines Tinka Kalajžić jedna je od onih koji su već krajem ljeta primijetili problem i odlučili pomoći ljudima. Već tada je podignula svoj glas i uputila poziv prema građanima i institucijama koje mogu pomoći. Njezin apel ipak nije ostao neodgovoren. Isprva građani samoinicijativno, a zatim i članovi humanitarnih organizacija neslužbeno, okupili su se nastojeći pomoći ljudima u tranzitu kroz Rijeku. S krajem studenog postalo je i službeno da u programu pomoći migrantima u Rijeci sudjeluju Grad Rijeka, HŽ infrastruktura d.o.o., Klinički bolnički centar Rijeka, Isusovačka služba za izbjeglice, Zaklada „Solidarna“, Crveni Križ Grada Rijeke i Caritas Riječke nadbiskupije, te je njihovom suradnjom na noge postavljen Tranzitni punkt za pomoć migrantima.

„Ne znamo točno kako dolaze do Rijeke niti gdje će završiti svoje putovanje. Ono što znamo je da su ovdje i da im treba pomoći“, govori Mladena Tadej Faltin, koordinatorica Tranzitnog punkta za migrante u Rijeci. „Ovo je minimum humanosti kojeg možemo tim ljudima pružiti.“

Riječka nadbiskupija i Isusovačka služba za izbjeglice

Koordinatorica projekta za pomoć migrantima je Mladena Tadej Faltin, ujedno i voditeljica Ureda riječkog nadbiskupa, koja objašnjava kako je zbog raznih pravnih pitanja pružanje organizirane pomoći bilo usporeno. „Građani su tada samostalno počeli donositi odjeću i hranu te razmišljati što mogu još napraviti. Zatim su pisali mnogim gradskim institucijama i karitativnim ustanovama. Organiziran je sastanak na kojem smo promislili što svaka od naših institucija može učiniti“, rekla je Faltin. Dodala je da su kroz mjesec dana uspjeli realizirati taj „minimum humanosti“ za ljude, da se imaju gdje oprati, da imaju barem jedan topli obrok i da mogu promijeniti odjeću u kojoj putuju danima. Ukoliko je potrebno dobit će i medicinski njegu.

Jedna je organizacija ipak već od ranije na terenu i sudjeluje u pomoći migrantima u Rijeci, to je Isusovačka služba za izbjeglice – JRS. Na poziv Riječke nadbiskupije JRS je prisutna od 28. listopada i omogućuje da su svaki dan na terenu jedna do dvije osobe 8 sati na raspolaganju migrantima.

Upravo ti ljudi, uz samoorganizirane građane, bili su kamen temeljac na kojem je izgrađen Tranzitni punkt za migrante. Volonteri nisu samo Riječani, dolaze i iz drugih krajeva Hrvatske, čak iz Italije. Njihovo organizirano djelovanje koordinira Caritas Riječke nadbiskupije.

Tranzitni punkt postavljen je na parkiralištu pored željezničkog kolodvora gdje su dva kontejnera, jedan za prihvat i distribuciju donacija, a drugi je sanitarni sa 6 tuševa i dva sanitarna čvora. Grad Rijeka preko pučke kuhinje Crvenog križa osigurava 200 obroka dnevno, a tuširanje i presvlačenje moguće je u dvije smjene; od 10 do 14 sati te od 16 do 20 sati. U navedenom vremenu u Tranzitnom punktu uvijek je odgovorna osoba uz nekoliko volontera. Omogućene su i medicinske konzultacije i pomoć. Prostor željezničkog kolodvora detaljno je očišćen od mogućeg infektivnog otpada te je organizirano redovito čišćenje.

Put u nepoznato ili u bolje sutra?

Migranti dane i noći provode na platformi perona za iskrcaj tereta na kojem ih nadstrešnica štiti od kiše, ali ništa ih ne može zaštiti od hladnoće i bure. Sada, kad su postavljeni kontejneri Tranzitnog punkta imaju se gdje tuširati, dobiju ručak i topli čaj, a po potrebi i odjeću. Po obrok ponekad svrate i Riječki beskućnici. „Tko god zatraži dobit će“, objašnjavaju volonteri.

Nakon ručka migranti nastavljaju tražiti prijevoz, raspituju se na kolodvoru pa kod taksista. Većina je sa sobom ponijela nešto novaca, ali cijene taksija su preskupe. Volonteri ih upućuju natrag na kolodvor. Oni koji nemaju novaca, navodno imaju od koga i posuditi. Tko zna s kakvim će kamatama i kako to vraćati. Kupuju karte za ukrcaj u autobus koji ih vodi do željezničke stanice u Lupoglavu, gdje vlakom ili pješice, nastavljaju svoj put. Djelatnici HŽ-a i vozači autobusa primaju one koji imaju kupljenu kartu. Neki možda i nerado to čine, drugi ipak pokazuju više razumijevanja. Ponekad previše ljudi želi u autobus, nastaje gužva. Djelatnici MUP-a obično nadziru ukrcaj, tu su i zaštitari. Reda mora biti i svima je stalo da sve to prođe u miru. „Ako su autobusi za Lupoglav puni, ne možemo sve primiti, ali kupljene karte im vrijede i za sljedeći dan“, objašnjavaju djelatnici HŽ-a.

Ulaskom u autobus odlaze iz Rijeke i nastavljaju svoj put u život kojemu se nadaju, koji bi trebao biti bolji od onoga što su imali u domu kojeg su napustili.

Volonteri

Klemens Danner i Hugo Dobiš volonteri su JRS-a. Klemens je iz Linza u Austriji, a Hugo iz Munchena. Mladi dečki, jedva kojih dvadesetak godina, donijeli su hrabru i plemenitu odluku. Kod kuće su se za volontiranje javili Isusovcima, a oni su ih uključili u program Isusovačke službe za izbjeglice (JRS). Proteklih godinu dana bili su u Bosni i Hercegovini i tamo pomagali migrantima u kampovima i na terenu. „Drago mi je što mogu pomoći tim ljudima na njihovom putu. Imam puno dobrih iskustava. Ponekad je i teško, posebno kad je jako puno ljudi. A svima treba pomoći“, govori Klemens dok migrantima lijeva topli čaj u šalicu. 

S njim se, sa smiješkom na usnama, slaže i Hugo koji dodaje da je ovo iskustvo dragocjena promjena u njegovom životu. Za volontere JRS-a brine Riječka nadbiskupija koja im je osigurala smještaj i hranu.

Iz rubrike:
Reportaža