Nedavno se pojavio pomalo popularan interes za anđele. To može biti prolazna stvar, možda povezana sa zanimanjem za izvanzemaljsko kako je prikazano u filmovima ili na televiziji ili s potragom za transcendentalnim. Kakvo god bilo objašnjenje, čini se da to nije teološko ispitivanje o prirodi anđela i njihovom dobronamjernom djelovanju prema nama ljudima.
U isto vrijeme čini se da se trenutno malo ili nimalo ne shvaća da postoje zli anđeli koji imaju određeni utjecaj na naše živote. Ova anđeoska stvorenja—vragovi ili demoni ili zli duhovi — predvođeni su Sotonom, koji se u kršćanskim spisima spominje kao glavni Božji neprijatelj, napasnik naših praroditelja i samog Isusa Krista. Ipak, u našem jeziku, kao i u drugim, postoji mnogo referenci na vraga, kao što su “Koji vrag!”, “Vraže jedan!”, “Vrag s tobom!”, “Ti si vrag!” “Ajde k vragu!” U povijesti religija uvijek je postojala svijest o postojanju zlih duhova i njihovoj moći nad čovjekom.
U judeo-kršćanskoj kulturi đavao je uvijek bio određeni element. Stari zavjet a posebno Novi zavjet potvrđuju da đavao ili Sotona postoji i ima ulogu u životu čovjeka na zemlji (1. Ljet 21:1, Job 1, 2, Mudr. 2:24, Mat. 4:1, 5, 8, 11, Marko 1:13, Ivan 6:70, Djela 5:3, Rimljanima 16:20, 1 Kor 5:5, 7:5, 1 Tim 3:6, Heb 2:14, Otk 2:9 , plus deseci drugih stihova).
U obredu inicijacije u prvobitnoj Crkvi, sotone smo se odrekli. Štoviše, Katolička crkva ima jasno učenje o palim anđelima kao dijelu naše vjere. Kao i sva anđeoska bića, Bog ih je stvorio kao potpuno duhovna stvorenja, veličanstveno obdarena u svojoj prirodi. Đavla i ostale demone Bog je stvorio dobrima prema njihovoj naravi, ali su sami sebe učinili zlima (Lateran IV, DS 800).
Đavao i ostali anđeli koji su se s njim družili, prepustili su se oholosti; željeli su se uzdići iznad svog stvorenog stanja, biti potpuno neovisni i učiniti se božanskima. Anđeo je sagriješio tražeći svoje dobro iz vlastite slobodne volje, nepokorno vladavini božanske volje (Toma Akvinski, Summa Theologiae [ST] I:63:1:4). Blaženstvo, koje se nije moglo postići osim uz pomoć Božje milosti, đavli su željeli steći vlastitim naporima (ST I, 63, 3). Neopozivi karakter njihova izbora, a ne nedostatak u božanskom milosrđu, čini grijeh anđela neoprostivim. „Nema kajanja za anđele nakon njihova pada, kao što nema kajanja za ljude nakon smrti“ (KKC 393).
Pošto su svojom slobodnom voljom izgubili svoju sudbinu, đavli su zauvijek bili isključeni iz Božje vizije i osuđeni na vječnu vatru pripremljenu za đavla i njegove anđele (Mt 25,41).
Đavli su počinili još jedan grijeh koji je odgovarao njihovom palom stanju, trajni grijeh zavisti, pri čemu je pali anđeo tugovao zbog čovjekovog dobra i također zbog božanske izvrsnosti (ST I:63:3). Ovo objašnjava iskušavanje naših praroditelja. Što se tiče čovjeka, njegov je grijeh bio na poticaj đavla (Lateran IV, DS 800).
Što se podrazumijeva pod iskušavanjem?
To je, “ispravno govoreći, suditi nečemu. Iskušavamo nešto kako bismo saznali nešto o tome: stoga je neposredni kraj svakog napasnika znanje. . . . Ali ponekad se kroz to znanje nastoji postići drugi cilj, bilo dobar ili loš. . . . Đavao, međutim, uvijek iskušava kako bi povrijedio potičući čovjeka na grijeh. U tom smislu kaže se da je njegova ispravna služba iskušavati” (ST I:114:2).
Način na koji je đavao iskušavao naše praroditelje poučan je za njegovu podmuklu zloću. “Iskušenje koje dolazi od neprijatelja ima oblik sugestije. . . . Sugestija se ne može dati svima na isti način: ona mora proizaći iz onih stvari prema kojima svatko ima sklonost. Posljedično, đavao ne navodi odmah duhovnog čovjeka na teške grijehe, već počinje s lakšim grijesima, kako bi ga postupno doveo do onih većih. . . . Tako je i đavao krenuo u iskušenje prvog čovjeka. Jer isprva je namamio svoj um da pristane na jedenje zabranjenog voća, govoreći [Gen. 3:1] ‘Zašto ti je Bog zapovjedio da ne jedeš ni sa jednog stabla u raju?’ Drugo, na ispraznu slavu govoreći [Gen. 3:1], ‘Oči će ti se otvoriti.’ Treće, doveo je kušnju do krajnje visine oholosti, govoreći: ‘Bit ćete kao bogovi, poznavajući dobro i zlo’” (ST III, 41, 4).
U slučaju naših praroditelja, đavao nije mogao iskušati niti utjecati na njih iznutra. Uživali su u stanju nevinosti koje je uključivalo kontrolu njihovih nižih sposobnosti, koje su u ovom čistom stanju bile pod autokratskom kontrolom njihovih viših sila. Štoviše, Bog im je dao dodatne moći da poboljšaju svoje prirodno stanje.
“Sugestija kojom đavao sugerira nešto čovjeku duhovno pokazuje da đavao ima veću moć protiv čovjeka nego što to ima vanjska sugestija, budući da unutarnjom sugestijom, barem, đavao mijenja čovjekovu maštu, dok vanjskom sugestijom mijenja se samo na vanjskom stvorenju. Sada je đavao imao minimalnu moć protiv čovjeka prije grijeha, stoga ga nije mogao iskušati unutarnjim sugestijama, nego samo vanjskim sugestijama” (ST II-II:165:2:2).
Kao rezultat tog prvog i istočnog grijeha, ljudska je narav bila okaljana i takva će ostati sve dok joj na ovaj ili onaj način ne bude dano ozdravljenje izvan same ljudske naravi, naime od Boga. Istočni grijeh doveo je čovjeka u orbitu đavolske moći, kako je i namjeravao.
Čovjek je “vrijeđajući Boga svojim grijehom, navukao na sebe gnjev i gnjev Božji i posljedično smrću kojom mu je Bog prijetio i zajedno sa smrtnim zarobljeništvom u vlasti onoga koji od sada ‘ima vlast smrti’ (Heb 2: 14), tj. đavla. . . . Potrebno je priznati da su svi ljudi izgubili nevinost u Adamovom grijehu. . . . Tako su potpuno bili robovi grijeha [cf. Rom. 6:20] i pod vlašću đavla i smrti” (Trent, DS 1511, 1521).
Stoga je đavolji utjecaj na čovjeka očito jači i prodorniji budući da, za razliku od naših praroditelja, ulazimo u život odvojeni od Boga i bez potpune kontrole našeg nižeg ja. Ovaj đavolski utjecaj bio je razorniji prije muke i smrti Mesije.
„Tri su stvari koje treba razmotriti u vezi s moći koju je đavao imao nad ljudima prije Kristove muke. Prvi je na strani čovjeka, koji je svojim grijehom zaslužio da bude predan đavoljoj vlasti i bio svladan njegovim iskušenjem. Druga stvar je s Božje strane, kojega je čovjek uvrijedio griješenjem i koji je s pravdom ostavio čovjeka pod đavolskom vlašću. Treći je na đavlovoj strani, koji ga je iz svoje najopakije volje spriječio da osigura svoje spasenje” (ST III, 49, 2).
Kako onda đavao vrši svoj utjecaj na nas kako bi nas naveo na grijeh i time ugrozio naše spasenje?
Crkva je, izražavajući svoju apostolsku vjeru, naučavala postojanje i moć đavla, ali broj demona ili njihov točan grijeh ili opseg njihove moći prepušteni su teološkom istraživanju.
U tom je području poučno već spomenuto učenje Tome Akvinskoga. On, Zajednički doktor Crkve, poznat je po svom opširnom liječenju i dobrih i palih anđela. Sljedeće ispitivanje odnosa đavo-čovjek oslanjat će se prvenstveno na njegovo razumijevanje.
Prije svega, đavao na nas može utjecati izvana. Kakvu god promjenu priroda proizvede ili želi u sebi proizvesti, demoni je mogu izvesti korištenjem tih prirodnih elemenata. Tako mogu pomicati tijela i poprimati izgled tijela (ST I:114:4:2). Oni također mogu utjecati na nas kroz loše drugove, kroz osobe nezdrave doktrine ili učenja, korištenjem medija komunikacije.
S druge strane, demoni ne mogu činiti čuda kao takva, budući da to pripada isključivo Bogu kao nešto što se čini izvan poretka stvorene prirode. Oni mogu izvesti ono što se čini čudesnim jer nadilazi ljudsku moć i iskustvo.
“Tako demoni mogu činiti čuda, to jest stvari koje izazivaju čuđenje čovjeka zbog toga što su izvan njegove moći i izvan njegova područja znanja. Jer čak i čovjek koji čini ono što je izvan moći i znanja drugog dovodi do toga da se čudi onome što je učinio, tako da se na neki način tom čovjeku čini kao da je učinio čudo. Međutim, treba primijetiti da iako ova djela demona koja nam se čine čudesnima nisu prava čuda, ponekad su ipak nešto stvarno. Tako su faraonovi čarobnjaci snagom demona proizveli prave zmije i žabe” (ST I:114:4).
To je uglavnom unutarnje mjesto gdje đavao nastoji izvršiti svoj utjecaj i suptilnije odvesti čovjeka u grijeh. To čini podmuklim sugestijama pokušavajući raspolagati našom voljom. Može djelovati na maštu slikama, pa čak i na tjelesna osjetila. Ali đavao ne može prisiliti volju, koja ostaje čovjekova krajnja citadela slobode kontrole i njegove neovisnosti i odgovornosti (Toma Akvinski, De Malo 16:11).
Đavao mora upotrijebiti svu nadmoć svojih prirodnih moći da locira i probije slabosti u obrani svakog pojedinca. Koristi isti pristup kao i kod naših praroditelja. „U svakoj vrsti grijeha nalazimo isti red kao i u prvoj kušnji. Jer, prema Augustinu . . . počinje sa žudnjom za grijehom u senzualnosti, označenom zmijom; proteže se na niži razum užitkom, označen ženom; i doseže viši razum pristankom u grijehu, označen čovjekom. . . .
„Stoga je đavao, iskušavajući čovjeka, iskoristio dvojaki poticaj za grijeh: jedan od strane intelekta obećavajući božanski život kroz stjecanje znanja koje čovjek prirodno želi imati, drugi od strane smisao. To je učinio tako što je pribjegao onim razumnim stvarima koje su sličnije muškarcu, djelomično iskušavajući muškarca preko žene koja mu je bila slična u istoj vrsti; dijelom iskušavajući ženu preko zmije, koja im je bila srodna u istom rodu; dijelom sugerirajući im da jedu zabranjeno voće, koje je bilo slično njima u najbližem rodu” (De Malo, 16:11). Đavlova taktička prilagodba individualnom temperamentu, karakteru, ukusu, stavovima, predrasudama i duhovnosti ukazuje na njegovu superiornu oštroumnost.
Kako đavao stječe svoj uvid u naše slabosti? On može spoznati misli našeg srca “na jedan način kako se vide same po sebi, kao što čovjek poznaje svoje vlastite misli, na drugi način preko nekih tjelesnih znakova. To je osobito vidljivo kada čovjeka dovedu do neke strasti iz unutarnjih misli, koja, ako je bila žestoka, čak i u vanjskom izgledu ima neke naznake kroz koje se može otkriti, ‘kao što je strašno bljedilo, ili posramljen pocrvenjeti,’ kao Filozof [Aristotel] navodi u IV Etika; ali čak i ako je strast blaža, mogu je otkriti pronicljivi liječnici kroz promjenu srca koja se opaža brzinom pulsa. Vanjske i unutarnje tjelesne znakove ove vrste demoni mogu znati mnogo više nego bilo koji čovjek uopće, pa je stoga sigurno da demoni mogu znati na gore navedeni način ljudske misli” (De Malo 16:8).
Ali čovjek je još uvijek slobodan htjeti i misliti, pa stoga “iako demon zna neke uzroke misli, ipak ne zna sve, jer ne poznaje kretanje volje” (De Malo 16:8:8). Ipak, svaki čovjek ima vlastitu sklonost ili sklonost zlu. “Demoni znaju što se izvana događa među ljudima, ali jedini Bog zna unutarnje raspoloženje čovjeka, tko je mjeritelj duhova (Izreke 16,2). Upravo to raspoloženje čini čovjeka sklonijim jednom poroku nego drugom; Stoga đavao iskušava kako bi istražio ovu nutarnju nastrojenost čovjeka, kako bi ga naveo na onaj porok kojemu je više sklon.
“Iako demon ne može promijeniti volju, ipak . . . on može promijeniti unutarnje moći ljudi u određenom stupnju” (ST I:114:2:2-3). “Čovjek ima prirodnu sklonost prema onome što priliči tjelesnom smislu suprotno dobru razuma” (De Malo 16:2). Tako se za onoga tko je, na primjer, ljut ili pohlepan, kaže da ima prirodnu sklonost zlu.
Štoviše, đavao može djelovati na čovjekova osjetila, utjecati na njegovu maštu privlačnim slikama, dovodeći do grešnog izbora. “Kao što mogu mijenjati tijela lokalno, tako i demoni mogu transmutirati određene pokrete ili dojmove koje u tijelu ostavljaju osjetila, ne samo onih koji spavaju nego i onih koji su budni . . . tako da neke stvari izgledaju kao da se u to vrijeme osjetljivi princip mijenja tim vanjskim stvarima” (De Malo 16:11).
Đavao ne poštuje osobe; ne libi se ni na kome iskušati svoje smicalice. Iskušavao je samog Krista u javnom životu našega Gospodina. Krist je namjerno dopustio ovu đavolovu aktivnost kao dio svoje spasonosne poruke.
“Krist je želio biti kušan, prvo da nas ojača protiv kušnje. . . . Drugo, da bismo mogli biti upozoreni kako se nitko, koliko god bio svet, ne bi smatrao sigurnim ili slobodnim od iskušenja. Stoga je također želio biti iskušan nakon svog krštenja. . . . Treće, da nam da primjer: da nas pouči, naime, kako nadvladati đavolske napasti. . . . Četvrto, kako bi nas ispunio pouzdanjem u njegovo milosrđe. Stoga je napisano [Heb. 4:15], ‘Nemamo velikog svećenika koji ne može imati suosjećanja s našim slabostima. ali kao mi u svemu iskušavani bez grijeha’” (ST III:41:1, KKC 538-540, 550).
Demoni nisu sa sigurnošću znali da je Krist Sin Božji, ali iz ljudskih slabosti koje su uočili, poput gladi, htjeli su ga iskušati. “Sada kušnja koja dolazi od neprijatelja može biti bez grijeha, jer dolazi pukom vanjskom sugestijom. Ali iskušenje koje dolazi od tijela ne može biti bez grijeha, jer je takvo iskušenje uzrokovano užitkom ili požudom. . . . Stoga je Krist želio da ga iskušava neprijatelj, ali ne tijelo” (ST III, 41, 1, 3).
„Ovog istog reda držao se i kušajući Krista. Isprva ga je iskušavao na ono što ljudi žele, koliko god duhovni bili – naime, potporu tjelesne prirode hranom. Drugo, napredovao je do one stvari u kojoj duhovni ljudi ponekad nedostaju, budući da rade određene stvari za pokazivanje, što se odnosi na taštu slavu. Treće, doveo je u iskušenje ono u čemu nemaju udjela duhovni ljudi, već samo tjelesni ljudi, naime, da žude za svjetovnim bogatstvom i slavom do te mjere da preziru Boga. I tako je u prve dvije kušnje rekao: ‘Ako si Sin Božji’, ali ne i u trećoj, što je neprimjenjivo na duhovne ljude, koji su sinovi Božji posvojenjem, dok se primjenjuje na dvije prethodne kušnje. . Krist se odupro tim iskušenjima citirajući autoritet Zakona, a ne provodeći njegovu moć” (ST III, 41, 4).
Obično se pozivamo na “đavla”, označavajući izrazom vođu tih stvorenja, iako to također može uključivati bezbrojnu vojsku demona. Koliko ih ima nepoznato nam je osim kratkog uvida u događaj s demonijakom iz Gerasena (Luka 8,30). Na Kristovo pitanje o imenu nečistog duha odgovor je bio “Legija” “jer je demona koji su ušli u njega bilo mnogo.” Kad demoni djeluju zajedno “sloga demona, pri čemu se jedni pokoravaju drugima, ne proizlazi iz međusobnog prijateljstva, nego iz njihove zajedničke zloće kojom mrze ljude i bore se protiv Božje pravde. Zlim ljudima pripada da se pridruže i podlože drugima za koje vide da su jači kako bi izvršili vlastitu zloću” (ST I:109:2:2). Kako ih oponašaju naše moderne bande i mafijaši!
Ne treba zaključiti da je đavao temeljni uzrok svakog našeg grijeha „jer jedna stvar može biti uzrok druge na dva načina: izravno i neizravno. Neizravno jer, kada je agens uzrok sklonosti određenom učinku, kaže se da je povremeni i neizravni uzrok tog učinka; na primjer, mogli bismo reći da je onaj tko suši drvo uzrok izgaranja drva.
„Ovako moramo priznati da je đavao uzrok svih naših grijeha, jer je on potaknuo prvog čovjeka na grijeh, iz čijeg je grijeha proizašla sklonost grijehu u cijelom ljudskom rodu. . . . Ali kaže se da je stvar izravni uzrok nečega kada njezino djelovanje izravno tome teži. Na ovaj način đavao nije uzrok svakog grijeha, jer nisu svi grijesi počinjeni na poticaj đavla, ali neki su posljedica slobodne volje i pokvarenosti tijela.
“Kao što Origen kaže . . . čak i da nema đavla, ljudi bi imali želju za hranom i ljubavlju i sličnim užicima, u vezi s kojima se mogu pojaviti mnogi poremećaji osim ako se te želje ne obuzdaju razumom, osobito ako pretpostavimo iskvarenost naše prirode. Sada je u moći slobodne volje obuzdati ovaj apetit i držati ga u redu. Posljedično, nema potrebe da svi grijesi budu posljedica đavla. Ali one grijehe koji su uzrok đavla čovjeka čini ‘tako što je zaveden istim blaćenjem kao i naši praroditelji’, kako kaže Izidor. . . .
„Kada čovjek počini grijeh, a da ga na to ne potakne đavao, on ipak time postaje dijete đavla, utoliko što oponaša onoga koji je prvi sagriješio. . . . Čovjek može sam od sebe pasti u grijeh, ali ne može napredovati u zaslugama bez božanske pomoći, koju čovjeku donosi služba anđela. Zbog toga anđeli sudjeluju u svim našim dobrim djelima, dok nisu svi naši grijesi đavolski poticaji. Ipak, nema vrste grijeha koji ponekad nije posljedica demonske sugestije” (ST I:109:2:2).
“Bog je univerzalno načelo svih unutarnjih kretanja čovjeka, ali to što će čovjek biti odlučan za zli savjet izravno je posljedica ljudske volje i đavla kao nagovaranja ili nuđenja predmeta apetita” (ST I-II. :80:1:3). “Demoni potiču čovjeka na sve takve stvari koje izgledaju lažne da bi se naviknuo na njih tako da ga odvedu na smrtni grijeh” (ST I-II:89:4:3).
Ako bismo se uspjeli oduprijeti ili svladati đavolovo iskušenje, to ne jamči da on neće pokušati ponovno u nekom drugom trenutku. Krist, koji je tri puta bio kušan u pustinji, svaki je put odbio đavla. „Kad je đavao dovršio sva iskušenja, ostavio ga je da čeka drugu priliku” (Luka 4,13) U vrijeme Spasiteljeve muke, đavao je „činio da u ovom kasnijem napadu kuša Krista na potištenost i mržnju prema bližnjemu , baš kao što ga je u pustinji naveo na proždrljivost i idolopoklonički prezir prema Bogu” (ST III:41:3:3).
Najutješniji aspekt našeg odnosa u ovom životu s našim protivnikom su prednosti koje posjedujemo da bismo ga pobijedili. Tu je pomoć dobrih anđela i, prije svega, učinak Kristove muke. “Sada je došao sud na ovaj svijet, sada će knez ovoga svijeta biti protjeran, a ja ću – kad jednom budem podignut sa zemlje – sve ljude privući k sebi” (Ivan 12,31). “Knez ovoga svijeta je osuđen” (Ivan 16:11).
Kristovom mukom đavao je lišen vlasti nad ljudima, vlasti koju je vršio prije muke. Razlog zašto je posjedovao ovu moć bio je i čovjekov istočni grijeh podvrgavanja iskušenju đavla, neprijatelja čovjekova spasenja, i kazna Božje pravde. Ali, “Kristovom je mukom čovjek izbavljen od đavolske vlasti utoliko što je muka uzrok oproštenja grijeha. . . oslobodio nas je đavolske vlasti utoliko što nas je pomirio s Bogom. . . izbavio nas je od đavla utoliko što je u Kristovoj muci prekoračio granicu moći koju mu je Bog dodijelio urotom da usmrti Krista, koji, budući da je bio bezgrešan, nije zaslužio umrijeti” (ST III, 49, 2).
Dakle, što se više družimo s Kristovom mukom, što više nastojimo biti osjetljivi na plodove muke, to jest na milosti koje izviru iz Spasitelja, to ćemo biti jači da se odupremo i nadvladamo đavolske lukavštine. “Kako uvjeti borbe ne bi bili nejednaki, čovjeku postoji obećana naknada, koja se primarno dobiva milošću Božjom, a potom skrbništvom anđela” (ST I:114:1:2) .
Iz ovog razmišljanja o utjecaju đavla ne smijemo izvući da je naša odgovornost za naše grijehe smanjena zbog đavolskog djelovanja na nas. Nije tako. Mi, zbog ostataka istočnog grijeha, imamo trajne tendencije griješiti; sasvim smo sposobni sami zgriješiti.
“Napad na tijelo i svijet bio bi dovoljan za ispoljavanje ljudske slabosti, ali nije dovoljan za demonsku zlobu, koja koristi i jedno i drugo u napadima na ljude. Ali po božanskoj odredbi to ide na slavu izabranih” (ST I:114:1:3). Ipak, “kada čovjek počini grijeh, a da ga na to ne potakne đavao, on ipak postaje dijete đavolovo utoliko što oponaša onoga koji je prvi sagriješio” (ST I:114:3:2).
Kao što je već spomenuto, đavao nam je uvijek spreman davati provokativne prijedloge, raditi na našim predrasudama, našim seksualnim slabostima, našim manama temperamenta, našim razvijenim navikama grešnosti nekog tipa ili stupnja, da oslabi ili uništi naše zvanje supružnika ili redovnika i klerika, čak pokušavajući naše vrline okrenuti protiv nas. Ipak, naša slobodna volja, a time i naša odgovornost, a time i krivnja, ostaju više-manje u svakom slučaju.
Ostaje pitanje zašto Bog dopušta đavlu – tom anđelu koji je sam prvi zgriješio protiv Boga i osuđen je na vječnu kaznu da navede čovjeka na grijeh – da luta zemljom u potrazi za drugima koji će mu se pridružiti u njegovoj pobuni?
Ovo je misterij onoliko koliko je postojanje grijeha misterij, misterij bezakonja. Svojim grijehom đavao nije izgubio ništa od svojih urođenih ili prirodnih sposobnosti, osobito svoju slobodnu volju. Iako se svojim grijehom više nije sposoban vratiti Bogu, ipak je za Božje svrhe još uvijek slobodan, kao što je bio s našim prvim roditeljima, utjecati na niža stvorenja. Stoga “pripada domeni božanskog veličanstva, kojemu su demoni podložni, da ih Bog koristi u bilo koju svrhu” (ST II-II:96:2:3).
To otajstvo Božje Providnosti možemo samo nastojati dokučiti. “Božja mudrost ‘sve dobro uređuje’ [Wis. 8:1] utoliko što njegova providnost svakomu određuje ono što dolikuje prema njegovoj naravi. . . . Uvjet je povezan s ljudskom prirodom da stvorenju može pomoći ili spriječiti nesreću drugi. Stoga je bilo prikladno da Bog dopusti da čovjeka u stanju nevinosti iskušaju zli anđeli i učini da mu pomognu dobri anđeli. Posebnom naklonošću milosti darovano mu je da mu nijedno stvorenje izvan njega ne može nauditi protiv njegove vlastite volje, čime se mogao oduprijeti iskušenju demona” (ST II-II:165:1).
„Kao što je Bog znao da će čovjek kušanjem pasti u grijeh, tako je znao da se čovjek svojom slobodnom voljom može oduprijeti napasniku. Stanje povezano s čovjekovom prirodom zahtijevalo je da on bude prepušten vlastitoj volji, prema Propovjedniku [Sirach 15:14] ‘Kad je Bog u početku stvorio čovjeka, učinio ga je podložnim vlastitoj slobodnoj volji’” (ST II-II:165:1:2, KKC 395, 412).
U kakvoj god borbi bili s đavoljim kušnjama, mi, osobito kršteni, imamo moć izdržati i pobijediti; neuspjeh je naš, ali uspjeh nije bez milosti Božje, jer “pomoć Duha Svetoga, koji je autor savršenog djela, moćnija je od napada đavla” (ST III, 41, 2: 2).
Dakle, slobodnu volju, koju je čovjek primio od svoga Stvoritelja, Bog poštuje, a đavlu je zabranjen pristup ovom najskrovitijem svetištu bez Božjeg dopuštenja. “Priča se da on, đavao, može koristiti dušu mudrog čovjeka kako hoće, budući da ponekad, ako Bog dopusti, ometa korištenje razuma u čovjeku, kao što je jasno kod opsjednutog” (De Malo 16:12).
Bog također koristi đavolska iskušenja kako bi iskušao našu vjernost njegovim zapovijedima, našu sposobnost reagiranja i privrženost njegovoj volji – „jer Gospodin, Bog tvoj, ispituje te da li stvarno ljubiš svim srcem svojim i svom dušom svojom” (Pnz 13,14) – i također u njegovoj pravdi da nas kazni za naše grijehe. “Kaže se da đavao ima takvu moć nad ljudima ne kao da bi ih mogao povrijediti bez Božjeg odobrenja, nego zato što mu je pravedno i dopušteno povrijediti ljude koje je kušanjem naveo da daju pristanak” (ST III:49:2) :1, KKC 395).
“Dvije stvari mogu se uzeti u obzir u napadu demona – sam napad i njegovo naređenje. Sam napad je posljedica zlobe demona, koji kroz zavist nastoje spriječiti čovjekov napredak i kroz ponos uzurpirati privid božanske moći postavljajući određene službenike da napadnu čovjekovo spasenje, kao što Božji anđeli u svojim različitim službama služe čovjekovo spasenje. Ali nalog za napad je od Boga, koji zna pravilno koristiti zlo naređujući ga dobru” (ST I:114:1).
“Zli anđeli napadaju ljude na dva načina. Prvo potičući ih na grijeh, pa stoga nisu poslani od Boga da nas napadnu, nego im je to ponekad dopušteno prema Božjim pravednim sudovima. Ali ponekad je njihov napad kazna za čovjeka, pa su poslani od Boga. . . . Kazna se spominje na Boga kao svog prvog autora. Ipak, demoni koji su poslani da kazne to čine s drugom namjerom od one zbog koje su poslani, jer oni kažnjavaju iz mržnje ili zavisti, dok su poslani od Boga zbog njegove pravde” (ST I:114:1) :1).
U isto vrijeme ne trebamo se tješiti idejom da se on, nakon što je nadvladao ono što je bila napast đavla, neće ponovno vratiti u drugom obličju. Životi svetaca to opovrgavaju. Štoviše, “pisano je [Luka 4:13] ‘Kada je đavao završio sa svim iskušenjima, ostavio ga je [Isusa], da čekam drugu priliku.’ Dva su razloga za to. Jedna je od strane Božjeg milosrđa, jer kako Zlatousti kaže: ‘Đavao ne iskušava čovjeka koliko god hoće, nego dokle god Bog dopusti; iako mu dopušta da ga iskušava kratko vrijeme, on mu naređuje da ode zbog naše slabosti.’ Drugi razlog je uzet iz đavolske oštroumnosti. Što se tiče ovoga Ambrose kaže [Luka 4:13], ‘Đavo se boji ustrajanja jer se kloni čestih poraza.’ Da se đavao ipak ponekad vraća napadu, vidi se iz [Matej 12:44] ‘Vratit ću se odakle sam došao’” (ST I:114:5).
U svojoj prirodnoj oštroumnosti, đavao se može vratiti s još jednim uvjerljivim prijedlogom ili čak istinom kako bi nastavio svoju prijevaru. “Učenje demona, kojim poučavaju svoje proroke, sadrži neku istinu po kojoj je prihvatljivo. Intelekt je odveden na laž prividom istine, kao što je volja zavedena prividom dobrote. Stoga Krizostom kaže ‘đavlu je ponekad dopušteno govoriti istinite stvari kako bi njegova neželjena istinoljubivost mogla dobiti zasluge za svoju laž’” (ST II-II:172:6). Stoga đavao nikada ne otkriva svoje prave namjere, već prikriva svoja dobra pod raznim krinkama.
Đavlova aktivnost nije ograničena na pojedince; na svoj način on se može infiltrirati u ljudske institucije i pokrete i kultove. U naše vrijeme jedna od njegovih velikih pobjeda je da u praksi dovede do poricanja postojanja ili utjecaja demona ili barem do ignoriranja istih. Za one koji vjerom znaju bolje, posljedice se mogu zamisliti. Jesu li opasnosti koje pogađaju naše društvo i pojedince – sekularizam, materijalizam, rasizam, diskriminacija, seksualni nemoral, raspad obitelji, gubitak osnovnih vrijednosti, ekonomska nepravda i imperijalizam – proizvod isključivo čovjekova gubitka moralne i duhovne kontrole ili su i one također potaknuti djelovanjem Zloga?
Dakle, postoji stvarnost o kojoj ljudi danas ne vole govoriti – moć zla, moć đavla. “Iako niti jedno razdoblje povijesti nije poznavalo tako masivan broj vanjskih manifestacija zla kao naše stoljeće, postoji zapanjujuća sljepoća na ovu temu. Ovdje se jasno govori: ‘Kroz cijelu povijest čovječanstva provlači se teška borba protiv sila tame, borba koja je započela već na početku svijeta i, prema riječima Gospodinovim (Mt 24,13, 13:24-30, 36-43), izdržat će do posljednjeg dana. Čovjek pojedinac, uvučen u ovu borbu, mora se neprestano boriti da donese svoju odluku u korist dobra, i samo velikim naporom, uz pomoć Božje milosti, može zadržati svoje unutarnje jedinstvo.’ . . .
“Kršćanin zna da odlučujuća borba nije klasna borba niti borba za egzistenciju, nego stalna borba protiv sile zla, protiv sile oholosti, oholosti, mržnje, kroz koju ‘knez ovoga svijeta’ (Ivan 12:31) izgrađuje svoje kraljevstvo i svoje gospodstvo i koji su krajnji izvor sve nepravde i zla. Evanđelje ovdje govori s nenadmašnom jasnoćom. Pobjeda nad snagom zla može se izvojevati samo žrtvom i odricanjem. Nitko ne može biti pošteđen patnje ili smrti, koja postavlja granicu svim našim nastojanjima.
„Ako još jednom postanemo svjesni da nam je dano malo vremena za borbu u ovoj borbi, i ako nikada ne zaboravimo da trebamo pronaći i krenuti stazom u vječni život u ovom kratkom razdoblju našeg života, ali također možemo ne uspijemo krenuti ovim putem ili ga izgubimo, tada ćemo ‘na najbolji način iskoristiti vrijeme’ (Efež. 5:16), znajući koliko je vrijeme ozbiljno, i mi ćemo ‘živjeti trijezne, pravedne i pobožne živote u sadašnjem svijetu ‘ (Titu 2:12)” (Christoph Schönborn, OP, “Nada neba, nada zemlje,” Prve stvari [April 1995]37-38).
Razborit pojedinac koji, živeći svoj život, odgovara nauku svoje kršćanske vjere, k srcu će uzeti Petrovo upozorenje svojim suvremenicima i svakom naraštaju: “Ostanite trijezni i budni. Vaš protivnik, đavao, vreba poput ričućeg lava tražeći koga da proždere. Oduprite mu se, čvrsti u svojoj vjeri, shvaćajući da bratstvo vjernika prolazi iste patnje diljem svijeta. Bog svake milosti, koji vas je pozvao na svoju vječnu slavu u Kristu, sam će obnoviti, utvrditi, ojačati i utvrditi one koji su trpjeli” (1 Pt 5,8-10).
