Blagdan prvog zajedničkog kanoniziranog bračnog para je 12. srpnja.
Ovaj petak, 12. srpnja, blagdan je svetih Ljudevita i Marie-Azélie Martin, koje je papa Franjo zajedno proglasio svetima 2015. 12. srpnja odabran je kao njihov blagdan jer su se na današnji dan 1858. vjenčali u bazilici Notre Dame u Alençon, Francuska, i zajedno su se obvezali da će u punini živjeti sakrament ženidbe i njegov dvostruki poziv ne samo na ljudsku, već na vječnu ljubav i život.
Sakramenti su znakovi i sredstva intimnog zajedništva s Bogom: dovode ga da ostane u nama i nas u njemu; i budući da je Božji život vječan, svi sakramenti su u konačnici usmjereni na nebo. Sakrament ženidbe usmjeren je uzajamnom posvećenju supružnika te rađanju i odgoju djece za svece.
To vrlo jasno vidimo u životu Martinovih. Oboje su već tražili svetost prije braka: Louis je proveo neko vrijeme u augustinskom samostanu, ali nije mogao savladati latinski, a Zélie je željela postati sestra milosrdnica, ali zbog respiratornih poteškoća i migrena nije bila prihvaćena. Bog je za oboje imao na umu još jedno sveto zvanje.
Zélie se molila da joj Bog podari mnogo djece koja bi se mogla posvetiti Bogu. Bog ih je blagoslovio s devet, od kojih su četiri umrle ubrzo nakon što su bile božanski posvećene u krštenju, dok je ostalih pet razaznalo zvanja da žive intimniji oblik posvećenja kao redovnice.
Najpoznatija od njihove djece je sveta Terezija od Djeteta Isusa, koja je zanosno govorila o tome kako je bila blagoslovljena “neusporedivim roditeljima” i kako joj je Bog dao “majku i oca koji su dostojniji neba nego zemlje”.
Kad su proglašeni blaženima u Lisieuxu 2008., kardinal Jose Saraiva Martins iz vatikanske Kongregacije za kauze svetaca naglasio je u svojoj propovijedi: „Luj i Zélie shvatili su da se ne mogu posvetiti bez obzira na brak ali kroz, u i po brak, te da će se njihovo vjenčanje smatrati polazištem za zajednički uspon.”
Predložio ih je kao uzore zaručnicima u čistoći srca; za bračne parove u međusobnoj ljubavi i časti; za roditelje kao službenike ljubavi i života; za odgajatelje u usmjeravanju izbora zanimanja mladih; za udovice i udovce u pristupanju gubitku s vjerom; za umiruće u mirnom predanju Bogu, a za svakog katolika u življenju misionarskog duha.
Kazao je kako je njihovo uzdizanje na oltar prilika da se svatko sjeti svoje mame i tate i zahvali Bogu za njih, ne samo što su s Bogom surađivali u darivanju života, nego i za njihovu suradnju s Bogom u njihovom dovođenju do Njemu i njegovoj Crkvi.
Nedavno sam imao priliku zahvaliti Bogu što mi je također dao dar “neusporedivih roditelja”.
5. srpnja moja majka i otac proslavili su 50. godišnjicu braka. Mihovila u Lowellu, Massachusetts, našoj rodnoj župi, gdje ih je prije pola stoljeća Bog spojio kao jedno tijelo, dočekali smo njihov zlatni jubilej prethodnu subotu misom.
Uvijek sam uživao liturgijski slaviti 25., 50. i druge velike obljetnice u župama i uvijek sam poticao parove da daju ovo svjedočanstvo Božjoj vjernosti i vlastitoj. To je jedan od najboljih načina da se nadahnu mladi ljudi da se ne boje preuzeti bračnu obvezu u desakraliziranom vremenu kada je mnogo manje mladića i djevojaka spremno preuzeti takve doživotne obveze Bogu i jedni drugima.
Ipak, bila je posebna privilegija moći proslaviti godišnjicu svojih roditelja. Bila je to jedna od najvećih radosti moga svećeništva.
Došlo je više od stotinu obitelji i prijatelja, a misa je bila pravi obiteljski događaj vjere: osim što je njihov sin slavio misu i udijelio im crkveni blagoslov za zlatne jubilarce, njihovo troje djece naviještalo je Božju riječ, njihovo sedmero unuci su čitali molitve vjernika, dvoje je služilo misu dok je treći bio kantor, a njihovi zetovi i snahe odnijeli su darove. Bio je to znak kako se vjera mojih roditelja prenijela na sljedeće dvije generacije – i doprinijela radosti mojih roditelja.
Budući da je najprikladniji dan za misu i zabavu bio 29. lipnja, na svetkovinu svetih Petra i Pavla, misna čitanja i molitve morale su dolaziti od svetkovine. Bila je to prilika da se usredotočimo na riječi apostola o sakramentu ženidbe u božanskom planu, o pozivu općenito i pozivu na brak posebno te o ustrajnosti.
Ali ono čemu sam želio posvetiti najveći dio propovijedi bila je uloga bračnog para u „domaćim graditeljima Crkve“.
Petar i Pavao bili su, kao što znamo, glavni instrumenti kojima je Bog izgradio svoju obitelj vjere. Isus je promijenio Šimunovo ime u Petar ili “stijena” i izgradio svoju Crkvu na njemu – na njegovoj vjeri i ljubavi prema Gospodinu i na njegovoj sposobnosti da dopusti Gospodinu da djeluje kroz njega, čak i kroz njegovu smrt. Sveti Pavao je bio Isusova izabrana posuda da donese Evanđelje narodima i prešao je drevni svijet kako bi osnovao i ojačao Crkve u današnjoj Siriji, Turskoj, Makedoniji, Grčkoj, Italiji i nekim drevnim izvanbiblijskim tradicijama, recimo i Španjolskoj.
Bračne parove, poput Louisa i Zélie Martin, poput Rogera i Midge Landry, također je Bog pozvao da budu graditelji crkava. Glavna slika za razumijevanje braka u ranim stoljećima kršćanstva bila je “domaća Crkva”, jer su mnoga od prvih kršćanskih bogoslužnih mjesta bili kršćanski domovi, poput Priscilinog i Akvilinog (Rim 16,5). Sveti Ivan Zlatousti († 407.), svetac zaštitnik kršćanskih propovjednika, napisao je: “Crkva je, takoreći, malo kućanstvo, i … kuća je zapravo mala Crkva.”
Nedavni pape i crkveni dokumenti često naglašavaju kako obitelj izgrađena na sakramentu ženidbe treba biti “mala Crkva” u kojoj je Bog prisutan, dobrodošao, obožavan, voljen, s njim se govori i o njemu.
Drugi vatikanski koncil je učio: “Obitelj je, da tako kažemo, domaća crkva. U njoj roditelji trebaju svojom riječju i primjerom biti prvi propovjednici vjere svojoj djeci; trebaju ih ohrabrivati u zvanju koje je vlastito svakome od njih, njegujući s posebnom pažnjom poziv na sveto stanje” (LG 11). Sveti Ivan Pavao II. je pisao o tome kako je obitelj “Crkva u malom (ecclesia domestica), tako da je obitelj na svoj način živa slika i povijesni prikaz otajstva Crkve (Familiaris Consortio 49). Papa Benedikt je u katehezi iz 2007. izjavio: “Svaki je dom pozvan postati ‘domaća crkva’ u kojoj je obiteljski život potpuno usredotočen na Kristovo gospodstvo, a ljubav muža i žene odražava otajstvo Kristove ljubavi prema Crkvi, njegovom nevjesta.” Papa Franjo je u svojoj pobudnici o obiteljskom životu istaknuo: “Crkva je obitelj obitelji, neprestano obogaćena životima svih tih domaćih Crkava” (AL 87). A Katekizam naglašava: “Obiteljski dom s pravom se naziva ‘domaća crkva’, zajednica milosti i molitve, škola ljudskih kreposti i kršćanske ljubavi” (KKC 1666).
Dana 29. lipnja, radovao sam se što mogu ne samo kao sin pohvaliti svoje roditelje za način na koji su živjeli u vjeri, nego im kao svećenik zahvaliti za način na koji su surađivali s Bogom u izgradnji čvrste kućne Crkve: središte njihov dom na Bogu i podučavanje njihove djece molitvi; upućuju nas kako da čitamo tako što nam čitaju – i daju da mi na kraju čitamo njima – biblijske priče; upisujući nas u Marijinu školu moleći s nama krunicu svaki dan; pomaže nam da od malih nogu shvatimo stvarnu Isusovu prisutnost u Euharistiji kako bismo živjeli euharistijskim životom; obučavajući nas u milosrđu dovodeći — a ponekad i dovlačeći! — da se brinemo za starije rođake i susjede, da sviramo koncerte za one u staračkim domovima, da se praktično brinemo za one koji su siromašni i potrebiti; i općenito pokazujući nam primjer svetosti tražeći najprije Kraljevstvo Božje i pokušavajući ljubiti Boga svim svojim srcem, umom, dušom i snagom.
Roger i Midge nisu Louis i Zélie, a Landryjevi sigurno nisu poput Martinovih.
Ali na blagdan prvog zajedničkog kanoniziranog bračnog para prilika je da se slavi Božja snaga koja po sakramentu ženidbe djeluje na posvećenje brakova i obitelji, čineći ih pravim domaćim Crkvama i time izgrađuju Crkvu na zemlji i zajedništvo među sveci na nebu.
Ovaj se članak izvorno pojavio 9. srpnja 2019. u Registru.
