Kome da idemo? Dvadeset prva nedjelja kroz godinu
Pitanja i odgovori o kršćanstvu

Kome da idemo? Dvadeset prva nedjelja kroz godinu

Danas, nakon opetovanog inzistiranja da Njegovi učenici moraju jesti Njegovo tijelo i piti Njegovu krv, Isus pita: “Šokira li vas ovo?” Pa, da.

Evanđelje (Pročitaj Iv 6,60-69)

U govoru o Kruhu života, Isus je govorio mješovitom mnoštvu. Bilo je “Židova” koji su Ga pronašli nakon što je nahranio pet tisuća. Tu su bili i Njegovi “učenici”, ljudi koji su Ga već počeli slijediti. Među njima su, naravno, bila Dvanaestorica. Bilo je uobičajeno da rabini u Judi privlače učenike; podsjetimo da je i Ivan Krstitelj imao učenike. To su bili ljudi željni učenja i vrlo vjerojatno duhovno gladni. U ovo posebno vrijeme u povijesti Judeje, mesijanska su očekivanja bila vrlo velika. Zbog njegovih izvanrednih i vrlo javnih čuda, nije iznenađujuće da je Isus imao mnogo “učenika”. Što je iznenađujuće je koliko im je otežao da Ga slijede.

Naše Evanđelje počinje pitanjem “mnogih” Isusovih učenika: “Teška je ovo riječ; tko to može prihvatiti?” Oni se pozivaju na Njegove izjave o jedenju “prave hrane” Njegovog tijela i pijenju “pravog pića” Njegove krvi kako bi imali vječni život. Njegovo odbijanje da potpunije objasni o čemu je, zaboga, govorio, gura ih do krajnjih granica. Nazivaju to “teškom izrekom”, što je prigušeni način da se opiše koliko je to bilo nečuveno. Jednostavno to nisu mogli progutati (namjera igre riječi).

Isus, svjestan “žamora” o tome među učenicima, ima pitanje i za njih: “Šokira li vas to?” Postavljajući ovo pitanje, Isus uopće ne odustaje od istinski alarmantne prirode svojih riječi upućenih njima. Vrijedno je ovdje zastati kako bi primijetili da im je Isus govorio metaforički, sugerirajući da će jelo i piće postati prilike za sjećanje na Njega i povjerenje u Njega, ne bi bilo elementa “šoka” u onome što im je rekao . Govor o Kruhu života može samo šokirati učenike ako pretpostave da On govori doslovno.

Pomaže znati da ovdje koristi grčki glagol sv. Ivana (trogovidi Iv 6:54) je onaj koji znači “žvakati” ili “glodati”. Upotrebljava se četiri puta u drugoj polovici Ivana 6, samo jednom u ostatku Novog zavjeta. Ovaj se glagol koristi u grčkoj književnosti za opisivanje hranjenja životinja i stoke, au nekim slučajevima i za prehranu ljudi. Ranije u govoru, sveti Ivan koristi uobičajeniji glagol za jesti, estio. Promjena u vokabularu označava promjenu fokusa, intenziviranje doslovnog jedenja. Nije ni čudo što su “mnogi” učenici bili šokirani.

Umjesto da se povuče ili objasni, Isus odgovara još jednim zagonetnim pitanjem: “Što ako biste vidjeli Sina Čovječjega kako se penje tamo gdje je prije bio?” Sve je šokantnije! Isus sada tvrdi da je nebeska figura koju je opisao prorok Danijel (vidi Dn 7,1-28), čije će uzašašće na Njegovo prijestolje na nebu biti vidljivo ljudskim očima. Ako je Njegovim učenicima smetalo Njegovo neobično inzistiranje na obroku od Njegove krvi i mesa, sigurno bi ih poništio ovaj novi prijedlog. Zašto? Isus im kaže: “Duh je onaj koji oživljava, a tijelo ne koristi. Riječi koje sam vam rekao duh su i život.” Razlog zbog kojeg se bore je taj što se oslanjaju samo na razum da bi shvatili Isusa. Očigledno je njihovo učeništvo proizašlo iz njihove vjere u Isusa kao strogo ljudskog rabina. Sada im postavlja izazov. Jesu li voljni slijediti Ga bez postavljanja Mu racionalnih ograničenja? Mogu li prihvatiti ono što On kaže, koliko god čudno i nemoguće zvučalo, zbog toga Tko On jest?

Isus zna kamo ovo vodi; On je “od početka poznavao one koji neće vjerovati”. Bilo je baš kao što je upozorio sve mnogo ranije u ovom govoru: “Nitko ne može doći k meni ako to ne odobri Moj Otac.” Ljudska, racionalna procjena neće uspjeti u odluci da se slijedi Isus. Neumitno će doći trenutak kada će samo Božja pomoć moći premjestiti učenika iz naravnog u nadnaravno, od sumnje u vjeru.

“Mnogi Njegovi učenici” nisu uspjeli prebroditi ovaj trenutak. Oni su se “vratili svom prijašnjem načinu života i više ga nisu pratili”. Nisu bili voljni slijediti ovakvu vrstu rabina, dajući ove divlje izjave. Sljedeće pitanje koje Isus postavlja, u svjetlu svega ovoga, bilo je razumno: “Isus tada reče Dvanaestorici: ‘Želite li i vi otići?’”

Zar ne želimo da možemo vidjeti izraze njihovih lica kada im se obratio s ovim bolno prodornim pitanjem? Jesu li gledali u tlo, bojali se uspostaviti kontakt očima? Je li bilo tihih, nervoznih kašljanja dok su čekali da vide što će jedno drugom odgovoriti?

Napokon Petar progovara: “Učitelju, kome da idemo?” Drugim riječima, on kaže: “Gdje bismo drugdje mogli ići?” Ne umanjujući težinu Isusovih izjava, Petar mu kaže da su voljni ostati jer su uvjereni da je on “Svetac Božji”. Spremni su obustaviti presudu što god Isus kaže, koliko god to apsurdno zvučalo, jer oni vjeruju da je On božanski. Oni Mu vjeruju.

Kako se kasnije pokazalo, Isus je u potpunosti ispunio “šokantne” izjave koje su odbile mnoge učenike. Na Posljednjoj večeri, On je pretvorio kruh i vino u svoje Tijelo i Krv; učenici su Ga tako konzumirali. Prilikom Uzašašća, gledali su kako se vraća na svoje prijestolje na nebu, baš kao što je prorekao. Njihove oči vjere dale su im viziju koja im je bila potrebna da vide ovo ispunjenje. Govor o Kruhu života uči nas da se ne okrećemo od nemogućih obećanja koja je Isus dao. Ako je to rekao, On to i misli. Crkva nas uvijek usađuje u odgovor koji je Petar uputio Isusu: “Ti imaš riječi života vječnoga.” Amen.

Mogući odgovor: Gospodine Isuse, želim vjerovati Tvojim obećanjima, ma kako nemoguća zvučala. Molim te, ojačaj me da to učinim u Tvojoj euharistijskoj milosti.

Prvo čitanje (Pročitaj Još 24,1-2a, 15-17, 18b)

U ovom starozavjetnom čitanju nalazi se trenutak odluke sličan onom koji smo vidjeli u našem Evanđelju. Jošua, veliki vođa Izraela koji je slijedio Mojsija, obraća se narodu nakon svih njihovih bitaka za povratak Obećane zemlje. Bilo je vrijeme da obnove svoj savez s Gospodinom. Jasno je stavio njihov izbor pred njih: mogli su štovati bogove koje su njihovi očevi poznavali u poganskim zemljama u kojima su živjeli prije dolaska u Obećanu zemlju, ili su mogli štovati poganske bogove naroda koje su osvojili, ili su mogli “služiti Gospodina“, kao što bi to učinili Jošua i njegov dom.

Ljudi priznaju da je Bog više nego dokazao svoju ljubav i brigu za njih. Na temelju onoga što je Bog već pokazao, oni su spremni služiti mu, “jer on je naš Bog.” Odgovor koji je Petar dao Isusu na pitanje koga će dvanaestorica slijediti ima odjek ove vrste vjere. Kao što je Izrael bio uvjeren da je Bog s njima, tako su i Dvanaestorica bila uvjerena da je Isus Božji “Svetac”. Izraelci su povikali: “Daleko od nas da ostavimo Gospodina.” Petar, govoreći u ime Dvanaestorice, reče: “Učitelju, kome da idemo?”

Kada nam Gospodin predstavi trenutke odluke, što će biti naš izbor?

Mogući odgovor: Nebeski Oče, ponekad me moje okolnosti tjeraju da mislim da nemam izbora. Pomozi mi da vidim da uvijek mogu izabrati Tebe.

Psalam (Pročitaj Ps 34,2-3, 16-21)

Nastavljamo pjevati od Ps 34 u našem responzoriju, kao što smo činili cijeli ovaj mjesec. Refren je bio stalan poziv na “Kušajte i vidite dobrotu Gospodnju.” Psalmist nas podsjeća na Božje izbavljenje u vremenima nevolje, Njegovu konačnu pobjedu nad svim zlom i Njegovu nježnost prema onima koji su “slomljena srca” i “slomljena duha”.

Ovo čitanje završava mesijanskim proročanstvom o “Pravedniku,” Koji će upoznati Božje potpuno izbavljenje bez ijedne slomljene kosti. Isus na križu je taj “jedini”. Zašto psalmist sugerira da mu se ništa neće dogoditi, iako poznajemo agoniju Kristove muke? On tako prorokuje zbog Uskrsnuća. Bol i patnja nisu imali konačnu riječ. Isus je uskrsnuo kao pobjednik, neozlijeđen svojom teškom borbom s grijehom i smrću. To je slavno Tijelo koje nam Isus nudi u kruhu i vinu Euharistije. Uistinu, ovaj obrok nam daje isti onaj vječni život koji je Njega uskrisio iz smrti. Niti jedna od naših kostiju neće biti slomljena.

Mogući odgovor: Psalam je, sam po sebi, odgovor na druga naša čitanja. Ponovno ga pročitajte uz molitvu kako biste ga učinili svojim.

Drugo čitanje (Pročitaj Ef 5,21-32)

Zašto nam Crkva daje ovo čitanje dok zaključujemo govor o Kruhu života? Sveti Pavao piše o braku i njegovoj sakramentalnoj stvarnosti. On posebno ističe kako bi naglasio prirodu braka “jednog tijela”. To je bio Božji izvorni plan za brak, kao što je navedeno u citatu iz Postanka. Ova tjelesna, emocionalna i duhovna zajednica muškarca i žene uvijek je trebala predstavljati Božji vlastiti odnos s Njegovim narodom, ispunjen u Isusu.

Sveti Pavao na jedinstven način opisuje bračnu zajednicu: „Muževi neka ljube svoje žene kao svoja vlastita tijela. Tko voli svoju ženu, voli sebe. Jer nitko ne mrzi svoje tijelo, nego ga hrani i njeguje, kao i Krist Crkvu, jer mi smo udovi njegova tijela.” Ovo je zapanjujuće jedinstvo! Kad to shvatimo, počinjemo uviđati zašto nam je Isus ostavio čudesan obrok koji nam omogućuje da ga unesemo u vlastito tijelo da nas hrani i njeguje.

On je naš Zaručnik, uvijek nas poziva na svadbenu gozbu. On voli naša tijela kao svoje vlastito.

Mogući odgovor: Gospodine Isuse, Euharistija je Tvoj bračni zalog nama, meni. Znam da nisam vrijedan; Znam da me liječiš za vječni život, obećanje koje si dao. Hvala.


Autor fotografije Jacob Bentzinger na Unsplash

Hvaljen Isus i Marija 👋
Drago nam je što Vas vidimo!

Pretplatite se na naš bilten s vijestima!

Ne šaljemo neželjenu poštu!

Povezani članci

Što svećenik jest, a što nije

Katoličke vijesti

Veliki tjedan i Uskrs: činjenica našeg otkupljenja

Katoličke vijesti

Hijerarhija fakulteta

Katoličke vijesti
Katoličke vijesti