Uznesenje Blažene Djevice Marije na nebo ne spominje se u Bibliji, ali je dio crkvene tradicije od najranijih vremena. Može se pronaći spomen vjere Crkve — koju je papa Pio XII konačno definirao — „da je Bezgrješna Majka Božja, vazda Djevica Marija, nakon što je završila svoj zemaljski život, tijelom i dušom uzeta u nebesku slavu” (Munificentissimus Deus). Tu vjeru u Marijino Uznesenje dijele i kršćanski Zapad i Istok (gdje se ovo Otajstvo naziva Marijino “Usnuće” ili “usnuće”).
Zašto je ovo Otajstvo toliko važno?
Jer pokazuje kontinuitet Božjeg plana spasenja.
Kao što smo primijetili kad smo meditirali o Isusovom uskrsnuću, njegovo uskrsnuće od mrtvih nije bila osobna nagrada. Bio je to početak procesa koji je započeo na Uskrs i završio na Posljednji dan. Isusovo uskrsnuće završava “uskrsnućem tijela i života budućeg svijeta”.
I ide točno kroz Veliku Gospu.
Kad čitamo definiciju dogme o Uznesenju koju je dao papa Pio XII., moramo biti svjesni da je svaka riječ pažljivo birana. Papa je namjerno napisao “završivši tijek svog zemaljskog života”. To nije samo lijep eufemizam. Postoji razlog zašto Istok ovo Marijino “zaspanje” naziva.
Mi kao katolici potvrđujemo da je Bog sačuvao Mariju slobodnu od grijeha od prvog trenutka njezina postojanja – to je razlog zašto je zovemo “Bezgrešno začeće”. Sada je smrt posljedica grijeha. Ali Marija je bila bez grijeha. Dakle, “završivši stazu svoga zemaljskog života”, Marija nije iskusila odlazak iz ovoga života na način na koji mi doživljavamo. Vrijeme njezina života na ovome svijetu bilo je završeno, ali njezin prijelaz s ovoga svijeta na nebo, k Bogu, nije bio sličan našem iskustvu jer mi smo grešnici, a ona nije.
Možemo reći ono što Marijino iskustvo nije bilo — bilo je na neki način jedinstveno za nju jer je ona jedinstvena. Dakle, Crkva to najadekvatnije opisuje kao “završetak” njezina zemaljskog života koji je doveo do njezina uznesenja “dušom i tijelom” na nebo.
Isus je pobijedio grijeh i smrt. Iako je Isus imao ljudsku i božansku narav, bio je jedna Osoba: nije morao umrijeti. On je slobodno odlučio umrijeti “za nas i naše spasenje”. Marija je, kao bezgrešna, također otišla s ovoga svijeta na drugačiji način nego mi ostali.
Ali Isusova pobjeda nad grijehom i smrću je ono što sve čini mogućim, uključujući i Marijino Bezgrešno začeće. Stoga se posljedice te pobjede nad grijehom i smrću također odnose na Mariju, sačuvanu slobodnu od svih grijeha od njezina začeća, očuvanu slobodnu od pokvarenosti nakon što je “zaspala”.
Isus je u nebu, tijelom i dušom. On je naš obrazac. Kao što je on, mi ćemo slijediti uskrsnuće tijela na posljednji dan. To je jedan neprekinuti lanac. Isus je prva karika.
Marija je druga. Ona već ima koristi od onoga što je “Bog pripremio onima koji ga ljube” (1. Korinćanima 2,9). Osim svoje posebne povlastice kao bezgrešne Majke Božje, Marija je već obećanje onoga što Bog namjerava za cijelo čovječanstvo. U vrlo stvarnom smislu, poput svog Sina, Marija otkriva čovjeka – kakvog Bog želi da čovječanstvo bude – njemu samome.
Tijelo nije samo alat ili vezanost. Još manje je to smeće ili kompost. To nije ljuska ili zmijska koža, da se prolije i odbaci. Mi nemamo “pogrešno” tijelo. Sve su to istine kojima nas uče i Uskrsnuće i Uzašašće.
Ovo su istine za koje je prijeko potrebno da se čuju u našem današnjem svijetu. Kao svjedoci potaknuti i opunomoćeni Duhom Svetim, govorimo li ih?
Današnji misterij je prikazan u umjetnosti baroknog “talijanskog” umjetnika iz 16. stoljeća Annibalea Carraccija. “L’Assunzione della Vergine” (Uznesenje Djevice) dio je veće oltarne pale u rimskoj bazilici crkve Santa Maria del Popolo.
Predaja kaže da su se apostoli okupili oko Marije i, kad je “zaspala”, “završivši tijek svog zemaljskog života”, položili su njezino tijelo u grob. Vrativši se u nju, pronašli su – kao što su ranije bili s Isusom – prazan grob. Tamo gdje su stavili njezino tijelo, predaja kaže da su pronašli ruže. (To je jedan od razloga zašto postoji tradicija blagoslova cvijeća na blagdan Velike Gospe.)
Ta je tradicija zarobljena u Carraccijevoj slici. On razrješava napetost između “završetka njezina zemaljskog života” i njezina “preuzimanja tijela i duše u nebesku slavu”. Kao u Isusovom slučaju, apostoli nalaze prazan grob s ružama i komadom odjeće. (Rečeno je da je Marija, kad je uznesena na nebo, ostavila svoj pojas sv. Tomi, koji je možda još uvijek tražio “potkrepljujuće dokaze”). Nema tijela. Umjesto toga, apostoli vide njezino tijelo kako se uzdiže i probija u nebo, nošeno anđelima. Ivan je golobradi apostol u crvenom, najbliži Mariji, čijoj je skrbi bila povjerena (Iv 19,26-27). Petar u zlatnoj i plavoj boji je u prvom planu. Kao iu kršćanskoj umjetnosti Uzašašća, na slikama Uznesenja veo između neba i zemlje razderan je: vidimo što je na zemlji i na nebu. Kao i u Uzašašću, i među apostolima su prikazani anđeli.
Carracci slikao druga verzija Uznesenjakoji drži Muzej Prado u Madridu. Ima mnogo istih značajki kao i rimsko Uznesenje, ali je dinamičnije u svom kretanju.
Marija otkriva sudbinu koju je Isus uskrsnućem dao čovjeku. Poštujem li ljudsko tijelo onako kako to čini Bog, čineći ga Hramom Duha Svetoga (na jedinstven način u slučaju Marije), predodređenim za vječnu slavu?