Da sam barem već postigao kršćansko savršenstvo. Samo da se više ne moram boriti protiv tog grijeha. Kad bih barem mogao neometano uroniti u molitvu. Kad bih samo mogao jednom zauvijek razumjeti taj težak odlomak iz Svetog pisma.
Siguran znak da skrećemo s puta kršćanskog savršenstva jest vjerovati da se, kad ga dosegnemo, za nas ništa neće promijeniti i ništa nas neće dovesti u iskušenje. U 38. poglavlju Put savršenstva, Sveta Terezija Avilska piše: “Smatram sasvim sigurnim da oni koji postignu savršenstvo ne traže od Gospodina da ih izbavi od kušnji, napasti, progona i sukoba.” Ona dalje kaže da “savršene duše ni na koji način ne odbijaju kušnje, već ih žele, mole za njih i vole ih.” Ako od molitve ne očekujemo ništa osim utjehe i božanske naklonosti, patimo od “obmane” da “mi dajemo i služimo, i da će nas Gospodin biti dužan nagraditi” (ibid.).
Još jedan način da zamislimo ovaj pogrešan put jest misliti da kršćansko savršenstvo ne ostavlja mjesta za nadajer nada uvijek podrazumijeva čežnju i sklonost prema nečemu što još nije postignuto. Upravo zato sveta Terezija nalazi vojnu analogiju tako prikladnom za razumijevanje puta do savršenstva. Duše koje su postigle kršćansko savršenstvo „poput su vojnika: što je više ratova, to su zadovoljnije, jer se nadaju da će iz njih izaći s većim bogatstvom. Ako nema ratova, služe za svoju plaću, ali znaju da tu neće daleko stići” (ibid.).
Krepost nade odgovara želji za srećom koju je Bog usadio u naše duše. Što smo bliži Kristu, to dublje shvaćamo da se, u konačnici, takva sreća ne može naći na ovom svijetu, već samo s Njim na onom. “Bog”, piše CS Lewis, “ne može nam dati sreću i mir osim Sebe, jer ih nema. Ne postoji takva stvar” (Čisto kršćanstvo). Naša želja da budemo s Njim upravo je ono što nadahnjuje naše aktivnosti u ovom svijetu, pročišćavajući ih tako da budu upućene u Kraljevstvo nebesko. Ukratko, nada nas “očuva od sebičnosti i vodi nas k sreći koja proizlazi iz milosrđa” (KKC, 1818).
Nije slučajno da Teresino duhovno remek-djelo nosi naslov Put savršenstva a ne Stanje savršenstva. Napisao je njezin kolega karmelićanin Ivan od Križa Uspon na brdo Karmel a ne Vrh planine Karmel. Biblijski način izražavanja ovoga jest naglašavanje da smo svi mi hodočasnici.
Abraham je paradigmatski hodočasnik. Bog ga poziva da napusti dom svoga oca i da se nastani u zemlji Kanaan. Pokreće ga nada u Božje obećanje da će njegovo potomstvo biti brojno kao zvijezde na nebu i zrnca pijeska na morskoj obali (usp. Post 15,5; 22,7). Sveti Pavao veliča Abrahama kao primjer nade, jer je “vjerovao, nadajući se protiv nade, da će postati ‘otac mnogih naroda'” (Rim 4,18). “Nadati se protiv nade” znači da se Abraham nadao iznad puke ljudske nade. U svjetskim okvirima, stogodišnji starac nije imalo smisla nadati se djeci, pogotovo sa sterilnom ženom. Pavlova poanta je da je ova svjetovna nada suočena s novom nadom, božanskom nadom, nadom koja bi bila nemoguća bez vjere. “Nije sumnjao u Božje obećanje u nevjeri; nego je bio osnažen vjerom i dao je slavu Bogu i bio je potpuno uvjeren da ono što je obećao može i učiniti” (Rim 4,20).
Postoji još jedan apsolutno bitan element u priči o Abrahamu – i Pavlovom ponovnom prepričavanju toga u svojoj Poslanici Rimljanima: nada i hodočašće koje ona podrazumijeva su komunalni. Abrahamovo hodočašće naređeno je da se proizvedu brojni potomstvoa Pavlovo učenje da mu je Abrahamova vjera pripisana kao pravednost je “također za nas . . . koji vjeruju u onoga koji uskrisi od mrtvih Isusa, Gospodina našega« (Rim 4,24). Ovo hodočašće vjere činimo zajedno ili nikako.
Papa Franjo to nije mogao jasnije izraziti u svojoj Buli indikcije za Jubilej nade, Spes non confunditkada je odredio da:
U nedjelju 29. prosinca 2024. u svakoj katedrali i konkatedrali dijecezanski će biskupi slaviti svetu misu kao svečani početak jubilarne godine. . . Hodočašće koje kreće iz crkve odabrane za collectio a zatim odlazi u katedralu može poslužiti kao simbol putovanje nade da, obasjan Božjom riječju, sjedinjuje sve vjernike (par. 6, [emphasis added]).
Franjo želi da svi vjernici iskuse što znači hodati zajedno u nadi, što znači biti hodočasnik. S inauguracijom Redovitog jubileja na Badnjak, kada su otvorena Sveta vrata bazilike svetog Petra, Franjo piše da „pred nama je hodočašće obilježeno velikim događajima, u kojima Božja milost prethodi i prati njegov narod kao guraju naprijed čvrsti u vjeri, aktivni u ljubavi i postojani u nadi (usp. 1. Sol 1,3).«
Autentična kršćanska nada podsjeća nas da smo uvijek na putu. Ne možemo se odmoriti dok ne dosegnemo slavu neba koju je Bog obećao. “Sanjajte”, piše Sveta Terezija, “da što se više borite, to više dokazujete ljubav koju nosite svome Bogu, i da ćete se više radovati jednog dana sa svojim Voljenim, u sreći i zanosu koji nikada ne prestaju” (Exclamaciones del alma a Dios, 15, 3).
Autor fotografije Eric Muhr na Unsprskati
