U intervjuu nakon smrti pape Franjo, kardinal Charles Maung Bo iz Mjanmara pamti pokojnog pape “kao ljubavnog i suosjećajnog pastira” čiji je “glas postao naš odjek”, čije je “srce shvatilo našu tugu” i čije je “prisustvo donijelo iscjeljenje”. Kardinal, koji je na dva mandata služio kao vođa azijskih biskupa, prisjeća se “duboke naklonosti” pokojnog Pape za ljude Azije i njegove “ljubavi prema” patnjima mijanmara.
Autor Deborah Castellano Lubov
“Papa Franjo povezan je sa svima, sa slomljenim, zaboravljenim i samom zemljom. U svom je srcu napravio mjesta za one koji su svijet gurnuli u stranu. I tako sada, dok svijet oplakuje, osjećamo tugu koja uvijek slijedi veliku ljubav.”
U širokom intervjuu s Vatikanom News, kardinal Charles Maung Bo, nadbiskup Yangona i predsjednik Mjanmarske biskupske konferencije, koji je obavljao dva mandata kao predsjednik Federacije azijskih biskupskih konferencija, sjetio se pokojnog pape Francisa na ovaj način nakon povratka Gospodinu 21. travnja.
Kardinal Bo imao je radost što ga je papa Franjo proglasio kao prvog kardinala iz Mjanmara, a dočekati Svetog oca u svoju naciju u studenom 2017. godine.
Prisjećajući se povijesnog apostolskog putovanja pape Franjo, kardinal je rekao: “Unatoč značajnom pritisku raznih četvrti koji ga je molio da ne posjeti našu zemlju, i unatoč mnogim izazovima koji je bio veliki, papa Franjo je odlučio doći. A čineći to, ugasio je veliko svjetlo na patnju našeg naroda.”
U stvari, kardinal pamti, “papa Franjo imao je duboku naklonost prema Azijskom narodu”, dodajući, “zaljubio se u ljude Mjanmara.”
Tijekom godina, papa je stalno privlačio Mjanmar, za mir i pomoć, pa čak i prije nego što je prošao, ne samo da je izrazio sućut za sve one koji su pogođeni tragičnim potresom, već je ponudio i održavanje izdržavanja kako bi pomogao patnju stanovništva.
Od 19. travnja 2025. broj smrtnih slučajeva iz potresa 7,7 magnitude koji je pogodio Mjanmar 28. ožujka iznosio je 3.726, s 5.105 ozlijeđenih, a 129 još uvijek nedostaje.
Katastrofa je složila postojeću humanitarnu krizu Mjanmara, a gotovo 20 milijuna ljudi kojima je potrebna pomoć zbog stalnog građanskog sukoba.
***
P: Kardinal Bo, papa Franjo neprestano je pokazao bliskost s ljudima vaše nacije. Što je Papina bliskost s ljudima iz Mjanmara koji pate na svakom frontu, s ratom, humanitarnom hitnom situacijom, a zatim složenom potresom, za njih?
Papa Franjo doista je prorok periferije. Nije tražio sigurnost u centrima moći, niti je udobnost Vatikana učinio svojim utočištem. Umjesto toga, okrenuo je svoje srce i pogledao prema egzistencijalnim marginama čovječanstva – onima čiji se krikovi utapaju u globalnom diskursu, čije suze prolaze nezapaženo od strane svijeta.
U tom je duhu njegova pažnja privukla Mjanmar-naciju dugovječno, ranjeno, preživjelo polikrisis. Unatoč značajnom pritisku raznih četvrti koji ga nagovaraju da ne posjećuje našu zemlju, i unatoč mnogim izazovima koji su se potrudili, papa Franjo je odlučio doći.
I čineći to, zasvijetlio je veliko svjetlo na patnju našeg naroda. Njegova je odluka mnoge prestrašila – čak i među katoličkim narodima svijeta. Ali za njega je čovječanstvo najvažnije, a ljudska patnja je sveta briga.
Zaljubio se u ljude Mjanmara – s njihovim strpljenjem, hrabrošću i njihovom izvanrednom solidarnošću usred spiralnih kriza. Dok je jedan val nemira za drugim udario u naciju, hodao je s nama – ne iz daljine, već u emocionalnoj i simpatičnoj solidarnosti. Nosio je našu bol u svojim molitvama, u svojim porukama i u srcu.
Više od devet puta javno je govorio o Mjanmaru. Izdao je srdačne izjave i čak proslavio posebnu misu za mir u našoj zemlji. Pritom je podsjetio na svijet da je Mjanmar važan, da naše rane nisu nevidljive i da je mir moguć.
P: Svakako, inzistirao je na tome da nikad ne zaboravi Myanmar …
Njegova nepokolebljiva podrška i njegova duboka i osobna briga za patnju naših ljudi dotaknula su bezbroj srca širom naše nacije. Čak i dok se priroda sama okrenula protiv nas i potres nas je pretukao, papa Franjo nije se povukao. Kroz Vatikan, poslane su geste zabrinutosti i djela suosjećanja – tiho, a opet snažne afirme koje su našem narodu uputile da nas sveti Otac nikada nije zaboravio.
Ono što ovo čini još više dirljivim za naše ljude jest to što je sve to učinio u sumraku svog papinstva, dok se borio protiv bolesti opasne po život. U posljednjim danima, kada bi većina tražila odmor, nastavio je nositi križ svijeta patnje – Myanmar među njima.
Njegovo sjećanje sada je urezano u dušu naše nacije. Ljudi Mjanmara nikada neće zaboraviti tako ljubavnog i suosjećajnog pastira. Njegov je glas postao naš odjek, srce mu je kucalo od našu tugu, a njegova prisutnost donijela je ozdravljenje.
P: U posljednjim danima apelirao je na vašu zemlju i pružio podršku. Koliko je to bilo važno?
Doista, njegova briga bila je “balzam koji liječi naš narod.” Zamislite tisuće beskućnika, crkava i crkvenih osoblja prisiljenih spavati na ulicama, suočeni s svakodnevnim prijetnjama od prirode i doživljavajući apokaliptične trenutke.
U takvoj situaciji, papa briga i podrška protoče poput majke koja se obraća u prestrašeno dijete. Ne samo katolici, već i drugi, kad su saznali da se papa Franjo molio u Angelusu za Mjanmar, već su bili duboko utješni.
Naši vlastiti kršćani osjećali su osjećaj pripadnosti ogromnoj ljudskoj obitelji u kojoj nikoga ne zaboravlja patnje ili suze. Taj je osjećaj nastao zato što je papa Franjo bio proaktivan u pružanju ljudi.
P: Što vidite kao nasljeđe pape Franjo?
Papa Franjo ostat će pamti u povijesti kao jednog od najistaknutijih Isusovih učenika – papa koji se dosljedno pridržavao radikalne jezgre evanđelja: Božja nepokolebljiva briga za najugroženije, marginalizirane i izgubljene pojedince. U doba kada su mnogi podlegli iskušenju da smanjiju vjeru u utjehu i sukladnost, posjedovao je hrabrost razgovarati s žarom proroka i Kristove nježnosti.
Njegove riječi, ponekad uznemirujuće za moćno i samozadovoljno, služile su kao ogledalo svijetu koji je postao desenzibiliziran na nepravdu. Osobito u imućnim narodima u kojima je kršćanstvo često iskrivljeno kako bi opravdalo privilegiju i isključilo siromašne, papa Franjo ponovno je usredotočio evanđeosku originalnu osovinu: Kristovu nepokolebljivu ljubav prema osiromašenom i njegovoj božanskoj solidarnosti s marginaliziranim.
Nije se samo bavio diskursom o siromašnima; Aktivno je hodao uz njih. Nije samo branio potlačene; Zagrlio ih je kao svoje. Njegovo papinstvo utjelovalo je živu prispodobu – svjedok crkve koja ne smije boraviti u palačama, dok svijet propada izvan svojih vrata.
Povijest ne samo da prepoznaje njegove riječi, već i duboko usklađivanje između njegovog života i Isusovog života. Njegova jednostavnost, poniznost, hrabrost i radosna suosjećanja nadišli su bilo koji dekret. U svijetu koji postaje hladan i zaražen kulturom ravnodušnosti, podsjetio nas je da srce crkve mora pulsirati milosrđem.
Nasljeđe pape Franjo bit će to što je crkvu vratio na ulice, na periferije i u ranjene kutove svijeta u kojima Krist prebiva. Pokazao je da je uistinu kršćanski jest oponašati Isusove korake, zalagati se za one kojima nedostaje glas i voljeti s nesmotrenom velikodušnošću evanđelja.
P: I biste li rekli da je pružio posebnu pažnju ljudima širom Azije i Oceanije?
Papa Franjo imao je duboku naklonost prema narodu Azije. Tijekom jednog od svojih posljednjih posjeta Dalekog Istoka, hodočastio je u udaljenu regiju u kojoj katolička prisutnost gotovo nije postojala.
Prihvatio je sve jedinke Azije i Oceanije, utjelovljujući ulogu dobrog pastira koji se nastojao baviti onima s kojima je želio dijalog. Dok su drugi prioritetni prioritet angažiranim s cijenjenim znanstvenicima, papa Franjo zagovarao je dijalog kroz susrete s različitim kulturama, narodima i njihovim kontekstima.
Njegovo priznanje autohtonih zajednica kao čuvara prirode olakšalo je brojne kulturne razmjene. U Mjanmaru je njegov posjet ostavio trajni dojam na stanovništvo.
Narod Azije, kako vjeruje papa Franjo, proširit će zagrljaj dobrodošlice Kristu Azije. Ovo stoljeće održava obećanje Kristova povratka u Aziju, a azijski Krist će i dalje nadahnuti svijet. U svom dubokom razumijevanju Azije i Azijske crkve, papa Franjo zamislio je budućnost u kojoj se ta dva entiteta miješaju na dubok i transformativni način.
P: Vaša eminentnost, postoje li riječi utjehe ili vjere koju biste željeli ponuditi onima koji žale gubitak pape Franjo?
U trenucima duboke tuge, kada se svijet osjeća mirnije, a nas srce boli od gubitka, moramo se sjetiti svete istine koju je koju je papa Franjo živio i podučavao: Život je odnos.
Cijelo mu je papinstvo bila simfonija odnosa – ukorijenjena u ljubavi, izražena u solidarnosti i živjela je jednostavnošću. Njegova tri najvažnija spisa lijepo odražavaju to.
Radost evanđelja bio je zaista njegov poziv da obnovi naš odnos s Bogom, punim milosti i radosti. Zatim Fratelli tutti dao je odvažnu viziju bratstva i prijateljstva jedni s drugima, izvan granica, izvan razlika. I na kraju Laudato Si, ‘ Papa Franjo se strastveno molio vratiti našu vezu s stvaranjem, brinući se za naš zajednički dom.
Papa Franjo povezan je sa svima, sa slomljenim, zaboravljenim i same zemlje. Napravio je prostor u svom srcu za one koji su svijet odgurnuli u stranu. I tako sada, dok ga svijet oplakuje, osjećamo tugu koja uvijek slijedi veliku ljubav.
Tamo gdje postoji duboka veza, postoji i duboka bol u razdvajanju. Naša žalost nije slabost. Umjesto toga, to je svjedočanstvo o ljepoti veza koje je izgradio u kulturama, narodima i srcima.
Ali ako pažljivo slušamo tišinu koju ostavlja iza sebe, gotovo možemo čuti njegov šapat: “Nemojte ostati predugo u svojoj tuzi – vratite se na ono što je važno. Udobnite patnju. Podignite nisko. Propovijedajte mir koji je ukorijenjen u pravdi. Budite nježni. Izgradite svijet o kojem smo sanjali zajedno.”
Hvala vam što ste pročitali naš članak. Možete biti u tijeku tako što ćete se pretplatiti na naš dnevni bilten. Samo kliknite ovdje
