Dvije godine nakon ruske sveobuhvatne invazije na Ukrajinu, vatikanski mediji razgovaraju s nadbiskupom Mieczysławom Mokrzyckim, latinskim metropolitom Lavova.
Beata Zajączkowska
“Ono što mi daje snagu, nadu i vjeru je to što vidim da nas Božja providnost ne napušta i da postoji toliko vjere u ljudima”, kaže nadbiskup Mieczysław Mokrzycki u intervjuu za Vatican News. Latinski mitropolit Lavova istaknuo je da je u ovom mračnom vremenu rata cijela Ukrajina umotana u lanac molitve. “Mi smo Božji borci, ne s puškom, nego s krunicom. Ne na bojnom polju, nego na koljenima pred Presvetim.”
U nastavku je engleski prijevod intervjua nadbiskupa Mieczysława Mokrzyckog s Beatom Zajączkowskom za Vatican News.
Vijesti iz Vatikana: Čak iu Lavovu nastavljaju se oglasiti sirene i grad je bombardiran. Kakva su vaša razmišljanja o drugoj obljetnici rata velikih razmjera?
Nadbiskup Mieczysław Mokrzycki: Između mnogih riječi zapisanih na stranicama Evanđelja, zapanjila me kratka izjava Gospodina Isusa: „Nema dobroga stabla koje rađa zle plodove, niti zloga stabla koje rađa dobrim plodovima. Jer svako se drvo po plodu poznaje.”
Ove riječi su glas istine za nas da sudimo o ponašanju ljudi koji, slijedeći zlo, drugima postaju gorki plodovi. I iako govore da žele braniti i oslobađati, vidimo da ne žele. Umjesto mira, oni stvaraju rat. Umjesto ljubavi, rađaju mržnju. Umjesto mira stvaraju strah. Ovo je njihovo voće, gorko i kiselo.
Stoga se bez sumnje može reći da u njima nema ničeg dobrog. Jer oni su loše drveće i njihov je plod Kajinova krivnja. Boli nas što nekoliko desetljeća nakon završetka Drugog svjetskog rata ponovno moramo braniti svoju slobodu i razmišljati o tome kako se ljudska bića ne mogu ili ne mogu sjetiti strahota koje je rat ostavio za sobom. Dapače, sjećamo se savršeno dobro – većina nas samo iz povijesti, ali među nama ima ljudi koji se tog razdoblja sjećaju iz osobnog iskustva.
Nadbiskup Mieczysław Mokrzycki, latinski nadbiskup Lavova
P: Nažalost, rat je postao vaše osobno iskustvo. Kakav je svakodnevni život?
Nažalost, vojne aktivnosti se nastavljaju. Projektili i bespilotne letjelice padaju na ljude i gradove. Ginu vojnici i nedužni ljudi. Mnogi ljudi su ozlijeđeni, lišeni svojih domova i sredstava za život, nemaju posla.
Sve to dovodi do straha, tjeskobe, neizvjesnosti. Mnoga djeca, odrasli, čak i svećenici padaju u očaj, depresiju, psihičke bolesti.
U ovoj situaciji Crkva se brine pomoći svima. Pomažemo vojnicima koji se bore kroz kapelansku službu; organiziramo humanitarnu pomoć, hranu, lijekove i opremu, a pomažemo i u kupnji dronova. I dalje pozdravljamo raseljene [internally displaced persons] te organizirati humanitarnu pomoć i slati je u ratna područja. Tu pomoć također pružamo siromašnim obiteljima u našim župama. Organiziramo opsežan pastoralni rad za jačanje vjere i nade u njima.
P. Kako u ovo vrijeme pomažete ljudima da imaju nadu i unutarnju snagu?
Prije svega pozivamo vjernike na molitvu, potaknuti riječima poslanice svetoga Jakova apostola: “Tko je među vama žalostan, moli”.
Nema sumnje da nas je snašla ratna bol. Zato je citirani apostolov zahtjev za nas poziv i zadaća. To je ono što danas možemo dati našim voljenima i cijeloj Ukrajini. Naša molitva mora biti poput tamjana koji uvijek ima samo jedan smjer, od zemlje do neba. To mora biti krik jednog srca i jednog duha.
To nas je zamolio i papa Franjo, [saying], „Neka molitve i prošnje koje se danas uzdižu do neba dotaknu umove i srca svjetskih vođa, tako da dijalog i dobrobit svih stave iznad privatnih interesa. Molim vas, nikad više rata!”
To je nakana naše molitve, pridružujući se glasu Svetoga Oca koji stoji u obrani slobode i mira.
Stoga je u iskustvu patnje naše oružje u borbi za mir molitva. Mi smo Božji borci, ne s puškom nego s krunicom. Ne na bojnom polju, nego na koljenima pred Presvetim. Ovim putem molitvenim lancem grlimo cijelu zemlju, posebno za one na prvim crtama ovoga suludog rata, koji se u naše ime i za naše dobro bore za slobodu domovine.
Na taj način u svoj život unosimo osjećaj sigurnosti i solidarnosti.
Osim molitve, druga dimenzija koja gradi nadu i unutarnju snagu je dobra riječ. Danas sa svih strana dolaze vijesti koje ne donose optimizam, već vrlo često užas. Zato iz nas izvire nada i utjeha, dobra riječ i potpora duha. Riječi Gospodina Isusa “Nosite bremena jedni drugih” postaju zadatak s kojim moramo ići jedni drugima.
A ovdje je test za stav ljubavi temeljen na djelu. Moramo se pronaći u ovoj stvarnosti. Papa Franjo nam je rekao: „Milosrdan je onaj koji zna suosjećati s problemima drugih“ i „Neka djela milosrđa ne budu sredstvo da se osjećamo bolje, nego da sudjelujemo u patnjama drugih. , čak i po cijenu da se izložite i dovedete u neugodnosti.”
U ovim teškim vremenima to je stav koji potičemo i nastojimo imati kako bi ljudi vidjeli naša dobra djela i slavili našeg Oca na nebesima.
Razaranje uzrokovano raketnim napadom na Lavov
Kakvi su plodovi proizašli iz čina povjeravanja Rusije i Ukrajine Majci Božjoj?
Odmah nakon čina povjeravanja Rusije i Ukrajine od strane Svetog Oca Franje u Vatikanu, kao iu našim župama i biskupijama, vidjeli smo da se prve subote ruska vojska povukla iz Kijeva.
Gospa Fatimska poticala je na molitvu, pokoru i obraćenje. To vidimo i kod mnogih vjernika u našoj Crkvi i drugim obredima i denominacijama. Ljudi vide da je jedini spas u Bogu i da samo čudo može spasiti Ukrajinu.
A to su plodovi oslanjanja na Majku Božju. Unatoč ovoj teškoj situaciji, ljudi ne gube nadu. Imaju još puno snage i optimizma. Znaju biti jako solidarni i biti velika podrška jedni drugima.
U svemu tome vide nužnost molitve i djelovanje Božje milosti. Vojnici često govore o snazi molitve koju doživljavaju i zahvalni su svima koji mole za njih.
Gdje pronaći nadu u ovom mračnom vremenu?
Ono što mi daje snagu, nadu i vjeru je vidjeti da nas Božanska Providnost ne napušta i da ima toliko vjere u ljudima.
Jedan vojnik ispričao je što mu se dogodilo na fronti. Rekao je da im je tijekom borbi nestalo streljiva i da su znali da je gotovo. Nisu mogli izaći iz rovova jer bi to bila trenutna smrt. Tako su nakon nekog vremena počeli pozdravljati jedni druge i ugledali ruske vojnike kako im prilaze. Jedan od vojnika, koji je znao da će tih dana biti dženaza njegovom stricu, koji je također poginuo u ratu – a ja sam tom stricu činio dženazu – rekao je: “Gospodine Bože, učini nešto, jer moja obitelj neće preživjeti dva sprovoda.” Vojnik je ispričao da su Rusi nakon nekog vremena stali, okrenuli se i vratili. Za njega i za nas to je opipljivo čudo, znak Božje intervencije.
Još jedan primjer. Brat jednog od mojih svećenika radi kao bolničar na fronti i jednom se bratu povjerio: „Ti znaš da ja nisam vjernik, ali znam da sam još živ samo zahvaljujući tvojim molitvama i molitvama tvojih kolega. ”
Postaje li molitva snaga?
U posebno teškom trenutku u kojem se Ukrajina nalazi, na nama je da bdijemo pred Križem Gospodina našega Isusa Krista. Danas, kada je rat postao stvarnost, treba još više prigrliti Križ i ostati privržen ovom znaku ljubavi i spasenja, znaku pobjede života nad smrću, ljubavi nad mržnjom, istine nad lažima, poniznosti. preko sebičnosti. U ovom teškom trenutku Ukrajina također treba solidarnost i dobra srca da nastavi.
Unatoč granatiranju, žena se moli u podrumu crkve u Ukrajini
Koliko je važno nastaviti se solidarizirati s napaćenom Ukrajinom?
Dopustite mi da na ovom mjestu izrazim svoju zahvalnost svim svećenicima, posvećenim osobama i vjernicima Crkve u Ukrajini i inozemstvu, posebno u Poljskoj, za njihov prekrasan stav ljubavi. Ovaj stav je živo Evanđelje dobrih djela. Upravo je ona pokazala svijetu božansko lice ljubavi. Odnos Poljaka iznenadio je Ukrajince i oni su svjesni koliko su im veliko srce pokazali, pokazujući svoju istinsku ljudskost i kršćanstvo.
Na kraju, također bih želio zamoliti da ne izgubite ovo božansko lice Ljubavi. Trebat će nam još dugo, pa i kad dođe željeni mir.
Hvala vam što ste pročitali naš članak. Možete biti u toku pretplatom na naš dnevni bilten. Samo kliknite ovdje
