Na 79. godišnjicu mučeničke smrti don Eugena Šutrina, misu u župnoj crkvi sv. Stjepana u Luci na Dugom otoku, rodnoj župi don Eugena, u utorak, 26. studenog, predvodio je mons. Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije. Propovijed mons. Sorića donosimo u cijelosti.
Kako su lijepe naše crkvice po cijeloj Dalmaciji? Svaka priča svoju jedinstvenu priču. Na zadarskim otocima možemo pronaći tragove starokršćanskih, predromaničkih i ranoromaničkih crkava koje čak i svojim temeljima danas svjedoče o ljepoti njihove gradnje i konstrukcije. Bile su davno izgrađene, neke još u bizantsko vrijeme, a veći dio njih za vrijeme Venecije. Koliko je samo truda i žuljevitih radničkih i ribarskih ruku bilo potrebno da se izgradi takva ljepota koja nam danas svjedoči o naseljenosti i kulturi nekadašnjih stanovnika škoja.
Slagao se kamen po kamen ljudske dobrote, kako bi Božji hram mogao rasti. Neke su crkve i danas opstale i sačuvane su kao i malobrojno stanovništvo, a neke su potpuno nestale. Bez obzira na njihovu vanjsku ljepotu, zub vremena odradio je svoje i kod mnogih „nije ostao kamen na kamenu“. Sve što je napravljeno rukama čovjeka, sva materija ograničenog je roka trajanja.
O tome govori i prvi dio današnjeg Evanđelja. Dok su se Židovi divili veličini i ljepoti židovskog hrama i zavjetnim darovima, Isus podsjeća: „Doći će dani u kojima se od ovoga što motrite neće ostaviti ni kamen na kamenu nerazvaljen“. Zaista, 70. godine Tit je uništio Jeruzalem i njegov hram, o čemu svjedoči Titov slavoluk u Rimu, a Židovi do današnjeg dana oplakuju uništenje hrama. Kao što su Isusovi slušatelji bili zbunjeni u odnosu na njegovo istinito proroštvo, jer tko može srušiti tako veliki hram, tako smo i mi kao ljudi ponekad tužni kada se sjetimo crkvene i kulturne baštine koja nestaje u vrtlogu vremena.
Ljudski gledajući, svakoga obuzima tuga kada promatra nestajanje; ne samo da se raspada kamenje, nego i kruna Božjeg stvaranja – čovjek. Zanimljivo je primijetiti kako su se Židovi divili ljepoti materijalnog hrama u vremenu kada su zaboravljali vidjeti svoga bližnjega i njegove potrebne. Toliko gubavih, odbačenih, bolesnih, a oni zadivljeni gledaju kamenja. Materija, koliko god oblikom i funkcionalnošću bila lijepa, zamagljuje ljudima pogled na potrebe bližnjih.
Sva materija ima svoj rok trajanja i prolaznosti. Ipak, ima nešto što ostaje vrijednije od razrušenog kamenja, a to smo mi ljudi, zajednica vjernika, sastavljeni od propadljivog tijela, ali jedina bića koja imaju neraspadljivu dušu. Ljudi su bića koja su stvorena za vječnost. Mi smo živo kamenje Crkve, zajednica vjernika koja je pozvana na vječni život kod Boga. Najveća žalost bila bi kada bi propalo to živo kamenje, čovjek, ljudi koji su jedina stvorenja pozvana na život vječni. Bez obzira na slavnu prošlost i nestajanje kamenih svetišta, dok god postoji makar i mala zajednica vrjednija od materije, ne smije se upasti u pesimizam, jer čovjek kao kruna Božjeg stvorenja, Bogu je neizmjerno vrijedan. Isus je prolio svoju predragocjenu krv ne zbog kamenja, nego zbog čovjeka.
Bog je u našoj prošlosti i sadašnjosti bezbroj puta potvrdio da mu je čovjek vrjedniji od bilo čega drugoga na svijetu. Kad bismo se i mi tako odnosili prema ljudima!? Čuvali bismo tada naše ljudske odnose, u sefu najvrjednijeg dijela našega bića, u zlatnoj škrinji svoje nutrine.
Koliko je bio važan čovjek i Božjem svjedoku, mladom don Jeniju, kako su od milja nadimkom zvali don Eugena, svjedoči i malo podataka iz njegovog svećeničkog života. U teškim vremenima pred Drugi svjetski rat, zaređen je za svećenika 17. srpnja 1938. godine. Mladu misu služio je 3. kolovoza 1938. u Luci, kao 73. glagoljaški svećenik župe. Nakon službe odgojitelja u Splitu, preuzeo je upravljanje župe Molat i poslužitelja Brgulja, gdje se brinuo osobito oko logoraša. U teškom poratnom vremenu postao je župnik u Privlaci, gdje samo jedan podatak dovoljno svjedoči o njegovoj brizi za čovjeka. Otići u mračnim danima u studenom 1945. godine u posjet bolesniku, dovoljno pokazuje koliku odlučnost je imao za pomoći čovjeku. Postoji i informacija da su ga njegovi roditelji pozivali da dođe u Ameriku na sigurno, ali polet i briga za povjereno stado u Zadarskoj nadbiskupiji tog mladog svećenika tjerala je da ostane tamo gdje je posijan i da tu mučenički umre, u brizi za čovjeka i drugoga.
Takav primjer Božjeg svjedoka veći je od bilo kakvog kamenja, zgrade, crkve i katedrale jer je izgrađen na osobnoj molitvi i duhu Evanđelja. Takav entuzijazam brige, ne za sebe i svoje interese, nego za druge, ljepši je od bilo koje umjetnine i materije ovoga svijeta. Stoga nije čudno da se i danas, toliko desetljeća nakon njegove smrti, nalazimo u smrti, ne samo u spomenu na altruizam ovoga mladog čovjeka, nego i na njegovu vjernost Bogu sve do vlastite smrti.
Draga braćo i sestre!
U svijetu u kojem nestaju kamene zgrade i njezini stanovnici, a svakog dana šire se apartmani i kuće za boravak turista, jer od toga se uglavnom živi; u svijetu u kojem digitalne aplikacije rastu i tehnologija postaje sve značajnija – kao da samo čovjek ostaje malen. Kao da se zaboravlja da je čovjek, moj bližnji, važniji od pola metra katastarske čestice zemljišta.
Koliko nas samo materija razjedinjuje, a paradoks je u tome što je ona propadljiva, a čovjek je biće koje ostaje za vječnost. Sve što sada gledamo oko sebe jednog dana će nestati, ali ostaju brat i sestra koji su sada živi i do mene.
Kako je to shvatio mladi don Eugen, pun Božje mudrosti? Imao je prilike otići, pobjeći, naći bolji život u sigurnom svijetu, biti mladi svećenik ili neki kanonik u mirnoj američkoj biskupiji. Ali, ne! Briga za povjereno stado, njegovi prvi dekreti o brizi nad vjernicima bili su mu važniji od osobne sigurnosti!
Moram priznati da primjer njegovog života prvom meni, kao svećeniku, ispituje savjest? Koliko kao pastir dajem u brizi spasenja drugih ljudi? Koliko bježim u sigurnost mira svoga svećeničkog života? Je li prioritet moga života spasenje povjerenog stada?
Primjerom svoga života, taj mladi svećenik kao da i dalje propovijeda i propituje živote vjernika. Je li nam stalo do čovjeka, bližnjega, makar bili i mala zajednica?
Ono što uništava vječni život je grijeh, jedini neprijatelj kojeg imamo mi kršćani. Jesmo li spremni upozoriti druge, braću, sestre, mlade i sami sebe, da se čuvamo te zaraze ljudskog života? Pomoći drugome u starosti, nemoći, u zarobljenosti poroka i vlastite sebičnosti znači, poput don Eugena, ne bježati od temeljne brige za čovjeka.
Otišle su i propale pod zubom vremena tolike lijepe građevine i crkve, tek u temeljima nalazimo njihove tragove. Primjeri poput don Eugena ne mogu nestati. Ne može ih sakriti ni hladno more u kojem je bilo sakriveno tijelo don Eugena. Oni su za vječnost, jer su sazidani na čvrstom temelju Evanđelja. Neka primjer don Eugena ne bude uzaludan. Slijedimo ga u brizi, ne za prolazno kamenje, nego za živu zajednicu, za čovjeka, za kojeg će nas Bog jednog dana pitati: „A gdje ti je brat tvoj?“.
Lijepo je večeras u Luci vidjeti djecu i mlade. Odgojem prenosimo ne samo sjećanje na krv mučenika, nego i primjer istinske kršćanske hrabrosti u brizi za bližnjega. Amen.
Nakon mise, mons. Sorić predvodio je molitvu odrješenja za pokojnog don Eugena kod njegove obiteljske grobnice gdje je pokopan.
Foto: Župa Luka, Dugi otok
