Zapamtite da ćete umrijeti, pa živite u skladu s tim.
Kad sam bila djevojčica, živjela sam u kući bake i djeda, uz oca i brata. Zbog toga sam bio upućen u mnoge lekcije iz ranog života, posebno vezane uz smrt.
Ponekad bih čuo baku i djeda kako se žale na starost, liječničke preglede i bolesti, a često bi zvali prijatelje i rodbinu da im izraze sućut kada bi čuli da je netko umro. Činilo se kao da stalno idu na sprovode, ali uvijek su o tome govorili otvoreno. Jednog popodneva djed me pogledao i rekao: “Mija, svi ćemo mi jednog dana umrijeti. Nitko odavde ne izlazi živ; to je jedini način da stignemo u raj.”
Kao sedmogodišnjak bio sam užasnut – ali kako su godine prolazile, i ja sam počeo gledati na smrt kao na odskočnu dasku. Nije to nužno bio zastrašujući kraj, već početak. Tu sam lekciju držao kraj srca sve ove godine, jer, kad pogledam unatrag, djed mi je učinio nevjerojatnu uslugu.
Živjeli su moji stari, dobri i skromni ljudi memento mori (“pamti svoju smrt” na latinskom). Išli bi na svakodnevnu misu i tjednu ispovijed, te molili svakodnevnu krunicu i devetnicu. Prije bilo kakvog odmora, pogledali su raspored katoličke crkve najbliže njihovom odredištu. Nisu tolerirali nikakve smiješne stvari – ne kada je u pitanju njihova vjera. Iako je moja baka sada umrla, moj djed je ostao isti: pun života, s pogledom uperenim u sljedeći život.
Umiranje ne treba slaviti, ali umiranja u Kristu se ne treba bojati. To bismo kao katolici trebali najviše razumjeti.
Želimo raj, ali ne želimo taj hod do Kalvarije. Ipak, možete li nas kriviti? Nitko ne želi biti bolestan ili vidjeti svoje voljene u bolovima. Zanimljivo, kada patimo na zemlji, često se držimo nade u nebo. Ali koja je svrha ako zanemarimo korake koje moramo poduzeti da tamo stignemo?
Smrt je obećana; vječni život za nas nije. Istina je: Gospodin ima mjesto za nas na svojoj nebeskoj gozbi. Ali hoćemo li stići do rezervacije?
Nudi nam vječnost s njim – ali vršimo li odgovarajuće pripreme?
Neki bi se mogli kavalirski šaliti o čistilištu kao smiješnoj ideji koju imaju “ti katolici”, ali nemojte se zavarati. To nije izmišljeno mjesto i nije spokojna čekaonica. U dnevniku svete Faustine ona pripovijeda svoje viđenje čistilišta, nazivajući ga “zatvorom patnje gdje duše žude biti s Bogom”. Svjedočeći toj stvarnosti, čula je nutarnji glas kako govori: “Moje milosrđe to ne želi, ali moja pravda to zahtijeva” (Dnevnik, 20). Ono pročišćava našu dušu, ali realnost takvog mjesta nije za odbaciti.
Ali ne moramo živjeti u stalnom strahu — samo trebamo živjeti s razumijevanjem istine iu stanju milosti kako bi naše duše bile spremne. Možda nećemo dobiti upozorenje, obavijest liječnika da smo teško bolesni. Možda nećemo doživjeti starost, u kojoj možemo biti zadovoljni dobro proživljenim životom. Ne znamo dan ni sat.
Zbog bake i djeda imao sam mnogo prijatelja koji su bili 60 i više godina stariji od mene. Vidio sam kako se zatvaraju njihovi lijesovi, s posljednjom kapi svete vode poškropljene po njima.
Za mnoge su njihovi pogrebi bili radosni jer su bili dobro pripremljeni, čak i ako je njihova smrt bila iznenađenje. Unatoč svemu, znali su da će se njihovi najmiliji gorljivo moliti za njihove duše.
Može biti tako i za vas. Kao što izreka kaže: “Nije gotovo dok nije gotovo.”
Trenutno si živ — nije gotovo.
Još uvijek imate priliku otići na ispovijed, gdje Krist sve čini novim. Trči na euharistiju. Nemojte namjerno propustiti misu. Molite za mirnu smrt, za duše u čistilištu i za obraćenje grješnika.
Memento mori. Sjeti se da ćeš umrijeti. Onda živite u skladu s tim.
Kao što je rekla sveta Terezija iz Lisieuxa: “Nije smrt ta koja će doći po mene – to je dobri Bog.”
