Kao i stoljećima unatrag, svetište Majke Božje Trsatske na svetkovinu Uznesenja BDM, 15. kolovoza, privlači tisuće vjernike koji joj se dolaze utjecati i zahvaliti na izmoljenim prošnjama. Unatoč visokim temperaturama, i ove godine sve generacije skrušeno su došle u ovo marijansko svetište u kojemu je središnje euharistijsko slavlje s procesijom sa slikom Majke Milosti, u trsatskom perivoju predvodio riječki nadbiskup Mate Uzinić.
Čestitajući svetkovinu Uznesenja BDM, kazao je kako je ista znak nade za sve nas. Podsjećajući da se Katolička Crkva nalazi u Godini molitve kojom se pripravlja za jubilej 2025. godine od Isusovog rođenja, istaknuo je da su u ovom jubileju sadržani i drugi jubileji. Na razini opće Crkve slavimo 1700 godina od Prvog ekumenskog sabora u Niceji na kojemu je potvrđeno kršćansko vjerovanje da je Isus Krist, kao Sin Božji, „istobitan s Ocem“. Na nacionalnoj razini 1100 godina hrvatskog kraljevstva i nacionalnih splitskih crkvenih sabora, a na nadbiskupijskoj razini 100 godina biskupije u gradu Rijeci. Zajednički nazivnik ovih slavlje je geslo Jubilarne godine: “Hodočasnici nade!”, rekao je nadbiskup.
Ovo ‘hodočašće nade’, nastavio je Uzinić, započelo je prije 2025. godina ovim evanđeoskim ulomkom koji nam je danas navješten. Iako na tom hodočasničkom putu vidimo Mariju koja je krenula žurno u Gorje, prvi hodočasnik nije ona, nego njezino nerođeno dijete Isus. On je za svog hodočasničkog sudruga izabrao Mariju i potaknuo je da žurno krene kako bi mogao susresti i izabrati druge. Iako današnji evanđeoski ulomak govori o susretu dviju žena, još više je to susret dvojice dječaka koji će biti suradnici u poslanju, pojasnio je propovjednik.
Nakon što je započeo svoje javno djelovanje, koje evanđelist Luka opisuje kao njegovo hodočasničko uspinjanje prema Jeruzalemu gdje će podnijeti muku i smrt, a zatim uskrsnuti, Isus svom hodočasničkom putu pridružuje učenike i učenice, između kojih je izabrao svoje apostole. Po njima će Isus nakon uzašašća na nebo po daru Duha Svetoga, nastaviti svoje hodočašće do na kraj svijeta i vremena. Iako je Isus na svom hodočasničkom putu imao i ima mnoge suradnike, ipak je imao i ima i jednog posebnog, privilegiranog suputnika, a to je njegova majka Marija. Njegovo hodočašće se odvija u povezanosti s njom, najprije u Mariji, zatim s Marijom, onda pred Marijom i, konačno, ponovo s Marijom. Ono što je omogućilo i omogućuje tu povezanost je vjera. Po vjeri je uvijek bio Bog s Marijom, istaknuo je Uzinić.
“Vjera je početak Marijinog hodočašća s Bogom i Božjeg s Marijom. Ta vjera je zapravo veliko uzajamno povjerenje Boga i Marije koje se utjelovljenjem nastavilo na nov, fizički način. Ali i tad mu je bila potrebna vjera. I tad mu je bilo potrebno uzajamno povjerenje. Iako je Marija i do tada spremno prihvaćala Božju volju, od tog trenutka ona se žurno odaziva na svaku njegovu potrebu. Karakteristika je to majke kojoj je potreba djeteta ispred njezine potrebe koja i danas motivira Mariju. Danas to nisu izravno potrebe njezinog sina Isusa, ali jesu neizravno potrebe Crkve i nas kršćana koji smo, s ljubljenim učenikom, postali njezini sinovi i kćeri. I upravo je u tome bit onoga što slavimo današnjom svetkovinom.”
Ispovijedajući da je Marija, kao i Isus, u punini ostvarila hodočasnički cilj i da mu je u nebeskoj slavi potpuno pridružena, mi također ispovijedamo da se njezino hodočašće, slično kao i Isusovo, nastavilo s Crkvom i u Crkvi. Uznesenje na nebo je Mariji omogućilo biti na nov način s Crkvom i sa svakim njezinim članom, poručio je propovjednik.
“Naš je život, kao onaj Isusa i Marije, hodočašće, i ima isti cilj koji su oni već postigli. I u našem slučaju cilj je nebo. Mi smo hodočasnici nade!” Ali, iako hodimo s nadom, nije sve uvijek izvjesno na tom našem hodočašću. Često je naporno to naše hodočašće, ali ako ga, kao i Marija u današnjem evanđelju, poduzmemo s Isusom, nemamo se čega bojati.” Zlo nema posljednju riječ, kako nije imalo ni u Isusovom i Marijinom životu, već Isus Krist ima posljednju riječ. Imao ju je u svom životu, a i u Marijinom, koju je pridružio sebi u slavi i u poslanju. Onaj tko je s njim, kao i Marija, živi radost evanđelja i sposoban je tu radost donijeti i ponuditi drugima.
Da bismo kao kršćani, Crkva, to mogli ponuditi svijetu – a to je i naša zadaća u kojoj nam je Marija ne samo zagovornica i majka nego i model – moramo to ponajprije sami živjeti, osobno i u svojim zajednicama, obitelji, župi, nadbiskupiji, Crkvi. Taj vrijednosni sustav treba biti u našim zajednicama, istaknuo je Uzinić.
“Nažalost, još uvijek smo od toga daleko. To pokazuje i povijest naših jubileja koji su, uz mnogo dobroga kojeg se želimo prisjetiti, obilježeni i s mnogo zla koje smo učinili jedni drugima, međusobno, ali i onima koji ne pripadaju našim zajednicama, pozivajući se na Isusa Krista, pa čak i njime to opravdavajući. Istina je da su i nama drugi činili zlo, ali u tom i jest bit kršćanstva – mi kršćani trebali bismo biti drugačiji. A nismo. Isus nas nije poslao kao vukove među vukove, još manje kao vukove među janjce, nego kao janjce među vukove. I rekao nam je da oprostimo. I ljubimo čak i one koji nas ne ljube i one koji nas mrze. Jubileji su nam prilika za pročišćenje pamćenja i za međusobno opraštanje i pomirenje, kako bismo mogli nastaviti hod jedni k drugima, s drugima i za druge i ponovo biti ono što jesmo, čak i onda kad to ne priznajemo, braća i sestre. Isus i u tome želi ići pred nama. Zato je i postao jedan od nas.”
Vjernike je potaknuo da s vjerom i povjerenjem, po uzoru na Mariju, zajedno s pravoslavnom braćom i sestrama, vjerujemo da na tom putu ljubavi, opraštanja i pomirenja s nama želi biti i Marija, Bogorodica. Danas ispovijedamo da je nju Isus pridružio potpuno sebi u slavi, da bi je kao našu majku i zagovornicu mogao nastaviti pridruživati i svom poslanju u Crkvi.
Zaključujući, istaknuo je da je Marija istovremeno i na nebu i na zemlji. Živi u nebu, u punini života, ali živi i s nama, hoda s nama držeći nas za ruke. Ona, kao naša majka i majka Crkve, želi hodočastiti s nama u Crkvi i njezinom poslanju, ali i u svakodnevici života. Želi biti s nama na svakoj misi – zato je Crkva u svakoj misi zaziva u molitvi – ali i izići s nama nakon mise u naše živote. Ona, kao i Crkva Drugog vatikanskog sabora, želi dijeliti naše „radosti i nade, žalosti i tjeskobe“. Jedna je od nas! Njezina sudbina je i naša sudbina. I hodočasnički cilj prema kojemu smo krenuli i od kojega ne smijemo odustati. Jer Bog nije odustao od nas. On ne odustaje ni od koga. Nije ni Marija, majka naša i zagovornica, koja je, kako molimo u današnjem Predslovlju, početak i slika konačnog savršenstva Crkve – dakle ono što ćemo biti – ali i putokaz nade i utjehe Božjem putničkom narodu, dakle ono što već jesmo, odnosno što već sada trebamo biti kao Crkva i kršćani, ako smo s Kristom, onako kao što je to i Marija, zaključio je nadbiskup koji je na kraju mise predmolio posvetnu molitvu Majci Božjoj Trsatskoj.
Objavljeno: 16. kolovoza 2024.
