Pavao VI., pronicljivo je ustvrdio u Evangelii Nuntiandi,,Suvremeni čovjek radije sluša svjedoke nego učitelje, ili ako sluša učitelje, čini to zato što su oni svjedoci.” To je srž razloga zašto napori Crkve za evangelizaciju užasno propadaju pred sekularističkim buđenjem. Plimni val sekularizma već je došao i desetkovao našu kulturu, jednostavno ne možemo to vidjeti. Šteta je učinjena. Naša kultura propada dok se pretvaramo da je sve “u redu”.
Evangelizacijski napori Crkve na Zapadu propadaju jer izgledaju više kao marketinški trik nego kao autentično svjedočanstvo. Pozivamo ljude Kristu dok sami nismo ozbiljno krenuli putem svetosti. Naše se riječi i djela ne poklapaju, a mladi ljudi posebno odlaze kad im se osjeti dašak neautentičnosti ili licemjerja. Zašto ne bi?
Moja generacija i oni poslije mene došli su u svijet koji im je govorio da su živi samo zato što ih je majka odlučila ne pobaciti, da brak – čak ni u Crkvi – nije doživotna obveza između jednog muškarca i jedne žene , da katolici mogu birati koja god učenja žele ili ne, i sve što trebaju učiniti je biti neka vrsta dobre osobe da bi otišli u raj. Odgojeni smo u Crkvi moralističkog terapeutskog deizma i birokracije.
Oni do kojih pokušavamo doprijeti instinktivno znaju da je ovaj relativizam laž i da, ako mogu birati, onda nema razloga za zadržavanje. Hedonizam je mnogo privlačniji od asketizma koji čak i kršćani ignoriraju ili su ga napustili. Većina mladih nikada nije svjedočila kako se kršćanski život živi na sirov, dramatičan način koji mijenja život. Umjesto toga, odrasli su isključujući nedjeljnu misu sa svog popisa, a ostatak tjedna živjeli su svjetovnim životom. Nitko – ni obitelj, ni župljani, ni kler – nije im pokazao radikalnost Evanđelja i umjesto toga dao im je osrednju, krivotvorenu ili relativističku laž.
Zbog toga naši programi ne uspijevaju. Crkva je napustila svoj nadnaravni identitet i umjesto toga se pretvorila u globalnu korporaciju koja svoje članove tretira kao potrošače. Imamo mnogo sastanaka povjerenstava bez kraja da to i dokažemo. Ljudska bića tretiramo kao brojeve i bezlične ovce kojima jednostavno trebamo “prodati” svoju poruku. Odbori nikada ne prestaju da ispitaju kako njihovi članovi ne uspijevaju živjeti Evanđelje ili da se suoče s time kako su bezbrojni ljudi do kojih pokušavaju doprijeti živjeli svoje živote poput “ovca bez pastira”.
Jedino što će ljude našeg doba uvjeriti da je Radosna vijest zapravo sve što ju je Gospodin zamislio jest ako počnemo preispitivati vlastite promašaje i licemjerje. Ljudi znaju kada njihovi svećenici i biskupi propovijedaju jednu stvar s propovjedaonice dok žive drugu ostatak tjedna. Djeca znaju kada su njihovi roditelji licemjeri kada im se podučava da rade nešto što rade njihovi roditelji. Licemjerje je lako uočiti. Samo nas vlastito samozavaravanje navodi da mislimo suprotno. Naša izgladnjela kultura vidi neautentičnost našeg življenja katoličke vjere, ali ipak traže svece. Traže svece, ali ih ne mogu vidjeti u mlakosti koju im dajemo.
Ovo je bio jedan od najbolnijih poziva na buđenje koje mi je Gospodin stavio na srce posljednjih godina. Proveo sam godine služeći u službi. Krenuo sam od svih programa i za Crkvu do potpunog razočarenja stanjem Crkve i ponovnim napuštanjem patnje i ranjenih duša čemu sam svjedočio, pa i sam iskusio. Gospodin mi je dopustio da vidim čarobnjaka iza zastora, i to je iskušalo moju vjeru na načine za koje nisam znao da su mogući. Bilo je dana kada sam se želio vratiti svom ignorantskom idealizmu radije nego crvenoj piluli koju sam dobio. U svojoj slabosti htjela sam se okrenuti i vratiti, ali Gospodin me je stalno upućivao na križ i kako je potrebno grčiti se na njemu s njim da rastem u svetosti i ljubavi.
Tada je Gospodin izvukao toliko potrebnu prostirku ispod mene i počeo otkrivati rašireno licemjerje u mom vlastitom životu. Pokazao mi je koliko sam izgubila nakon što sam prije nekoliko godina doživjela prvi žar. Pokazao mi je gnojne rane i grijehe duboko u mojoj duši koji su poput gejzira crnog katrana izlili ogorčenje, ljutnju, gorčinu i ponos iz moje duše. Pokazao mi je ljude koje sam iznevjerio u životu unatoč mojoj strastvenoj službi.
Zatim mi je pokazao da iako je moja želja za dobrim, svetim i svetim vođama prirodna, to me ne oslobađa moje obveze da koračam naprijed na putu prema svetosti čak i ako se ti sveti vodiči ne ostvaruju toliko koliko Volio bih. Za moju braću i sestre koji su u ovom istom čamcu, odgovor na bol i bijes je da sami tražimo svetost. Gledati bolno unutra u grijehe koji još uvijek stežu naša vlastita srca. Moramo smoći hrabrosti pogledati vlastito licemjerje pravo u oči. Postoji u svima nama. Brutalno je kad to vidimo, a samo nam Krist može dati snage da to izdržimo.
Jedini način na koji će se stvari promijeniti jest ako se mi kao Crkva prestanemo pretvarati da je sve “u redu”. Djelujemo s izgledom reda i svetosti kada bezbrojne vijesti i naša osobna iskustva unutar Crkve otkrivaju da postoji vrlo duboka trulež i korupcija. Dio te korupcije je naše vlastito grešno licemjerje. Fokusiramo se na tuđe grijehe dok ignoriramo vlastite. Pretvaramo se da možemo voditi ljude Kristu kada sami nismo u potpunosti prihvatili učeništvo, što uključuje stvarnost križa u našim životima o kojoj se ne može raspravljati.
Jedini način na koji ćemo moći svjedočiti našoj umirućoj kulturi je da postanemo autentični svjedoci Evanđelja. Biti narod koji ima hrabrosti biti sirov i ranjiv u pogledu naše grešnosti i slomljenosti i kako nas Krist iscjeljuje korak po korak. Moramo moliti Gospodina da zatvori jaz između naših riječi i naših djela kako više ne bismo bili licemjeri koji ne mogu dati autentično svjedočanstvo dušama koje traže.
Početak obnove je stalno obraćenje. “Pokajte se i vjerujte Radosnoj vijesti.” Svi se mi trebamo stalno pokajati zbog vlastitog licemjerja. Moramo se pokajati zbog nedostatka milosrđa zbog načina na koje smo povrijedili, napustili i ponizili druge kroz to licemjerje. Često su vlastiti planovi i programi bili način prikrivanja tog licemjerja, zbog čega propadaju.
Ne pokušavamo doprijeti do bezličnih masa birokratskim politikama, pokušavamo se susresti s jednom izgubljenom dušom koju Krist stavlja među nas u svakom trenutku. Ne trebaju nam odbori i programi za spašavanje duša. Potrebni su nam autentični svjedoci Evanđelja. Trebamo Crkvu koja gori od ljubavi Duha Svetoga i koja živi živote radikalnog učeništva koje stoji kao svjetionik nade u razaranju izazvanom sekularizmom. Moramo se prestati pretvarati da je dovoljno samo biti učitelj u riječi. Samo će autentični svjedoci doći do izgubljenih duša našeg doba.
Autor fotografije Ryoji Iwata na Unsplash
