Volim jesen jer je lišće koje se mijenja tako nevjerojatno lijepo da me svake godine oduševi. Ipak, ove lijepe boje ne daju mi nešto lijepo za gledati. Lišće nam pokazuje ljepotu u smrt. Što zvuči čudno reći, ali mislim da nije.
Kao kršćani, nismo novi u smrti. Mi kao kršćani pozvani smo na život smrti i uskrsnuća. Umiranje sebi, umiranje našem grijehu, umiranje našim željama. Umrijeti i uskrsnuti. Uskrsnuo nad našim kušnjama, uskrsnuo nad našim željama, uskrsnuo od Oca svako jutro da živi još jedan dan.
Mi kao kršćani također znamo da dio “umiranja” nije zabavan. Nije zabavno pasti ničice pred iskušenjem. Nije zabavno umrijeti svojim željama. Nije zabavno ne uspjeti i morati moliti Oca za pomoć i oprost! Svakako je (za većinu) nije zabavno ustati ujutro!
Stoga smo skloni razmišljati o “smrtnom kraju stvari” iz cinične perspektive. Perspektiva “dobro, tako život ide”. U najboljem slučaju to vidimo kao “priliku za rast”.
Ali mislim da jesen postoji da nam ukaže na ljepotu smrti. Iako, da, neuspjeh nije sjajno iskustvo, nismo li svi tako zahvalni kada izađemo s druge strane kao bolja osoba? Iako ne volimo polagati svoje želje u podnožje križa, nismo li svi zahvalni kada smo očišćeni od svjetovnih sklonosti? Iako nitko ne uživa u patnji, nije li nam tako drago kada vidimo koliko smo jači za to?
Smrt je onda nekako lijepa u retrospektivi. To nam pokazuje gledanje unatrag i velika zahvalnost za one “umiruće” dijelove našeg života.
Sada sam veliki zagovornik naše tjelesne, ljudske, fizičke prirode. Volim ideju o fizičkom svijetu kao stvorenom za nas jer mi su materijalni! Bog nam je dao svijet, drveće, oceane, planine, cvijeće i godišnja doba da bismo ga bolje upoznali. Možda je moguće da ljepota koju svi vidimo i uživamo tijekom jeseni nije tu samo zato što se klorofil razgrađuje.
Možda nije neka daleka filozofska ideja da svijet “odražava stvaranje” u svom ciklusu “rađanje u proljeće, cvjetanje ljeti, venuće u jesen, smrt zimi”. Možda nam je taj ciklus bliži nego što mislimo ili znamo. Možda nam želi pokazati koliko je Gospodin vjeran. On je toliko vjeran da čak i kada umremo u svakodnevnom životu, Bog kaže “čak i kada griješiš, još uvijek si lijep u mojim očima.” Ili, “čak i kad umreš, to je lijepo, jer je to dio tvog rasta.” Lišće je samo Božji način da to kaže bez izreka to.
Dok posljednje lišće opada, zahvalite Bogu za priliku da svakodnevno doživite Njegov križ i uskrsnuće u našoj paloj prirodi. Hvala Bogu na milosti što nas je uzdigao iznad naše grešne prirode. Hvala Bogu za ljepotu prisutnu u ciklusima života, čak i smrti. Neka naša konačna smrt jednog dana dovede do najvećeg i najljepšeg uskrsnuća od svih!
