Radio Vatikan razgovara s Teresom Kettelkamp, novoimenovanom pomoćnom tajnicom Papinskog povjerenstva za zaštitu maloljetnika.
Autor: Christopher Wells
Odluka pape Franje da Papinsko povjerenstvo za zaštitu maloljetnika uključi u Rimsku kuriju ojačala je glas Komisije, kaže Teresa Kettelkamp, koja je u petak imenovana novom pomoćnom tajnicom Komisije.
“Mislim da nam naš položaj u Kuriji daje jači glas u Kuriji, posebno naš položaj unutar DDF-a”, rekla je za Radio Vatikan u intervjuu nakon njezina imenovanja. “To je ojačalo našu postojanost i osnažilo važnost koju je Sveti Otac pridao zaštiti djece i pružanju pomoći preživjelima.”
U nastavku možete pronaći cijeli tekst razgovora s gđom Teresom Morris Kettelkamp, pomoćnom tajnicom Papinskog povjerenstva za zaštitu maloljetnika.
Intervju s Teresom Kettelkamp
Radio Vatikan: I hvala vam, gospođo Kettlekamp, što ste nam se pridružili danas poslijepodne. Papa vas je upravo sada, upravo danas, imenovao pomoćnim tajnikom, a biskupa Alija Herreru tajnikom Papinskog povjerenstva za zaštitu maloljetnika. Do sada je postojao jedan tajnik. Sada imamo dvije osobe na poziciji tajnika i pobočnika. Možete li nam reći zašto sada postoje dvije uloge dok je prije bila samo jedna?
Teresa Morris Kettelkamp: Mogu samo nagađati. Nisam imao nikakve osobne razgovore sa Svetim Ocem, iako se s njim susrećemo kad smo u Rimu. Ali uloga Papinskog povjerenstva uvelike se proširila od svog osnutka.
Znate, stvoreni smo prije desetak godina, a mandat nije bio… Ne mogu reći da je bio uzak jer je to bila ogromna odgovornost, ali to je stvarno bilo savjetovati Svetog Oca o krizi zlostavljanja klera i radu lokalno i identificirati probleme koje bismo mu mogli iznijeti na njegovo razmatranje kako bismo osigurali da se ova kriza zlostavljanja – a ne volim koristiti riječ kriza zlostavljanja – ali ova užasna situacija nikada više ne ponovi.
Jednostavno se ne ponavlja.
Postoje zaštitne mjere i postoje mehanizmi i metodologije te politike i procedure koje stvarno smanjuju rizik od bilo koje vrste zlostavljanja u Katoličkoj Crkvi. I to je bio naš mandat. I to je još uvijek naš mandat.
Ali kako smo počeli raditi na putu našeg mandata, vidjeli smo evoluciju u mogućnosti da to učinimo. Osoblje se povećalo. Radimo na [the] Memoriare jačanje kapaciteta [initiative]a to je dopiranje do preživjelih.
I ne znam znaš li ovo, Christophere, ali jedan od mojih prvih… kad sam prvi put bio u komisiji, vodio sam radnu skupinu pod nazivom Rad s preživjelima. I cijela svrha te radne skupine bila je dati preživjelima glas u službi Crkve i uključiti ih u način na koji dopiremo do preživjelih. Tako da mi je to priraslo srcu, a ova lokalna izgradnja kapaciteta za pružanje pomoći preživjelima velika je inicijativa.
Provodimo sve više i više obuke za vodstvo i naravno da je godišnje izvješće ogroman pothvat. I to je godišnje izvješće, nije samo jedno izvješće. Tako da radimo na dovršavanju prvog godišnjeg izvješća, koje uključuje mnogo informacija iz ad limina posjete, što je još jedan uključiv proces koji smo preuzeli kako bismo sudjelovali u njima i sastajali se s biskupima kada su u Rimu i razgovarali o njihovim praksama zaštite i pružanju pomoći preživjelima.
Zatim također radimo na strukturama za sve biskupije na globalnoj razini putem smjernica o tome kako uspostaviti programe sigurnog okruženja, koga uključiti, kako doprijeti do preživjelih, kako razviti metode i procese i kodekse ponašanja na lokalnoj razini koji će pomoći vodstvo lokalne crkve smanjuje rizik i pomaže preživjelima u ozdravljenju, [or] barem im daj glas da vide što im je potrebno za izlječenje, jer svatko je drugačiji.
Znate da kad imate posla s preživjelima, ono što bi odgovaralo meni kao mogućem preživjelome vama možda uopće neće pomoći. Ali oni trebaju, mi trebamo, slušati preživjele i vidjeti koje su njihove potrebe i kako im možemo pomoći. I nadamo se, mnoge od njih obraćamo Crkvi za milosti koje Crkva nudi sakramentima.
P. Htio bih malo govoriti o glasovima preživjelih. Često se čini da se Crkva, možda i Komisija, fokusira na prevenciju, koja je očito vrlo, vrlo važna. Ali znam da će puno preživjelih tražiti stvari od Crkve. Potreban im je odgovor Crkve. Što mislite da žrtve očekuju u smislu odgovora kada se zlostavljanje dogodi. Kako Crkva može odgovoriti u smislu odgovornosti i transparentnosti? Što očekuju žrtve i kako Komisija može pomoći Crkvi da odgovori na ta očekivanja?
A. Pa, to je ogroman, ogroman problem. Imali smo program prije mnogo godina, pitanje od 64 milijuna dolara, danas bi to bilo jeftino pitanje, ali ovo bi moglo biti pitanje od milijardu dolara.
Preživjele treba čuti i priznati te ih treba vidjeti.
I mislim, razgovarajući s onima iz prošlosti, da li oni potpuno osjećaju da su zanemareni, da nisu važni, da se njihovi problemi ne računaju, da je Crkva važnija od skandala, Crkva je važnija od štednje novca, Crkvi je važnija ušteda novca, Crkvi su važnije druge stvari od njih.
Reći ću, nadam se da ovo nije tako nepovezano kako možda zvuči, Crkva, kada kažemo Crkva, o kome govorimo? Govorimo li o samom Svetom Ocu? Govorimo li o 20-ak članova Papinskog povjerenstva?
Mislim da kada govorimo o Crkvi, govorimo o lokalnoj crkvi na lokalnoj razini, gotovo na razini župe. Ali mi radimo preko biskupije.
Smjernice su izvrstan alat za pomoć u uspostavljanju granica, politika, o tome kako doprijeti do preživjelih, kako smanjiti rizik tako da nemamo preživjele danas jer radimo s preživjelima uglavnom iz prošlosti.
Crkva je sigurnije mjesto.
Da se vratim na vaše pitanje, preživjeli, vjerujem, žele da ih se čuje. Žele da ih se čuje. Žele biti priznati. Oni žele da se njihov glas integrira u službe Crkve.
Imamo li ministarstva na lokalnoj razini koja se fokusiraju samo na traume preživjelih?
Nije da moram dijeliti bilo što iz svoje prošlosti – i nisam preživjela, ali dolazim iz obitelji alkoholičara. I znam da je sam odlazak u Al-Anon i slušanje drugih ljudi bilo vrlo ljekovito za mene.
Svaki preživjeli je drugačiji. Jedan preživjeli želi samo ući i ispričati svoju priču. Možda se žele sastati s prijestupnikom.
Ili samo žele da ih se čuje kako bi bili sigurni da prekršitelj više ne vrijeđa.
Drugi preživjeli možda želi nešto drugačije.
Drugi preživjeli možda želi čak i treći nešto drugačije.
I ne možete zaboraviti utjecaj traume obitelji. Naučio sam to dok sam radio sa savjetodavnim panelima preživjelih s komisijom prije ove. Pojavilo se veliko pitanje o tome koliko trauma utječe na obitelj kada shvate da je netko od članova njihove obitelji bio zlostavljan.
Puno je krivnje. Ima puno, “Što sam mogao učiniti da to spriječim? Kako ne bih znao koliko je drugih ljudi bilo zlostavljano? Mogu li?”
I dalje i dalje.
Stoga moramo uključiti i članove obitelji u njihovo saslušanje. A Crkva, Crkva, rekao bih, to je Crkva na lokalnoj razini. Biskup, ordinarij, ima konačnu odgovornost za provedbu smjernica.
I oni ne uključuju samo smjernice za sigurno okruženje i stvaranje istog, već su i za dosezanje preživjelih, za otvorenost i transparentnost, za formaciju svećenika, za trajnu formaciju svećenika.
Mislim, to je puno problema. To je složenost problema koji svi zajedno rade za opće dobro i teško je izvući jedno bez utjecaja na drugo.
P. I želim postaviti još jedno pitanje o trenutnom stanju Komisije. U prošlosti je Komisija bila uspostavljena kao nešto poput poluautonomnog tijela izvan Kurije. Papa ju je sada učinio stabilnim dijelom središnje uprave Crkve. Sada s ovim novim imenovanjem komisiju vode kardinal i biskup. Također imate važnu ulogu kao pomoćni tajnik.
Na koji način povjerenstvo može osigurati neovisnost svog rada i zajamčiti glasove žrtava, preživjelih, osigurati da se oni čuju, ali i konkretno utjecati na rad povjerenstva?
A. Pa, mislim da nam naš položaj u Kuriji daje jači glas u Kuriji, posebno naš položaj unutar DDF-a.
Mislim da je naš glas jak. Kao da smo dio obitelji. Posjeti Dikasteriju na kojima sam bio, mislim da su bili vrlo dobri.
Mislim da su prije nego što su vidjeli – a ja kažem ‘oni’, članovi Kurije – Komisiju vidjeli kao nešto izvana, na neki način gledajući unutra kao malu sporednu stvar.
Ali budući da ga je Sveti Otac smjestio unutar Kurije, unutar DDF-a, njegova je poruka vrlo snažna: prvo, ovdje smo da ostanemo.
Drugo, upravo je postavio biskupa na čelo Komisije i dodao pomoćnog tajnika.
Treće, mi smo unutar DDF-a, koji je vrlo moćan, snažan, utjecajan dikasterij.
Tako da mislim da je to ojačalo našu poziciju.
To je ojačalo našu postojanost i osnažilo važnost koju je Sveti Otac pridao zaštiti djece i pružanju pomoći preživjelima.
Sada, hoće li preživjeli vidjeti to izvana ili ne, mislim da normalna osoba ne shvaća strukturu Vatikana i Kurije.
Ali članovi kurije svakako da, a crkveno vodstvo u svijetu svakako da.
Dakle, to je ono na što usmjeravamo našu pozornost, rad na lokalnoj razini kako bismo doprli do preživjelih i žrtava. Nadamo se da to jača naš glas i čini nas učinkovitijima.
P. Hvala. I imam posljednje pitanje za tebe. Jedna od stvari koju je kardinal O’Malley naglasio u svojoj današnjoj izjavi nakon vašeg imenovanja i imenovanja biskupa Ali Herrere je osjećaj kontinuiteta.
Oboje ste već neko vrijeme dio Komisije, poznajete njezino unutarnje funkcioniranje, mnogo ste razgovarali sa osobama koje su preživjele seksualno zlostavljanje od strane svećenika i vidjeli ste rad Komisije tijekom godina. Bliži nam se deseta obljetnica osnutka Komisije. Možete li nam reći što mislite o ovih proteklih 10 godina i svojim nadama u budućnosti?
A. Pa, moja početna misao je da je potrebno neko vrijeme da počneš napredovati.
I mislim da je prva narudžba bila savršena za prvu narudžbu.
Mislim da smo evoluirali i bili jači s drugom komisijom.
I bio sam blagoslovljen što sam radio s prvom komisijom, zatim s drugom komisijom i sada s trećom.
[I have] veliki respekt za prvu proviziju. Dobili su dosad nikakav zadatak. I riješili su puno grešaka, identificirali puno ključnih problema i mislim da su postavili vrlo, vrlo dobre temelje za napredak.
A onda je to preuzela druga komisija i pomaknula lopticu još dalje.
Ne znam jeste li upoznali članove sadašnje Komisije, ali nedavno smo se susreli s Dikasterijem za biskupe. I dok smo obilazili oko stola i predstavljali se, sjedio sam ondje zadivljen mješavinom vještina i globalne zastupljenosti i kulturne raznolikosti ove komisije.
E sad, nisam upoznat s drugim komisijama i komitetima i tako dalje, ali znam da ova Komisija predstavlja veliki dio svijeta. Ima još područja u kojima bismo željeli biti, imati, jaču zastupljenost, ali [there are] ogromni, ogromni skupovi vještina koji sjede oko tog stola.
I mislim da smo administrativno došli do točke s članovima Povjerenstva, s našim postavljanjem u Kuriju, da smo stvarno snažno, snažno tijelo koje može preuzeti ovo pitanje – pitanja zaštite i pristupa žrtvama – na vrlo, vrlo učinkovit način. put.
Nije da nije bilo u prošlosti. Ali mislim da je bilo nekih problema rasta d neki osjećaju naš put: različita mišljenja o različitim putovima kojima idete, različite radne skupine. Mislim da je početna komisija imala [something] poput 17 odbora, a onda su to sveli na mnogo manje.
Tako da mislim da smo postigli svoj korak.
Jednostavno sam uzbuđen raditi s biskupom i članovima. Poznajem članove. Sviđa mi se svaki član. Poštujem svakog člana.
I malo sam preopterećen.
Ja ću biti na sceni, znate, preuzimajući ovu ulogu. Još uvijek trebam sjesti s biskupom i nekako obaviti neke administrativne, znate, poslove, tko radi što, kada i gdje.
Ja sam u SAD-u, ali se ne protivim, naravno, dolasku u Rim, koji volim.
Dakle, morat ćemo se pozabaviti brojnim problemima, ali na istom smo mjestu… o svemu što sam mu skrenuo pozornost na raspravu, on je sa mnom i obrnuto.
Dakle, u komisiji smo već nekoliko godina, tako da možemo krenuti, mislim.
Hvala vam što ste pročitali naš članak. Možete biti u toku pretplatom na naš dnevni bilten. Samo kliknite ovdje
