Ateizam je zeitgeist našeg vremena i zadano stanje prosječnog građanina. Prema 2022 studijaotprilike 50% stanovništva većine zapadnih zemalja identificira se kao ateist ili njegov neobavezni rođak, “agnostik”.
Svijet je pao toliko daleko da je svaka religiozna aktivnost aberacija, a kamoli striktno pridržavanje “Puta, Istine i Života”.
Ali važno je zapamtiti da svijet nije uvijek bio takav. Bilo je to namjerno napravio ovaj put kroz spletke Kristovih neprijatelja.
Dok je danas zadano stanje čovjeka ateizam, zadano stanje čovjeka za vrijeme vladavine kršćanstva koristi se biti katolicizam. Ili, prije toga, poganstvo – pogrešna, krivo usmjerena uporaba urođenog religioznog instinkta.
Opet živimo u poganskom svijetu. Štoviše, sada živimo u postkršćanski poganski svijet – svijet koji je čuo Evanđelje, ali ga je zanemario. U svojoj knjizi iz 1971 Bogovi ateizma, Fr. Vincent Miceli tvrdi da je ateizam prikladniji termin antiteizam. Svoj identitet i karakter crpi iz onoga što odbacuje – to jest Boga. Ono ne vjeruje ni u što; ne vjeruje u nešto.
Današnji ateizam ne temelji se na zbrci ili nepotpunoj istini, već na sveobuhvatnom odbacivanju objavljene istine. Fr. Micelijev zadatak u ovoj knjizi je pokazati da je ateizam, daleko od toga da bude prirodna ili organska ljudska aktivnost, bio proračunat pokret koji je u svojim izvorima imao namjernu, organiziranu izgradnju i promicanje pogrešnog vjerovanja. U nizu intelektualnih biografija, Miceli proučava “kumove” ateizma, pokrivajući 17 osoba koje su odgovorne za dekonstrukciju kršćanstva i subverziju same ideje i prakse nadnaravne vjere.
Među tim osobama su poznata imena i jasni kandidati za Antikrista: Friedrich Nietzsche, Karl Marx i Albert Camus.
No, uključeni su i suptilniji prenositelji ateizma, od kojih su neki čak tvrdili da su kršćanstvo, poput “novog radikalnog protestantskog teologa” Williama Hamiltona (1924. – 2012.).
Prolaz je zajednička praksa humanizma — religije usmjerene na čovjeka koja svoje korijene vuče iz takozvanog prosvjetiteljstva.
Kako je rekao fr. Miceli kaže: “ateisti, kao i sveci, nisu rođeni.” Evo kratkog sažetka kako se izrađuju:
Korak 1: Obožavajte sebe
Kao što naslov knjige sugerira, ateizam nije nedostatak obožavanja, već obožavanje idola. Zbog našeg ontološkog stanja i teleološke čežnje za Bogom, ljudskim je bićima nemoguće potpuno izbjeći štovanje. Umjesto toga, kada se Bog ukloni sa svog pravog mjesta kao objekt ljudskog obožavanja, tada će nešto, bilo što drugo zauzeti Njegovo mjesto.
Ova idolopoklonička zamjena najčešće je jastvo – Luciferovo vjerovanje ponosa, samoobožavanja i samovolje nad Božjom voljom.
Poremećena ljubav prema sebi je najlakša i najsigurnija metoda ateizma, jer svaka osoba ima samovolju koja, bez uvježbane podložnosti Božjoj volji, dominira našim postupcima u našem palom stanju.
Praktični ateizam prethodi doktrinarnom ateizmu
Fr. Miceli objašnjava da ateisti često počinju kao mlaki vjernici. Tvrdoglavi smrtni grešnik koji samovolju stavlja iznad Božje volje već se ponaša kao “praktični ateist”, kako on to naziva. Sirovi materijal ateizma je tu, i, ako se čovjek ne pokaje, logičan zaključak njegovog praktičnog odbacivanja Boga je konačno dogmatsko odbacivanje Boga. Da bi se umirila savjest, sastavljena su cijela vjerovanja kako bi se opravdala i potvrdila ta djela ponosa i grešne dopuštenosti.
„Prvi izdanci ateizma niču na tlu čovjekove nevjere Bogu. U početku se može požaliti za tim nevjerama i oduprijeti im se. Negdje usput, međutim, osoba dopušta češće nevjere, smiruje se s njima i konačno potpuno napušta borbu za vjernost Bogu. Odluka je čvrsto donesena protiv Boga.”
Ovdje vidimo da je impuls prema ateizmu u svima nama – to je posljedica požude. Ali razlika koja karakterizira naše post-prosvjetiteljsko doba je poricanje stvarnosti ovog grijeha oholosti i kasnije ustoličenje ljubavi prema sebi kao kvazi-religioznog principa. Umjesto da se pokaje, praktični ateist sastavlja visokoumne ustave koji mu dopuštaju da nastavi u grijehu ukidanjem grijeha. Ateizam je razrađen način za odbijanje okretanja od grijeha.
“Jednom kad se pojedinčevo nijekanje Boga mentalno i voljno navikne, kad se to nijekanje utjelovi u njegove ciljeve, motive i entuzijazme – u njegov projekt za život, koliko god on prirodno plemenit ili humanitaran mogao biti – jednom riječju, njegov odbacivanje Boga je bilo univerzalizirantada je nevjernik podigao svoj određeni ateizam na razinu doktrine kao i prakse. Za takvu osobu ateizam postaje teorija, načelo, kao i praktični način života, koji metafizički, teološki i moralno opravdava sve ljudske misli i nastojanja kao nužno suprotne samoj ideji Boga.”
Korak 2: Napad na Božje dostojanstvo
Proračunato rušenje kršćanstva, nizom događaja koji uključuju protestantske revolucije i Francusku revoluciju, dovelo je do tužnog stanja stvari u kojem vlada ateizam. Jednom kada je Kristovo društveno kraljevstvo uništeno, samo Njegovo Božanstvo moglo bi biti sljedeće na meti.
Kao Dom Hubert van Zeller napisao o nužnom liturgijskom štovanju: “Gdje se Kristovo dostojanstvo izgubi iz vida, božanstvo ga slijedi.” Da bi ljudi religiju shvatili ozbiljno, ta vjera mora prvo biti ozbiljna, biti ozbiljno shvaćena od strane onih koji je prakticiraju, i biti popraćena odgovarajućim dostojanstvom u obožavanju u skladu s Istinom za koju je posuda.
Nekoliko muškaraca koje je profilirao fra. Miceli je ismijavao religiju prije nego što je pokrenuo organizirani intelektualni napad na nju. Ateisti se stoga koriste podmuklo učinkovitim oružjem prijezira kako bi bezbrižno napali religiju. Poticanje prijezira i ogorčenosti prema vjeri dugoročno je snažnije od vanjskog napada.
Korak 3: Posijajte sumnju
Jedan od većih pomaka prosvjetiteljstva bio je iz a priori razmišljanje—”prije činjenice”, temeljeno na prvim stvarima, deduktivno zaključivanje—do a posteriori razmišljanje – naknadno, zahtijevanje opipljivih dokaza, induktivno zaključivanje. Empirijski dokazi – dokazi koji se mogu percipirati osjetilima – ustoličeni su kao jedino prihvatljivo sredstvo dokazivanja bilo čega.
Fr. Miceli objašnjava kako je empirizam neprijatelj vjere. Iako čuda mogu pomoći našoj vjeri, vjera se nikada nije temeljila na “dokazima” per se. Takav pristup poražava svrhu vjere. “Kad bismo Boga mogli prihvatiti s istom lakoćom kao što prihvaćamo zakon gravitacije, vjera i ljubav prema sklonostima kao neprocjenjive moralne vrijednosti više ne bi postojale.”
Stvaranje idola od znanosti siguran je način da se u čovjekov um usadi dovoljno sumnji da on načelno odbaci metafiziku i potpuno zaniječe mogućnost vjere u Boga:
“Osoba koja se duri u ateizmu jer nema razumnih dokaza, nema čvrstih fizičkih činjenica za postojanje Boga, otvara se kritici da je mrzovoljno nerazumna u zahtijevanju onoga što je nemoguće.”
Korak 4: Obećajte utopiju
Ako Bog treba biti uklonjen kao konačni kraj čovjeka, ateisti moraju pružiti alternativu: alternativni cilj, alternativnog Boga i, što je najvažnije, alternativno nebo.
U sustavu mišljenja svakog ateista, to alternativno nebo je uvijek neka varijacija ovaj svijet (uostalom, nema druge).
To je razlog zašto je ideja svjetovne utopije tako prevladavajuća u ateističkom razmišljanju. Utopija je vječno lažno obećanje komunizma. Marxov besmisleni članak vjere da će autoritarna država, jednom kad se postigne savršeni socijalizam, jednostavno “odumrijeti” opovrgava drsku naivnost o čovjekovoj vlastitoj dobroti. U palom svijetu nikakva utopija nije moguća. Katolici to razumiju; ateisti to s ponosom pokušavaju nadjačati.
Utopije različitih stupnjeva apsurda izmislili su ti kumovi ateizma. Jedan posebno čudan kult bila je “Religija čovječanstva” bivšeg katolika i djeteta Francuske revolucije Augustea Comtea (1798. – 1857.), inače poznata kao pozitivizam, koja je zadržala elemente religije u svojim ritualima, blagdanima i regalijama – zbrkano prisvajanje vjera.
Individualno obožavanje sebe, kroz kantovski moralni imperativ, pretvara se u univerzalno obožavanje čovjeka. Kako je jedna od osobina čovjeka njegova slobodna volja, štovanje čovjeka zahtijeva relativizam, što je razlog zašto završavamo sa sotonističkim vjerovanjem “čini što hoćeš”, i, u novije vrijeme, “tko sam ja da sudim”.
U cijeloj literaturi o Antikristu, kraljevstvo Čovjeka grijeha prikazano je kao zemaljska utopija.[1] Upijajući sotonistička načela ateizma, Antikrist obećava kruh i cirkus, i što je još zavodljivije, toleranciju na pogreške i grijeh. U poricanju same objektivne istine, sve su religije sretno sintetizirane u Kult čovjeka. Nema uzimanja svoga križa u Antikristovom kraljevstvu. Postoji zadovoljstvo i prirodna sreća kojoj jedna središnja stvar nedostaje: istina.
Fr. Micelijevih Bogovi ateizma stoga je neizostavan pratilac njegove analize Antikristnapisano deset godina kasnije. Ovi kumovi ateizma s pravom se mogu smatrati agentima Antikrista koji rade u svijetu kako bi pripremili njegovo prijestolje. Lažni ekumenizam i ateizam dvije su ideologije koje dušu koja traga odvraća od objektivne Božje istine i potiču na slavljenje čovjeka. Kada se krećete svijetom zagađenim ateizmom, bitno je razumjeti odakle dolazi ova antidoktrina. Nije nastao preko noći, već se može pratiti do određenog skupa mislilaca koji su odbacili Boga prvo u svojim srcima, a zatim i svojim riječima. Fr. Miceli vješto priprema čitatelje za informirane rasprave o pravoj prirodi ateizma i njegovim posljedicama.
[1] Vidi, na primjer Fr. Roberta Hugha Bensona Gospodaru svijeta, u kojoj je Antikrist prikazan kao popularni karizmatični vođa koji obećava sve stvari svim ljudima – barem na ovom svijetu. Dostupna je analiza ovdje.
