U Evanđelju prošle nedjelje Isus je Petra nazvao “stijenom”. Danas ga naziva “Sotona”. Što se dogodilo?
Evanđelje (Pročitaj Mt 16,21-27)
U stihovima koji prethode današnjem odlomku, Isus i Petar su imali izvanredan razgovor. Petar je identificirao Isusa kao Krista, Sina Božjega; Isus je objavio da mu je Bog otkrio ovu istinu. Na temelju toga Isus mu je promijenio ime i postavio ga za glavu Crkve koju je trebao izgraditi. Dao je obećanje da će sačuvati tu Crkvu, dajući nam malo povjerenja da ne čini strašnu pogrešku. Međutim, u današnjem čitanju to povjerenje dolazi na kušnju.
Nalazimo da je “Isus počeo pokazivati svojim učenicima da mora ići u Jeruzalem i jako trpjeti… biti ubijen i … uskrsnuti.” Petar, novoimenovana Stijena Crkve, je užasnut. Engleski prijevod grčkog ne daje punu snagu Petrove trenutne i nasilne reakcije na Isusovo predviđanje križa. Na grčkom, glagol preveden kao “uzeo u stranu” bolje je prevesti kao “uzeo posjed”. Scena je vjerojatno bila ona u kojoj je Petar silom povukao Isusa k sebi, za Njegovu tuniku, i doslovno stao ispred Njega, blokirajući put prema Jeruzalemu. Već smo vidjeli Petrovu naglost u ovom Evanđelju, a vidjet ćemo je i opet. Ovi stihovi to slikovito pokazuju. Petar je slušao Isusa samo toliko dugo da čuje “jako patiti” i “biti ubijen”. Međutim, kada je Isus izgovorio ove riječi, one su opisale radnje koje su dovele do nešto drugo: Uskrsnuće. Peter nikada nije stigao tako daleko. Pomisao na Isusovu takvu okrutnost bila mu je preteška: “Bože sačuvaj, Gospodine! Takvo nešto ti se nikada neće dogoditi!”
Svi razumijemo ovu reakciju, jer je tako ljudski. Ipak, uznemiruje nas vidjeti to u čovjeku na kojemu Isus namjerava sagraditi svoju Crkvu. Je li ovaj tip pouzdan? Ako naše povjerenje u njega počne poljuljati, Isusove sljedeće riječi mogle bi ga pogoditi do temelja: “Nosi se od mene, Sotono.” Što se ovdje događa?
Moramo razumjeti zašto Isus Petra oštro naziva tim strašnim imenom. Jasno je da se Petrova namjera ovdje radikalno razlikuje od iskušavanja Isusa od strane Sotone, Božjeg neprijatelja. Kao što znamo iz četrdeset dana u pustinji, Sotona je svjesno i namjerno želio potkopati Božji plan da spasi svijet kroz poniznost i poslušnost Njegovog Sina od krvi i mesa. Ranije u Evanđelju po Mateju vidimo kako Sotona “odvodi Isusa” u stranu, najprije na vrh Hrama (Mt 4,5), zatim na “vrlo visoku goru” (Mt 4,8). Njegov je cilj uvijek bio iskušati Isusa da odbaci put koji mu je Bog odredio: u svojoj ljudskoj slabosti, kroz vlastito samoodricanje, On će ustati kao pobjednik i nad smrću i nad đavlom. Nakon treće kušnje, Isus kaže Sotoni: “Odlazi!” (Mt 4,10), nagovještavajući konačno uklanjanje njegove prisutnosti i moći među ljudima.
Primijetite razliku u Isusovom odgovoru Petru: “Nosi se od mene, sotono.” Ovo je razlika koja čini sve razlike. Isus ovdje Petra naziva Sotonom na metaforički način, kao “protivnika” (doslovno značenje “sotone”) koji, budući da razmišlja kao čovjek (mi nikada ne vjerujemo da je patnja Božji plan), privremeno postaje prepreka Isusu. Zapovijed da “staneš iza Mene” sugerira da je Petrov problem bio u tome što je želio ići ispred Isusa. Možda je mislio da njegovo imenovanje za poglavara Crkve znači da može voditi čak i Isusa! Oštar prijekor vraća ga u stvarnost. Isus vodi; učenici, čak (i posebno) Petar, slijede. Poništava li ovaj propust Petrovu ulogu u Crkvi? Nikako. Da jest, Isus bi ga sigurno povukao. Međutim, to pokazuje da je Petar još mnogo toga morao naučiti o razmišljanju “kao što Bog čini”. On i ostali apostoli morali bi proživjeti Muku kako bi shvatili koliko se Božji put razlikuje od ljudskog. Da bi ih pripremio, Isus govori o tajni Božjeg puta.
“Jer tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene i Evanđelja, spasit će ga.” Ovo je lekcija koju bi morali naučiti apostoli i svi Isusovi sljedbenici. Kad se čvrsto držimo života i udobnosti u ovom svijetu, riskiramo gubitak pravog života koji nam Bog želi dati. Petar je iz krive ljubavi upravo to predložio. Isus ga je morao ispraviti, iz prave ljubavi, i pozvati ga natrag na vjernost Božjem putu. Kao što će apostoli uskoro naučiti, put do slave, za Isusa i za nas, ne može izbjeći križ. Međutim, patnja nikada nije kraj priče za one koji stoje iza Isusa.
Mogući odgovor: Gospodine Isuse, trebam tvoju pomoć da stvarno vjerujem da kada izgubim život, nalazim ga.
Prvo čitanje (Čitaj Jer 20:7-9)
Trebali bismo znati nešto o proroku Jeremiji ako želimo razumjeti ovo čitanje i zašto se čita prije našeg Evanđelja. Evo korisnog opisa:
„Tijekom Velikog tjedna Crkva ulazi u razdoblje posvećeno uglavnom spomendanu blažene muke našega Gospodina. Proroka Jeremiju odredila je za čitanje u ovom vremenu, jer je on u svojoj poruci najgorljiviji propovjednik pokore svome narodu, neustrašivi i oštar denunciant njegova grijeha. U svom životu on je najvjernija slika Krista patnika koja postoji u Starom zavjetu.” (Putovi u Svetom pismuDamasus Winzen, str. 235)
Bog je pozvao Jeremiju da upozori Judu da je kazna za njihovu nevjernost saveza neizbježna. Zbog nepopularnog propovijedanja podnio je teške patnje. U današnjem čitanju drsko vapi GOSPODU da je “prevaren” da postane prorok, iako priznaje: “Dopustio sam da budem prevaren.” Ovdje on ne opisuje prijevaru ili nepoštenje od strane Boga; naprotiv, on vjeruje da kada ga je Bog pozvao kao proroka, nije bilo točno otkriveno koliko bi ga njegova poslušnost tom pozivu osobno koštala. Jeremija je postao izopćenik među svojim narodom jer im je rekao ono što je Bog želio da znaju: “Cijeli dan sam predmet smijeha; svi mi se rugaju.” Dok nastavlja izlijevati svoju dušu, priznaje da je razmišljao o tome da Božje riječi zadrži za sebe, kako bi se spasio od patnje koju je sigurno pretrpio: „Ali onda dolazi poput vatre u moje goruće srce, zatočeno u mojim kostima; Umoran sam od držanja u sebi, ne mogu izdržati.” Pokušaj izbjegavanja prorokove patnje uzrokovao bi čak i Jeremiju više pati. U tome on nagovještava Isusa, osobito u žaru Njegovog odgovora na Petrovu predloženu promjenu Božjeg plana. Vatra je gorjela u Njegovom srcu da izvrši misiju za koju je poslan. Nije mogao “podnijeti” nikakvo odstupanje, čak ni kad bi ga predložio prijatelj koji ga je volio.
Mogući odgovor: Nebeski Oče, želim Jeremijinu hrabrost da slijedim Tvoj poziv upućen meni bez obzira na cijenu.
Psalam (Pročitaj Ps 63,2-6, 8-9)
Psalmist opisuje svoju želju za Bogom kao nemirnu “žeđ”, čežnju koja prodire i u njegovo “tijelo” i u “dušu”. Međutim, njegovo najrelevantnije zapažanje je da je Božja dobrota “veće dobro od života”. Isus upravo to govori u Evanđelju, kao i Jeremija u izljevu svoje mučne duše. Obojica su shvatili, kao što je psalmist shvatio, da život izvan vršenja Božje volje nije pravi život. Jeremiah je znao da će eksplodirati ako ne posluša Božji poziv. Isus je znao da neće uspjeti u svom djelu ako bude slušao Petrov glas umjesto Božji. Psalmist izražava tu spoznaju u poeziji svoje molitve: “Duša moja prianja k Tebi; Tvoja me desnica drži.” Iako psalmist priznaje da čežnja za Bogom u ovom životu može učiniti čovjeka bolno neugodnim, ostavljajući ga da se osjeća “kao zemlja, osušena, beživotna i bez vode”, on ipak gleda prema Bogu u Njegovom svetištu “kako bi vidio Tvoju snagu i Tvoja slava.” Zajedno s Jeremijom, Isusom i psalmistom, možemo usredotočiti svoja srca na jednodušnu poslušnost Bogu, bez obzira na cijenu, riječima našeg responzorija: “Žedna je duša moja za tobom, Jahve, Bože moj.”
Mogući odgovor: Psalam je, sam po sebi, odgovor na druga naša čitanja. Pročitajte ga ponovno kako biste ga uz molitvu učinili svojim.
Drugo čitanje (Pročitaj Rim 12,1-2)
Sv. Pavao sažima nam sva čitanja u pobudnici današnje poslanice. On prevodi u riječi kojima možemo razumjeti radnju koju bismo trebali poduzeti kao rezultat onoga što smo pročitali: “Prinesite svoja tijela kao žrtvu živu, svetu i Bogu ugodnu, svoje duhovno bogoslužje.” Jeremija, psalmist i Isus bili su spremni to učiniti u svojoj poslušnosti, iako je to dovelo do patnje. Petar je u Evanđelju bio primjer onoga koji se još nije ozbiljno počeo opirati prilagođavanju ljudskom načinu razmišljanja. Na kraju će, naravno, Petar biti “preobražen obnovom [his] um”, sposoban razlučiti “što je volja Božja, što je dobro, ugodno i savršeno”. Nikada ne bismo smjeli podcijeniti koliko je našem umu potrebna ova obnova! Pažljivo slušajmo “poticaj” svetog Pavla i nikada ne zaboravimo da ovo predanje sebe Bogu dolazi u potpunosti “po milosrđu Božjem”. Gubitak sebe je taj koji, milostivo, vodi u pravi život.
Mogući odgovor: Gospodine Isuse, moj poticaj za samoodržanjem i izbjegavanjem patnje je vrlo jak. Molim te, pomozi mi da obnovim svoj um tako da se odlučim ponuditi, a ne uskratiti, sebe u Tvojoj službi.
Autor fotografije: Nacionalne slike zaklade
