Slika: The Catholic Register
VIDEO: MELKITSKA GRKOKATOLIČKA CRKVA SLAVI 300 GODINA KATOLIČKOG ZAJEDNIŠTVA: https://drive.google.com/file/d/1Yjclx5cnigtyYXJhQFy4xy4O_sfhvpRz/view?usp=sharing
Kada je 1724. godine biskup Ćiril IV. Tanas izabran za patrijarha Antiohije on je odmah pokrenuo proces povratka u zajedništvo s Rimskom apostolskom stolicom i tada se rodila Melkitska grkokatolička Crkva. Papa Benedikt XIII. je 1729. udijelio Ćirilu naslov ”Patrijarh Antiohije, Aleksandrije i Jeruzalema te cijelog istoka katoličkih Melkita”. Tako ove 2024. godine Melkitska grkokatolička Crkva
slavi jubilej 300. obljetnice svoga nastanka i pononvog katoličkog zajedništva.
Melkitska je Crkva, međutim, mnogo starija. Ona potječe od kršćanske pra-Crkve drevne Antiohije gdje su se Isusovi učenici najprije prozvali ”kršćanima” (Dj 11, 26). Riječ “melkit” izvorno dolazi od sirskoga “malkoyo” (hebrejski melek ili arapski “malaki”) što znači car, kralj, odnosno carski, kraljevski. ”Melkiti’ se u starini počeo koristiti za one kršćane na Bliskom Istoku koji su ostali vjerni Kalcedonskom saboru 451. godine i njegovu nauku o dvije jednake i nepomiješane naravi – ljudske i božanske – u jednoj osobi Isusa Krista, nasuprot nazivu “monofiziti” koji su bili protiv zaključaka Kalcedonskog koncila tvrdeći da su božanska i ljudaka narav u Isusu Kristu sjedinjene te je Sin Božji zapravo samo jedne i to božanske naravi. Monofizitskom krivovjerju su se priklonili kršćani Sirci u Antiohijskom i Jeruzalemskom patrijahatu te Kopti i Etiopljani u Aleksandrijskom patrijarhatu te zasnovali vlastite paralelne crkve stvorivši u Crkvi raskol. U borbama između raskolničkih monofizitskih Crkava s jedne strane, i carske carigradske Crkve i bizantskoga dvora s druge strane, monofiziti su pogrdno one kršćane vjerne Kalcedonu nazvali “caristima” ili “imperijalistima” – na sirskom “melkitima”. Crkveni je raskol na Istoku imao uz teološku još i političku i etničku pozadinu. Melkiti su bili uglavnom gradsko stanovništvo grčke kulture i jezika u Aleksandrijskom i Antiohijskom patrijarhatu, dok su monofiziti bili domaće ruralno stanovništvo siro-aramejskog (u Siriji) ili koptskog jezika (u Egiptu). Nakon kalcedonskog raskola 451. godine, kršćani vjerni Kalcedonu, a time i caru, ostaju dakle “ortodoksni” ili pravovjerni, odnosno “katolici” ili pripadnici opće Crkve – jer su tada Rim i Carigrad još u jedinstvu. Melkiti s vremenom napuštaju lokalne liturgijske obrede (siro-antiohijski i aleksandrijski obred) i prelaze na obred carske Crkve, tj. carigradski ili bizantski obred. Od 7. st., kada Arapi osvajaju čitav Bliski Istok, Melkiti se postupno “arabiziraju” u jezičnom i kulturnom pogledu te postaju arapski kršćani bizantskoga obreda. Nakon velikog raskola Rima i Carigrada 1054. Melkiti ostaju dijelom pravoslavnih patrijarhata Istoka. Međutim, u 18. st. među Melkitima dolazi do podjele i tada jedan dio njih pristupa jedinstvu s rimskim papom i obnavlja zajedništvo s Katoličkom Crkvom, zadržavajući pri tom svoj bizantski obred. S vremenom naziv “melkit” ostaje vezan isključivo za grkokatolike, dok se ostali kršćani bizantskog obreda u patrijarhatima Antiohije, Aleksandrije i Jeruzalema nazivaju najčešće “grko-pravoslavni”. Zanimljivo je da i danas Arapi i Turci kršćane bizantskoga obreda nazivaju “Rum Katolik” (= rimski katolici ili kršćani istočnoga Rimskoga carstva) bez obzira jesu li grkokatolici ili pravoslavni. S vremenom su grkokatolici Melkiti postali vlastitom nacijom na Bliskom Istoku, a obilježava ih pripadnost Katoličkoj Crkvi, bizantskom obredu te arapskom jeziku i kulturi. Melkiti su dakle katolici bizantskoga obreda (grkokatolici) arapskoga jezika na području Bliskom Istoku. U crkvenom pogledu oni sačinjavaju katolički patrijarhat Antiohije, Jeruzalema i Aleksandrije na području Sirije, Libanona, Iraka, Palestine, Jordana i Egipta uključujući i dijasporu po cijelom svijetu.
Melkitska grkokatolička Crkva je tako već 300 godina u ponovnom jedinstvu s rimskim papom te poput drugih istočnih katoličkih Crkava uživa samosvojnost (sui iuris – vlastito pravo i autonomiju) u pogledu zakonodavstva, pravne discipline, liturgijske i duhovne baštine. Melkiti se koriste bizantskim ili grčkim obredom, uglavnom na arapskom, a djelomično i na grčkom jeziku, dok u dijaspori obrede služe već i na engleskom, španjolskom, portugalskom i francuskom jeziku. Sačuvali su staro-bizantsko crkveno pjevanje koje je osobito obojeno blisko-istočnim arapskim stilom.
Melkitski grkokatolički biskupi bili su vrlo aktivni na II. Vatikanskom koncilu u Rimu, osobito tadašnji patrijarh Maximos koji je branio pravo istočnih katolika na puninu življenja svoje istočne liturgijske, kanonske i duhovne baštine. Umirovljeni patrijarh Grgur III Laham postao je poznat po svojim brojnim istupima i apelima s obzirom na dramatičnu situaciju kršćana na Bliskom Istoku, osobito u Iraku i Siriji, gdje su zajedno s drugim kršćanima i Melkiti posljednjih godina bili žrtve neviđenog nasilja od strane islamskih ekstremista. Melkitski biskup Birminghama (SAD) Joseph Raya (1916-2005) bio je veliki borac za ljudska prava i surađivao s Martinom Lutherom Kingom u vrijeme borbe za prava Afro-Amerikanaca, a zbog zauzimanja za mir na Bliskom Istoku bio je čak nominiran za Nobelovu nagradu za mir. Melkitska grkokatolička Crkve pokazala se vrlo zauzetom na ekumenskom području i istakla u pregovorima s grko-pravoslavnom Crkvom Antiohije oko ponovne uspostave sakramentalnog zajedništva katoličke i pravoslavne Crkve koje su potekle od drevne kršćanske Antiohije.
Unatoč tome što su dijelili tisućljetnu tešku sudbinu progonjene kršćanske manjine, danas je Melkitska grkokatolička Crkva vrlo živa i aktivna na svim područjima crkvenog života, te vodi brojna učilišta, škole i bolnice po Bliskom istoku te raste među svojom brojnom emigracijom u Europi, SAD-u, Kanadi, Brazilu i Argentini. Zbog teške povijesti progona, oni danas žive razasuti na području Sirije, Libanona, Izraela, Palestine, Jordana, Iraka i Egipta. Gotovo polovica Melkita već živi u sjevernoj i južnoj Americi. Na Bliskom Istoku Melkiti uglavnom žive izmiješani s drugim kršćanima – Koptima, Sircima, Maronitima i grko-pravoslavnim Arapima, i to najčešće u gradovima. Najveći broj katolika u Izraelu i Palestini, osobito na području Galileje, jesu upravo grkokatolici Melkiti (oko 60 %). Sjedište melkitskog patrijarhata je u Damasku, a sveukupno ih ima nešto manje od 2 milijuna. Melkitska Crkva ima 30 biskupija diljem svijeta te ima i muške i ženske crkvene redove (bazilijanci, salvatorijanci).
Jubilej 300. obljetnice katoličkog zajedništva Melkitska grkokatolička Crkva proslavit će tijekom 2024. godine brojnim manifestacijama, kako je najavio sadašnji patrijarh Youssef Absi na tiskovnoj konferenciji u gradu Raboue (Libanon), kako javlja Vatican News 13. srpnja 2023. Jubilej pod nazivom ”Grkokatolička Melkitska Crkva: ekumenski hod 1724-2024” započet će 11. studenoga 2024. svečanom liturgijom kojom će predsjedati patrijarh Absi u patrijaršijskoj katedrali Naše Gospe od Uznesenja u Damasku te će se nastaviti brojnim drugim manisfestacijama.
Đakon Livio Marijan
Prilog: Video
Slika: Biskupski sinod Melkitske grkokatoličke Crkve s patrijarhom Absijem, photo. The Catholic Register
